Unutar manosfere: Banalna i opasna digitalna subkultura

Društvene mreže, ponašanje i fenomeni na njima svakako jesu pitanje odnosa nauke, tehnologije, društva i demokratije. U dokumentarcu koji se prikazuje na mreži Netflix “Louis Theroux: Inside the Manosphere”, novinar Louis Theroux pokušava ući u svijet koji je istovremeno banalan i opasan: digitalnu subkulturu u kojoj se mizoginija prodaje kao samopomoć, a frustracija kao ideologija. I na prvi pogled, čini se da radi ono što uvijek radi – strpljivo sluša, ne osuđuje, i pušta sagovornike da sami sebe razotkriju. Problem je što ovaj put to jednostavno nije dovoljno.

Iz analize u fascinaciju

Manosfera je jedna od najčešće spominjanih riječi u zadnje vrijeme, posebno je postala aktuelna nakon niza femicida, spomenutog dokumentarca i serije “Adolescencija”. No, sam fenomen online zajednice u kojoj se šire mržnja i prezir prema ženama ima mnogo duži staž. Ovaj koncept je promovisan kroz platforme, lik i djelo Andrewa Tatea, ali i videe i intervjue Jordana Patersona, pa djelimično i Joe Rogana te niza drugih tzv. manfluensera. Sama mizoginija, poticanje na loš odnos prema ženama, prezir prema ženama i nasilje, ismijavanje i zlostavljanje žena još su stariji i vrlo prisutni i mimo online zajednice u našem regionu.

Theroux je, čini se, ostao vjeran svom starom novinarskom instinktu: razumjeti prije nego osuditi. No, manosfera nije tek još jedna čudna subkultura koju treba antropološki mapirati. Ona je infrastruktura stvarne štete. Upravo tu dokumentarac počinje kliziti – iz analize u fascinaciju.

Film se previše zadržava na muškarcima koji proizvode sadržaj, a premalo na onima koji ga trpe. Fokus na njihove biografije, traume i djetinjstva djeluje kao potraga za objašnjenjem koje se opasno približava opravdanju. Umjesto da razotkriva posljedice, dokumentarac se bavi uzrocima – i to selektivno. Ovaj fenomen je prije svega sociološki i psihološki, ali u dokumentarcu nigdje ni sociologa, ni psihologa, a pogotovo ne teoretičara feminizma ili ljudi koji rade sa žrtvama nasilja, trefikinga i sistemskog zlostavljanja.

To ne znači da Theroux ne uspijeva u pojedinim scenama. Njegovi razgovori sa influenserima često razbijaju njihove pažljivo konstruisane online persone i pokazuju pukotine – nesigurnost, kontradikcije, pa i banalnost njihove “filozofije”. No problem je što te pukotine ne vode nikuda. Gledalac ostaje s osjećajem da je zavirio iza kulisa, ali ne i da je razumio posljedice predstave.

Jer manosfera nije samo spektakl. To je sistem koji aktivno oblikuje ponašanja – posebno kod mladih muškaraca. Istraživanja pokazuju da ove online zajednice nisu izolovane, već povezane s radikalnijim ideologijama i širim obrascima ekstremizma. Njihov utjecaj prelazi granice interneta: od normalizacije nasilja i mržnje prema ženama do stvarnih društvenih posljedica koje uključuju uznemiravanje, diskriminaciju i čak nasilje.

Upravo taj aspekt – utjecaj na žene – ostaje gotovo nevidljiv u dokumentarcu. A to je možda i njegov najveći promašaj. Kako je primijećeno u kritikama, nedostaje ozbiljno razmatranje kako ova ideologija pogađa one koji nisu dio igre, ali su njene mete. U tom smislu, film djeluje kao da promatra požar, ali odbija pogledati šta je ostalo iza njega.

Još jedan problem je pitanje platforme. Theroux je svjestan da njegovi sagovornici žive od pažnje – i da je svaka minuta pred kamerom valuta. Uprkos tome, dokumentarac im daje upravo ono što žele: vidljivost. Neki kritičari su s pravom upozorili da ovakav pristup može dodatno amplificirati njihove poruke umjesto da ih razotkrije.

Tihi trikovi

Ovdje se otvara i šire pitanje: može li klasični dokumentaristički pristup uopće funkcionisati u eri algoritama? Therouxova metoda – blaga ironija, strpljivo slušanje, suptilno razotkrivanje – razvijena je za svijet u kojem istina ima težinu. U manosferi, gdje je pažnja valuta, a kontradikcija sadržaj, ta metoda gubi oštrinu. Kako je jedan kritičar primijetio, njegovi tihi trikovi djeluju kao slaba oružja protiv fenomena koji je agresivan, brz i profitabilan.

Ipak, bilo bi pogrešno odbaciti dokumentarac kao neuspjeh. On ima vrijednost – posebno za publiku koja prvi put ulazi u ovu temu. Kao uvod, on funkcioniše: pokazuje estetiku, jezik i mehanizme jedne digitalne ideologije koja se često prikriva kao motivacija ili muško osnaživanje.

Ali kao analiza – ne ide dovoljno daleko.

Možda je najveći problem to što Theroux pokušava ostati neutralan u prostoru koji neutralnost ne dozvoljava. Manosfera nije samo fenomen koji treba razumjeti; ona je problem koji treba imenovati, kontekstualizirati i, na kraju, osporiti.

U tom smislu, “Inside the Manosphere” djeluje kao dokumentarac na pola puta: dovoljno znatiželjan da zaviri unutra, ali nedovoljno hrabar da jasno kaže šta tamo vidi.