Teatarsko razbijanje iluzija
Pregled kazališnih ostvarenja u godini iza nas u bosanskohercegovačkom teatru daleko je od toga da bude jedini mogući, samo je podsjetnik na neke od predstava što smo ih lani mogli vidjeti - temeljen na njihovom sudjelovanju na pozorišnim festivalima održanim lani u Bosni i Hercegovini. Nova imena, novi autori i autorice dramskih rukopisa ono je što odmah privlači pažnju.
Znak, kod i jezik
U Narodnom pozorištu u Tuzli Aleš Kurt, početkom godine, postavlja svoj novi tekst “Tri prikazivanja Boga”- praizvedba je to kojom je obilježen i nesvakidašnji jubilej - 75 godina postojanja i umjetničkog djelovanja tog teatra. Teatar Aleša Kurta, odavno je rečeno, jedinstven je i nije ga moguće doslovno oponašati, njegov redateljski rukopis uvijek nosi tu specifičnu notu toliko karakterističnu za njegov doživljaj pozorišnog čina što gotovo svaku pozorišnu predstavu koju nam priređuje čini, s jedne strane, prepoznatljivom po znaku, kodu i kazališnom jeziku, znači postupku koji primjenjuje u njenom stvaranju, a s druge, paradoksalno, novom i začudnom, kao da se prvi put susrećemo s nekom inscenacijom tog umjetnika. Možda je upravo to brehtovsko očuđenje, ta začudnost koja iz prizora u prizor razbija iluziju kojom nas teatar najčešće želi zaogrnuti i zamagliti nam bar na trenutak oporu i surovu stvarnost, ono što ćemo u predstavama Aleša Kurta uvijek pronaći - a ne treba zaboraviti da kod Brechta to očuđenje nije samo estetski nego i politički čin, jer kako to navodi Patrice Pavis u svom dobro poznatom Pojmovniku teatra: “Efekt začudnosti ne dovodi se u vezu s novom percepcijom ili komičnim efektom, nego s ideološkim otuđenjem, očuđenje omogućuje prijelaz s razine estetičkog postupka na razinu ideološke odgovornosti umjetničkog djela”. Ili, najkraće, kako bi sam Brecht rekao: “Slika što začuđuje je takva slika koja dopušta, doduše, da se predmet prepozna, ali u isto vrijeme čini da on izgleda začudan - očuđenje je postupak koji omogućuje da se prikazani postupci prikažu kao čudni...”
Taj “fantazmatski teatar” (P. Pavis), to stalno osciliranje između simboličkog i imaginarnog, dakle mjesto gdje se fantazam širi u nedostižno, ona je, ne jedina, odlika kazališnog djelovanja Aleša Kurta, što nije teško prepoznati niti u predstavi “Tri prikazivanja Boga”. Predstava je to poput neke freske pronađene u ruševnim ostacima povijesti zakopane u naslagama vremena koje, nažalost, možemo prepoznati i kao naše vrijeme, koje se, igrom slučaja, ne događa trenutno, sada i ovdje, među nama, ali je sudbinski i vrlo prepoznatljivo, isprepleteno sa tom sadašnjošću koju živimo i upravo nas neumoljivo upozorava: ono što se dogodilo jučer, ne znači da nam se ne može dogoditi danas. Ta freska oslikana je izuzetno moćno i snažno, široka je to i raznobojna, uvijek uzbudljiva i brehtovski začudna paleta kazališnih postupaka i poteza kojima se redatelj i glumački ansambl služe kako bi nas uveli u te tri priče što teku paralelno i ujedno oživili njihove antijunake i antiheroje. Kurt je kazališni majstor da nas uvede u tu veliku i okrutni igru Historije, koju smo netom doživjeli, njegov komad ispisuje zatomljeni krik Čovjeka koji se upravo kazalištem protivi tom Usudu Povijesti, ali i zlu koje se provlači kroz ljudsko trajanje, svojevrsna je to poetska groteska koja humorom osjenčenim crnilom patnje malog čovjeka progovara o tom užasu u kojem se, gle čuda, može prikazati Bog. Predstava za pamćenje, proglašena za najbolju na 43. pozorišnim/kazališnim igrama Bosne i Hercegovine u Jajcu prošloga ljeta.
