ČITANJE (U)SEBI: Crne rupe života ispunjene izmišljajima

”U traganju za izgubljenom košuljicom”, Arian Leka, preveo: Mendu Imeri, prilagodila: Željka Somun, Neolit, 2025.

Knjiga “U traganju za izgubljenom košuljicom” Ariana Leke još jedna je književna svetkovina ovog iznimno dojmljivog albanskog autora, koji sretnim okolnostima i entuzijazmom nekolicine prevodilaca svojim djelom jeste sve intenzivnije prisutan u postjugoslovenskom književnom polju. I to je iznimno važna činjenica, prije svega jer nam rasvjetljava jednu tako blisku, a opet - usljed različitih istorijskih implikacija i nepravdi – kulturološki udaljenu i često proskribiranu zemlju, ali nam pored toga otvara izazovan prostor za naše samorazumijevanje i sagledavanje u širim balkanskim okvirima.

Dosezanje univerzalnog

Jer bez obzira na sve razlike, sudbina svih postsocijalističkih društava našeg dijela svijeta, upalih u permanentni vrtlog tranzicije koju nikako ne uspijevaju da prevladaju, u opetovanom sukobu sa sobom, sa svojom prošlošću i nikad prevladanim traumama, bliska je i poznata. Dijelimo je i ne uspijevamo joj se oduprijeti. Otuda, u pisanju Ariana Leke neprestano uočavam tu perspektivu koju dijelimo po sistemu spojenih posuda, pa ga iako nam dolazi u prevedenom obliku, doživljavam kao domaćeg pisca. Što jeste odlika samo onih autora koji dosegnu visoku estetsku i izvedbenu uobličenost koja poništava sve razlike, vodeći nas u antinomije propitivanja smisla i vrijednosti svega oko nas. I izglobljavajući nas iz utabanih staza i klišea nastoji otvoriti mogućnost dubinskog propitivanja zastranjenja do kojih smo dospjeli.

Leka, dakle, literaturom koju piše zahvata i doseže univerzalnost koja - polazeći od jednog mikrokosmosa, ogledanog u albanskoj povijesti dvadesetog i prvih decenija ovog stoljeća, sa suštinskim težištem na vrijeme diktature Envera Hoxhe i duboku izolovanost ovog društva u razdoblju od gotovo pedeset godina, te posljedice koje je to ostavilo - donosi uvjerljiv tekst i posredstvom njega nas suočava sa prelomnim momentima našeg doba u ukupnom civilizacijskom smislu. Dakle, posrijedi je autor koji iskustvo jednog geografski odeđenog prostora uzima kao polaznu osnovu, da bi nam knjigama koje piše ponudio uvide u suštinske lomove sadašnje, opšteljudske drame i pripadajućih joj poraza. U svim njegovim knjigama koje smo do sada imali priliku čitati na ovom jeziku besprijekornim se stilom, intelektualnom britkošću, ali i pjesničkim i pripovjedačkim darom, pred čitaoca donosi književnost koja svojom višeslojnošću i snagom uvida pomjera granice pojmovnog, traži onaj rakurs gledanja iz kojeg se vidi jasnije i doživljava istinitije.

“U traganju za izgubljenom košuljicom” knjiga je sjećanja na odrastanje u socijalističkoj Albaniji, potraga za onim, prustovski shvaćenim iščezlim vremenom, kretanje po skliskim granicama memorije, ali to nije još jedna literarna romantizacija ili autofikcijsko ispisivanje činjeničih datosti. Već je u središtu bivanja grčevita borba da se vlastita prošlost iznova osvoji, kako bi ju se pokušalo pomiriti sa sobom, razumjeti je i nastojati prevazići. U sjećanju, kao rijetko gdje - zapisaće Leka - zajedno stoje dobri i oni koji nam nisu željeli dobro, oni koji oživljavaju svaki put kad ih zazovemo imenom i sjetimo ih se. Osim toga, ja nisam osoba koja pamti. Ja sam osoba koja se prisjeća. Razlika je kao razlika između glasa i odjeka. Upravo između glasa i odjeka ovaj književnik traži pukotinu kroz koju se može pristupiti tim zarobljenim narativima u nama, osloboditi ih, te pokušati iz tog gejzira njihovih suprotnosti stvoriti autonomnu umjetničku građevinu u kojoj nema kolektivnih ideoloških maglina, već se kroz sudbinu pojedinca sudara sa etatističkim nasiljem i gušenjima. Insistirajući neprestano na privlačenju spasonosne svjetlosti, malih pokreta i gesta koji bude nadu. Leka u književnosti koju piše ide za rubnim stanjima, onim nevidljivim na prvu, kratkim bljeskovima i podražajima koji nam kompleksnu albansku povijest približavaju zumirajući neravnine ispod čije se površine krije obilje priča koje traže svoj glas i uobličenje.

