U drugom prostoru
Selma Skenderović je novo ime na književnoj sceni, prvo Slovenije, a zatim i na regionalnoj književnoj sceni. Svojim pisanjem istaknula se na Festivalu književnosti mladih Urška 2020. na kojem je za knjigu “Zašto šutiš, Hava?” (Lijepa riječ: Tuzla, 2023) dobila prvu nagradu. Knjiga je 2021. objavljena u Sloveniji, uz mentorstvo Suzane Tratnik, zatim 2023. u Bosni i Hercegovini (prijevod Valerija Skrinjar Tvrz), a uskoro se očekuje i izdanje u Srbiji. Zašto je ova knjiga u Sloveniji izazvala toliku pažnju, a zatim se o njoj govorilo i u regionu?
Kao ogledalo stvarnosti
Zato što Selma Skenderović kroz kratke, efektne priče govori o brutalnosti društva prema drugom i drugačijem, ona govori o srži problema zapadnog društva (u kojem ništa nije onakvim kakvo se predstavlja), govori o neslobodi, diskriminaciji, ismijavanju (npr. zbog imena i običaja), čak ponekad i otvorenom neprijateljstvu spram stranaca, dok s druge strane, govori i o tim strancima koji se na sve moguće načine (i po svaku cijenu) nastoje uklopiti u društvo u koje su došli. 21. stoljeće donijelo je napredak u svakom smislu osim u smislu čovjekovih ograničenja i granica prema drugom, njegovoj potrebi da drugog i drugačijeg potčini sebi, da istakne sve njegove karakteristike i prikaže ih kao nešto negativno, a dolazak drugog kao trajno narušavanje društvenih elemenata i ugrožavanje moje/naše sigurnosti. To smo najbolje vidjeli na primjeru Evrope posljednjih nekoliko godina i njene politike spram migranata koji dolaze s Istoka. Vjerovali smo da ulazak u ovo stoljeće znači i završavanje (tj. rješenje, prevazilaženje) sa nekim od značajnih tema poput ravnopravnosti (svi su ljudi jednaki i svi se rađaju jednakih prava), ali ova tema je danas prisutnija nego ikada ranije. Ispostavlja se, što pokazuju brojna istraživanja, ali i književnost (kao ogledalo stvarnosti), da je tema diskriminacije u društvu (prema drugim, strancima, prema djeci, starijim, ženama, diskriminacija čak i u osnovnoj školi) duboko ukorijenjena u društvo i da je mnogo snažnije prisutna nego u prošlosti. Ova autorica progovara o temama o kojima se danas najčešće šuti i od onih koji trpe diskriminaciju (jer im je u svijest utisnuto da su građani drugog reda) i o (ne)svjesnosti onih koji čine diskriminaciju.
“Zašto šutiš, Hava?” jeste značajna priča u cijelosti koja duboko uranja u međuljudske odnose, ali i odnose prema samom sebi: pitajući se kako prihvatanje, odnosno neprihvatanje sredine, društva, drugih ljudi mijenja način na koji razmišljamo, na koji osjećamo, na koji doživljavamo i sebe i druge. Sve stvari koje se dešavaju u društvu direktno ili indirektno povezane su s nama, bilo zato što su postavile nove, drugačije temelje našem pogledu na svijet, bilo zbog toga što su nas direktno doticale i objašnjavaju ono što nam se desilo. Selma Skenderović je sve to osjetila na primjeru svoje porodice, Bošnjaci iz Crne Gore (kako navodi u biografiji), a rođena na Kosovu, dolazi sa devet godina u Sloveniju i tu nastoji (pre)živjeti. Ova mlada autorica itekako je svjesna problema u društvu i s kojim se svakodnevno susreću stranci, od samog dolaska u drugu zemlju, preko vrtića, školovanja, studija i potrage za poslom, sve je to Selma Skenderović vjerodostojno prenijela u petnaest kratkih priča koje mogu funkcionirati i odvojeno, ali mogu se čitati i kao roman labave strukture. Glavna protagonistica skoro svih priča jeste Hava i jedan događaj nadovezuje se na drugi, jedna tabu tema otvara drugu, tako da ovdje nije samo riječ o strancima i diskriminaciji prema njima nego je i unutar porodice/a riječ o diskriminaciji prema ženama, u prvom planu prikazana je stereotipna slika žene kakvu još oblikuju muškarci s Balkana. Jedan od mnogo primjera jeste konzumiranje cigareta uz obrazloženje “patrijarhata” da “pušenje ženama zaista ne priliči” (a muškarcima priliči!) (Skenderović 2023: 41), do pritiska o udaji, jer neudata djevojka smatrana je divljakušom, a “ne udati se, to je bila uvreda za cijelu porodicu. (...) Nisu mogli da shvate zašto se zdravo žensko biće ne bi htjelo udati. (...) Ko nema porodice je niko i ništa”. (Skenderović 2023: 30) Riječ je o knjizi koja otvara dobro poznate teme u stvarnosti, a zatim i u književnosti, od nasilja u porodici, rodno podijeljenih uloga (i hijerarhije u kojoj je muškarac na vrhu), riječ je o patrijarhalnom društvu u kojem se sve više naglašavaju rodne uloge muškaraca i žena. Također, u knjizi priča Selme Skenderović riječ je i o manje tretiranim temama u književnosti, a to je zanemarivanje i zlostavljanje staraca i djece, što je posebno naglašeno u pričama “Ljuska od oraha” (zlostavljanje djevojčice u školi od vršnjaka, što pojačava depresiju i rezultira samoubistvom), “Zina iz Marušičeve” (zlostavljanje i zanemarivanje djeteta od porodice) “Čips i čokolada za ženu s cigaretom u ustima” (nemaran odnos prema starcima).