U Brčkom, na XLI internacionalnim teatarskim susretima Brčko distrikta sredinom oktobra, Grand Prix susreta pripao je, kao najboljoj, predstavi “Majka” Floriana Zellera u režiji Dine Mustafića i produkciji Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Ujedno redatelj je proglašen za najuspješnijeg na festivalu, uz obrazloženje: “Režija Dine Mustafića u mnogo čemu je iznimna. Riječ je o duboko promišljenoj semiotičkoj studiji koja se gleda i osjeća svim dijelovima ljudskog bića. Osjetila, misao, racio, duh, duša - sve je ovdje upogonjeno, prepleteno, a prisutne su i brojne asocijacije na druga djela: antičku tragediju, mitove (Sizif, Elektra, Medeja, Penelopa) kao i bajke, recimo Andersenove... Asocijacije se kreću začudnim stazama, a opet je sve, a opet je sve itekako, promišljeno... Predstava je to koja se gleda u dahu, ona otvara pitanja kojima se teatar od antike do današnjeg dana bavi.” A dramaturginja Stela Mišković o predstavi zapisuje: “Društvo funkcioniše u savršenom, licemjernom neskladu. Sve dok ne dođemo do fenomena Majke. Kako u biološkom tako i u socijalnom smislu, ovaj fenomen se opire svim konvencijama, stegama, emotivnim ograničenjima i kalupima. Majku ne možemo da smjestimo i da uokvirimo, da ukrotimo...” Kao kuriozitet, navodim da je Dino Mustafić režirao sva tri kazališna komada Floriana Zellera: “Otac”, “Majka”, “Sin”.
Predstava “Mali ratovi i kabine Zare” Vide Davidović dovodi jednu od dvije novih dramskih spisateljica na pozorišnu scenu Bosne i Hercegovine. Komad je režirao u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjoj Luci, kao gost, Ivica Buljan iz Zagreba. Istina, autorica je već bila prisutna na kazališnim daskama nekim svojim, doduše, kraćim segmentima, no ovo je njen prvi cjelovit dramski tekst - lavira između bajke i apsurda, znači uvijek je na teško razlučivoj granici između farse i groteske, a sve je tu prožeto nedvojbenim poetskim nervom jednog novog, osebujnog i izvornog dramskog glasa. Sama autorica o svom pristupu ovoj drami kaže: “Tako je nama, prirodno, bilo moguće da zamislimo vodvilj pored apsurda, apsurd pored psihološkog realizma, psihološki realizam zajedno sa bajkom...” Ali, kaže i ovo: “Poanta je da se rat nikada nije završio, jer problemi koji su iz njega ostali u društvu nisu zacijeljeni tako da se može krenuti dalje. Edip nije prognan iz Tebe, u Bosni Edip i dalje živi. Tako hibris nije potpuno završen i dok god se ne uspije završiti taj svojevrsni antički ciklus, ne mogu se završiti ni sve pošasti koje iz toga proizlaze na ovom svijetu. Nije stavljena točka na krvoproliće...” I o tomu govori njen dramski prvijenac.
Prihvatiti promjenu
Sezonu bh. pozorišnih susretanja otvara, po tradiciji, u junu Festival bosanskohercegovačke drame u BNP-u u Zenici, upoznao nas je sa još jednim novim dramskim glasom izuzetne vrijednosti. Riječ je o dramskom rukopisu Asje Krsmanović “Kiselina”, što je u produkciji BNP-a Zenica i Scene MESS iz Sarajeva, a u režiji Nermina Hamzagića, pokupio sve relevantne nagrade: stručnog žirija kao najbolja predstava u cjelini, potom za najbolji dramski tekst, a kao najbolju ocijenio ju je i žiri publike i žiri novinara. Jedan naoko bizaran porodični događaj - spremanje zimnice, kiseljenje povrća (otuda naziv drame), što je povod okupljanju obitelji, vrlo se razrađenim dramaturškim i redateljskim postupkom - Asja Krsmanović ujedno potpisuje dramaturgiju predstave - postupno pretvara u ritual koji navidjelo iznosi sve one sukobe, nesuglasice i razmimoilaženja prisutna i prepoznatljiva iz svakodnevice naših života. Ponavljaju se pitanja o smislu tih života, porodičnih tradicija koje njegujemo, a zapravo ne znamo zašto i čemu, onog nečega novog što se pojavi u tim odnosima i samom tom pojavom odnosi prevlast nad starim, okoštalim i ponekad već preživjelim ponašanjima, strukturama toliko duboko usađenim u samo poimanje naših života za koje smo mislili da su vječne i nepromjenljive, da se bez njih ne može - a ipak je to moguće, promjene samo treba prihvatiti! A nad svim tim zbivanjima u jednoj obitelji lebdi vječno pitanje bez odgovora: zašto često ne znamo pokazati ljubav koju osjećamo za nekoga, zašto to zatomljujemo i gušimo u sebi, zašto samima sebi nanosimo tu patnju, a time, neizlječivo, povređujemo druge - ali i neminovno sebe. Posljednja replika u predstavi glasi: “Naša historija ovdje završava...” Za svakog koga “Kiselina” dodirne i obuzme, nakon odgledane predstave, moglo bi se reći, njegova historija tek počinje. Teatar u svoj svojoj punoći i veličini.
