Šta se dešava ako se rodite na Antarktiku? Samo 11 beba je doneseno na svijet na Južnom polu
Brojne države širom svijeta automatski dodjeljuju državljanstvo osobama rođenim na njihovoj teritoriji. Međutim, pitanje se nameće u slučaju najjužnijeg kontinenta na Zemlji: šta se dešava ako se neko rodi na Antarktiku i da li takva osoba može imati posebno, rijetko državljanstvo ili nacionalni identitet vezan za taj prostor.
Tokom 1970-ih i 1980-ih godina pojedine države su nastojale da razjasne upravo to pitanje, u kontekstu šire rasprave o tome ko ima pravo na Antarktik. Kontinent, okružen opasnim morima i obilježen ekstremno neprijateljskim uslovima za život, jedini je na svijetu bez autohtonog ljudskog stanovništva. Zbog toga je još u 19. stoljeću, u vremenu kolonijalizma i velikih istraživanja, postao predmet interesa svjetskih sila koje su pokušavale da prošire svoj uticaj i simbolično obilježe teritoriju.
Nakon Drugog svjetskog rata pojavila se potreba za uspostavljanjem jasnog pravnog okvira kako bi se izbjegli sukobi i osiguralo očuvanje tog ogromnog prostora koji se smatrao ničijom zemljom. Upravljanje Antarktikom formalizirano je Antarktičkim sporazumom iz 1959. godine, kojim su zamrznuti svi teritorijalni zahtjevi i kojim je kontinent proglašen zonom namijenjenom isključivo mirnom naučnom istraživanju.
Iako nijedna država prema tom sporazumu ne može zvanično posjedovati dio Antarktika, nekoliko zemalja je ranije pokušalo da formalno polaže pravo na određene teritorije. Među njima su Argentina, Australija, Čile, Francuska, Novi Zeland, Norveška i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Argentina je, kao jedna od država geografski najbližih Antarktiku, smatrala da ima posebno snažan osnov za takve zahtjeve. U tom periodu zemljom je, od 1976. godine, vladala vojna hunta predvođena generalom Jorgeom Rafaelom Videlom, koja je nastojala da ojača međunarodni položaj Argentine. U tom kontekstu donesena je odluka o potezu koji je trebao imati simboličku težinu u vezi s Antarktikom.
Krajem 1977. godine argentinska vlada je avionom prebacila trudnicu Silviju Morello de Palma u antarktičku bazu Esperanza, s isključivom namjerom da tamo rodi dijete. Dva mjeseca kasnije, 7. januara 1978. godine, rodio se Emilio Marcos Palma, prva osoba u zabilježenoj historiji koja je rođena na Antarktiku.
Nakon toga, na tom kontinentu rođeno je još deset beba, sve u porodicama iz Argentine ili Čilea, druge države koja je pokazivala interes za Antarktik. Ovi porođaji imali su simbolično značenje jer su predstavljali kontinuitet ljudskog prisustva putem rađanja na mjestu koje nijedan čovjek nikada nije trajno naselio.
S pravnog aspekta, njihov značaj bio je ograničen. Prema međunarodnom pravu, rođenje na Antarktiku ne donosi automatski državljanstvo, pa su svih 11 djece dobili državljanstvo svojih roditelja.
S vremenom je postalo jasno da prebacivanje trudnica u udaljene i rizične naučne baze nema veći međunarodni odjek, pa su pokušaji održavanja stalne populacije na Antarktiku putem rađanja djece obustavljeni 1985. godine.
Ipak, taj kratki period ostavio je neobičan trag u historiji globalnog zdravstva. Svih 11 beba rođenih na Antarktiku preživjelo je, što znači da kontinent bilježi stopu smrtnosti novorođenčadi od nula posto, najnižu zabilježenu u svijetu.