Ovo je svedena, kratka, ali direktna i moćna proza koja nas usmjerava ka zastrašujućim stvarima, neobičnim strahotama (zlostavljanje) i tragedijama sa kojima živimo (gubljenje jezika, domovine, doma, identiteta). Autorica od prve rečenice o predrasudama o drugima poziva nas da se i sami preispitamo i da vidimo kakav je naš odnos prema sebi, na prvom mjestu, a onda i prema strancima, migrantima, egzilantima, drugom spolu, starcima, djeci... sve je to sabrano u priče Selme Skenderović. A knjiga i počinje pričom “Bezimeno lice”, u kojoj stoji sažimanje cijelog problema koji je u fokusu.
Ponekad neobično dugo posmatram svoj lik u ogledalu. Pokušavam da pronađem ono što nemam, a Slovenci imaju. Oči imam, uši imam, nos imam, sve imam. A zašto se onda još prije nego što otvorim usta i izgovorim riječ koja sadrži slovo l, zna da sam strankinja? Možda je kriv način mog hodanja. Da, bit će da je to. (...)
Jebiga, ne znam ko sam! U vašoj Sloveniji sam strankinja, jer kod kuće ne razgovaramo slovenski. Moje ime zvuči strano, kud god da idem, moram ga ponoviti barem tri puta. U banci, na pošti, kod ljekara. Uz svako ponavljanje moj glas se slabije čuje i sve je stidljiviji, kao da samom sebi na vjeruje da će ga čuti. U svojoj takozvanoj domovini sam strankinja, jer ne znam kada je koji državni praznik. Baka mi je rekla da me više ne prepoznaje. (Skenderović 2023: 9)
A zatim knjigu završava sa dvije efektne priče u kojima ostavlja nadu da je ipak moguće da se život živi izvan domovine i da se “pripada” svijetu u kojem se živi. To su priče “Zašto sam budna u dva noću?”, u kojoj stoji niz želja, a njihovo ostvarenje značilo bi asimilaciju osobe koja je druga i prihvatanje te osobe sa svim njenim razlikama, od imena, jezika, do porijekla.
Želim da nijedan Slovenac nikad više nijednu Selmu ne zove Sanela. Ta dva imena uopšte ne liče. To je isto kao da bih ja Blaža zvala Boštjan. Sanela nije kolektivno ime za sve Bosanke. (...)
Željela bih da djeca koja nisu Slovenci progovore o nepravdi koju doživljavaju. Željela bih da ne strepe od toga šta će se dogoditi ako ih neko pošalje tamo odakle su došli. Domovina nije maćeha koja te svakom prilikom tjera od sebe. (...)
Želim da me Slovenci ne podsjećaju stalno da sam strankinja. Neko ko ovdje nikad neće biti dobrodošao. Znam da sam tuđinka. Znam da Slovenija nije moja zemlja. (Skenderović 2023: 60, 61, 62)
Veliki i važan korak
“Zašto šutiš, Hava?” jeste posljednja priča koja nudi i odgovor na pitanje postavljeno i u priči i izdvojeno kao naslovna sintagma. Onog trenutka kada se otvorila kutija u kojoj su bili potisnuti (i skriveni) svi problemi ovog društva, trauma je osviještena i o njoj se progovorilo posredstvom umjetnosti, posredstvom jednog od najmoćnijih (i daleko najdosežnijih) diskursa, književnosti. A glas Selme Skenderović jeste nesumnjivo novi, drugačiji, oštriji i hrabriji suočiti društvo, prijatelje, poznanike, profesore sa onim što se vješto krije i o čemu se šuti, suočiti društvo sa diskriminacijom. Selma Skenderović je napravila jedan veliki i važan korak u raskrinkavanju (imaginarnog) savršenog svijeta i ukazala na sve njegove anomalije, i to je uradila efektno: kroz iskrene ljudske priče, ljudi sa margine, stranaca, oni koji su apriori drugi i drugačiji, onih čije ime ne vrijedi pamtiti, ovo su priče o stvarnosti i priče koje vode i protagoniste i naratoricu na put i način na koji (u najefektnijem smislu) trebaju biti ispričane. Protagonisti i protagonistice ovih priča su ljudi (ili mogu biti) iz svih krajeva ili u svim krajevima svijeta gdje se osjećaju kao stranci propitujući vlastito postojanje i identitet, oni su ponekad dimenzionirani sa slojevima koje naslućujemo, a o kojim se ne govori, nego za njima tragamo ispod površine vidljivog, a njihove snažne i tragične sudbine ostaju dugo utisnute i nakon čitanja, oblikujući ispred nas slike njihovih života.
Preciznost u izrazu (kroz kratke i efektne rečenice), jasnoća priče/a, emocionalna dubina (snažne i nepatvorene emocije) prenesena (i)li preslikana iz stvarnosti u književnost prožimaju se kroz svih petnaest priča knjige “Zašto šutiš, Hava?”. Ovo je knjiga koja svojim temama od stereotipnog prikazivanja žene, od patrijarhalnih okova, preko diskriminacije i postavljanja na marginu ljudi samo zbog toga što nisu/nismo rođeni u istoj zemlji, sve do zlostavljanja i zanemarivanja djece i starijih osoba, stavlja nas (kao društvo) i na racionalnoj i na podsvjesnoj razini suočava i postavlja lice u lice sa samim sobom i pitanjem koje se kao lajtmotiv javlja tokom cijele knjige: ko (i kakav) sam to ja? Ne kakav je to drugi. Selma Skenderović tako prelazi s druge strane ogledala i opisuje ono što vidi: nesigurno, neslobodno, neprijateljski nastrojeno društvo koje je izgubilo empatiju i potisnulo etičke dimenzije bića.
