Projekat koji mijenja historiju čovječanstva: Ovo je Chrysalis, svemirski brod koji će nas zauvijek odvesti sa Zemlje

Projekt nazvan Chrysalis zamišljen je kao generacijski svemirski brod dug 58 kilometara, sposoban da trajno odvede hiljade ljudi sa Zemlje. Do odredišta bi putovao četiri stoljeća, prevozeći 2.400 ljudi koji nikada ne bi ponovo vidjeli planetu s koje su krenuli, niti svijet koji će njihovi potomci jednog dana naseliti. Tokom tog putovanja brod bi morao proizvoditi vlastitu gravitaciju, uzgajati hranu, reciklirati svaki molekul vode i zraka te sačuvati tehničko i kulturno znanje kroz čak 16 generacija.

Dizajn Chrysalisa pobijedio je na međunarodnom takmičenju 2025. godine. Dokumentacija obuhvata stotine stranica, uključujući arhitektonske prikaze unutrašnjih pejzaža, budžete za poljoprivredne module, proračune rotacije za stvaranje vještačke gravitacije te modele upravljanja osmišljene da spriječe društveni kolaps tokom 400 godina izolacije. Koncept ne polazi od pretpostavke da će ključne tehnologije tek biti izmišljene, već detaljno navodi kako bi sistemi morali biti povezani, koje bi redundancije bile neophodne i gdje današnja istraživanja još nisu dovoljna. Dokument više liči na precizan popis nepoznanica nego na klasični nacrt.

Ključ svakog rješenja je fizika. Ljudi, prema analizi koju je objavio ABC Science, doživljavaju dezorijentaciju kada brzina rotacije pređe oko dva okreta u minuti. Da bi se pri toj brzini dobila gravitacija slična Zemljinoj, struktura mora biti ogromna. Zato je predviđena dužina od 58 kilometara, s ugniježđenim cilindrima koji se rotiraju u suprotnim smjerovima. Najudaljeniji slojevi stvaraju centrifugalnu silu jednaku 0,9 Zemljine gravitacije, dok se unutrašnje ljuske okreću suprotno radi smanjenja strukturnih poremećaja. Modul staništa nalazi se na prednjem kraju i sužava se kako bi se smanjio rizik od sudara s međuzvjezdanim otpadom tokom ubrzavanja i usporavanja.

Dimenzija od 58 kilometara nije simbolična, već direktna posljedica pokušaja da se ljudima omogući udobnost uz rotacijom generisanu gravitaciju. Nijedan postojeći orbitalni objekt ne može sastaviti strukturu takvih razmjera, niti bi je ijedan lansirni sistem mogao podići sa Zemlje. Predviđa se montaža u jednoj od Lagrangeovih tačaka, gravitacijski stabilnim regijama u kojima svemirske letjelice mogu održavati poziciju uz minimalnu potrošnju goriva.

Pogon i energija zasnivali bi se na fuziji. Tim je specificirao direktni fuzijski pogon koji koristi helij-3 i deuterij, uz godinu dana ubrzanja, 400 godina neprekidnog kretanja i završnu godinu usporavanja. Međutim, početkom 2026. godine ne postoji operativni fuzijski reaktor sposoban za pogon svemirskih letjelica. Vladine istraživačke mape puta demonstracijske reaktore smještaju decenijama unaprijed, a dodatni izazovi – radijatori u vakuumu, dugotrajna zaštita i održavanje – ostaju neriješeni.

Slično je i sa zaštitom od zračenja. Duboki svemir izlaže posadu galaktičkim kosmičkim zracima i solarnim česticama, a potrebna debljina materijala premašuje mogućnosti današnjih lansirnih sistema. Dokumentacija Chrysalis navodi da adekvatni materijali još nisu razvijeni niti testirani. Iako su neki konkursni radovi predlagali smještaj staništa unutar šupljeg asteroida, ovaj projekat računa na inženjerski oblikovanu zaštitu koja tek treba postati realnost.

Ekološki sistemi predstavljaju dodatni izazov. Na Međunarodnoj svemirskoj stanici postiže se recikliranje vode blizu 98 posto i ograničen uzgoj biljaka, dok su zemaljski eksperimenti poput Biosfere 2 pokazali koliko je teško održati stabilnu atmosferu bez vanjske intervencije. Modeliranje koje je objavio Projekt Hyperion detaljno opisuje ekološke cikluse, obnovu vode i integraciju poljoprivrede, ali potpuno zatvorene biološke petlje koje funkcionišu 400 godina još nisu postignute ni u jednom eksperimentalnom objektu.

Chrysalis ne razmatra samo tehnologiju nego i društvo. Takmičenje Hyperion zahtijevalo je rješenja za socijalnu koheziju kroz vijekove. Predviđeni su protokoli za odabir posade po uzoru na antarktičke stanice, gdje izolacija proizvodi mjerljive psihološke obrasce. Obuka u ekstremnim uslovima trebala bi identificirati pojedince sposobne za višedecenijsko zatočeništvo.

Društvena struktura uključuje odgoj djece u zajednici umjesto u nuklearnim porodicama, upravljanje populacijom putem dobrovoljnog razmaka između rađanja te sisteme za očuvanje znanja kako bi se održao tehnički i kulturni kontinuitet. Upravljanje bi podrazumijevalo donošenje odluka uz pomoć vještačke inteligencije.

Ipak, dokumentacija jasno navodi da društvena stabilnost ostaje otvoreno istraživačko pitanje. Posade podmornica se rotiraju, antarktičke stanice prezimljuju mjesecima, a najduže svemirske misije traju tek ograničen broj mjeseci. Putovanje od 400 godina, kroz 16 generacija, ostaje izazov koji nijedan čovjek nikada nije pokušao.