Knjiga "U traganju za izgubljenom košuljicom"/

Cijela arhitektura knjige sadržana je u jednom porodičnom ormaru koji se uspostavlja kao monolit prožimanja uspona i padova jednog društva, kroz njih autor pripovijeda u širokim zamasima toplu i tužnu priču, o propuštenim prilikama i zakašnjenjima. No, nema tu nikakve gorčine, bez obzira na težinu priče Arian Leka meandira u ovoj knjizi kroz svoje opsesivne teme - kao što su tiranija totalitarizma, deluzije tranzicije, iznevjereni snovi o boljem svijetu, more kao prostor sanjane slobode, ali i prijeteća sila koja se u burama vremena pretvara u ono koje odnosi i guta ljude, te egzodusima i napose opozitu Balkan i Evropa, kolonijalnim i autokolonijalnim mrtvouzicama – sa sviješću da jedino ima smisla pokušati probiti tu debelu opnu, suprotstaviti joj se književnoću kao jedinim valjanim oružjem.

Nerođena djeca mašte

Stoga, pored svih prepoznatljivih tema koje su svojstvene ovom autoru, ono što se i u knjizi “U traganju za izgubljenom košuljicom” nameće kao magistralna nit jeste Lekina istinska vjera u književnost i pisanje. Oni, dakako, stoje nemoćni pred golom silom, ali njihova snaga leži u mogućnosti da se izdignu iz gliba svakodnevnog, budu svjetionici i vjesnici da je drugačija paradigma moguća. Ne treba stoga čuditi što u dječačkom otkrivanju alternativnog prostora sakrivanja pred mrakom društva mogućnost izlaza pronalazi u knjigama, da bi u odraslosti one postale posjedovanje magije i odbijanje da se odustane od mišljenja i pristane na poraz.

Govoreći o autorima i knjigama koje su ga oblikovale, Leka će zapisati: Oni su me tjerali da shvatim da stvarnost nije dovoljna, da se na zatvorenom planetu na kojem živim o stvarnost širi maštom. Ako nešto ne postoji, mora biti izmišljeno, pravo na život ne moraju imati samo djeca materijalnog svijeta, već i nerođena djeca mašte. To su naša nezakonita djeca, ona koju smo porodili iz utrobe stvarnosti, kako bismo stvorili ono što nam nitko ne može oduzeti, kako bismo zaštitili slučajnosti i nužnost, ono što imamo, ono što nam treba i što moramo izmisliti: ilegalan odnos sa svijetom, s nepoznatim, i s onim koje susrećemo samo jednom u životu. Umjetnost pomaže. Svojim paklom ili rajem – ne znam, svojim redom ili kaosom – ne marim. Umjetnost je otkrila da se crne rupe naših života mogu ispuniti izmišljajima, maštom i stvaranjem. Sve nam se dakle može oduzeti u nekom trenutku, osim onoga što smo spremni saznati i pročitati. Tu leži ona iskra koja može zapaliti plamen spašavanja jastva od utapanja u bezličnu masu pristanka da se bude amorfna masa koju politika i društvo oblikuju, prožvaću i ispljunu kao iskorišteno topovsko meso.

Arian Leka dojmljivo piše, reflektirajući se na vlastito odrastanje, o ponovnom urušavanju svake vrijednosti i humanističkih načela današnjice. Posredstvom albanskog povijesnog iskustva on daje glas milionima onih koji se danas u svjetskim morima utapaju želeći da dospiju do boljeg i sretnijeg života. Takođe, ovo je knjiga koja se snažno opire zidovima i gluhoti elita koje u gramzivoj kapitalističkoj jurnjavi postaju potpuno neosjetljive na patnju drugih. Strah od drugih proširio je granice, piše autor, stvorivši oko nas jedno novo more; to nije Crno more. Ni Crveno, ni Bijelo more. To je more nepovjerenja, ulilo se među nas – in between. To more nepovjerenja nije upisano ni u jednu geografsku kartu osim onu koja nas proganja svaki put kad nastupe mračni dani, a umjesto rješenja, otvaranja, širenja, bodljikava žica bude ponuđena kao izlaz. “U potrazi za izgubljenom košuljicom” otuda jeste rijetka knjiga u kojoj se pisac ne plaši imenovati stvari pravim imenom, ne radeći to nauštrb književnih kvaliteta, već otvarajući prostranstva mogućeg, u umjetničkom sazvučju nas dovodeći do empatičnih sazvučja i sna da sloboda ipak jeste ostvariva.