Ako se vakcinacija uruši, zdravstveni sistem se ili približava kolapsu ili u njega ulazi

Rasprava o vakcinama se često pogrešno predstavlja kao sukob “roditeljske slobode” i “zle farmacije”. U stvarnosti, riječ je o nečemu mnogo dubljem i ozbiljnijem: borbi za pravo na zdravlje, za jednakost, za funkcionalan zdravstveni sistem i, u konačnici, za demokratsko društvo zasnovano na činjenicama, a ne na strahu.

Moralna panika

Dezinformacije o vakcinama nisu nastale slučajno niti su politički neutralne. Njihovi najglasniji promotori - poput Roberta F. Kennedyja Jr, Dela Bigtreeja, Aarona Sirija i niza MAHA influensera - dolaze iz ili su povezani s konzervativnim i desničarskim političkim krugovima u SAD-u, a amplificiraju ih kanali ruske propagande poput Russia Today i Sputnik. Njihova poruka nije samo medicinska već duboko ideološka: nepovjerenje u institucije, delegitimizacija nauke i poticanje osjećaja da je “sistem” neprijatelj građana.

U našem regionalnom kontekstu obrazac je sličan. Osobe koje javno šire strah od vakcina često su povezane s desničarskim političkim ili vjerskim krilima. Javna predavanja u kojima se vakcine predstavljaju kao prijetnja “narodu” ili “djeci” nisu izolovani incidenti, nego dio šireg narativa koji koristi emocije, identitet i moralnu paniku. Kada vjeroučitelji ili javne ličnosti, te osobe otvoreno povezane s konzervativnim, pa i desničarskim ideologijama, šire netačne ili neprovjerene tvrdnje, posljedice ne ostaju u sferi mišljenja - one se prelijevaju u stvarni svijet.

Sve ovo dolazi na korupcijom načete i korodirane institucije država nastalih raspadom Jugoslavije. Svjedočanstva o traženju mita i nedostatak lijekova, pogotovo za onkološke pacijente, duboko su oštetila povjerenje građana u državne institucije, pa tako i zdravstvene sisteme. Zbog toga, čak i kada su poruke zdravstvenih sistema dobre i pravedne, ne nailaze na odziv i veliki doseg.

Dezinformacije o vakcinama nisu bezazlene. One direktno utiču na vakcinalne obuhvate. Kada obuhvati padnu ispod kritične granice, bolesti za koje smo mislili da pripadaju prošlosti ponovo se vraćaju. Nedavni slučaj šestogodišnjeg, nevakcinisanog dječaka oboljelog od tetanusa u Beogradu nije “izolovani incident”, nego upozorenje. Tetanus nije nestao - nestala je vakcinacija.

A kada se zarazne bolesti šire, zdravstveni sistem dolazi pod pritisak. Epidemije, kao što smo iz pandemije Covida vidjeli, znače preopterećene bolnice, odlaganje drugih medicinskih usluga, rast troškova liječenja, veći mortalitet među najranjivijima.

Zdravstveni sistem nije beskonačan resurs. On funkcioniše samo ako postoji kolektivna odgovornost. Ako se vakcinacija uruši, sistem se ili približava kolapsu ili u njega ulazi.

Zato je borba protiv dezinformacija o vakcinama i borba za jednakost. Jer u epidemijama najviše stradaju oni koji imaju najmanje izbora: djeca, stariji, hronični bolesnici, osobe slabijeg imovinskog stanja. Bogati uvijek imaju “alternativu”. Siromašni imaju javno zdravlje - ili nemaju ništa.

Strah je snažan mobilizator

Važno je reći i ovo: mnogi od najglasnijih protivnika vakcina od toga imaju ličnu korist. Putem donacija, medijske vidljivosti, pravnih kampanja, knjiga, podcasta i političkog kapitala. Strah je snažan mobilizator - i unosan proizvod. To ne znači da je svaka kritika sistema nelegitimna, ali znači da motive treba posmatrati jednako kritički kao i tvrdnje.

Demokratija ne može funkcionisati bez povjerenja u zajedničke činjenice. Kada se naučni konsenzus zamijeni “ličnim istinama”, a javna politika emotivnim narativima, otvara se prostor za manipulaciju. Borba protiv dezinformacija nije cenzura - ona je zaštita prava građana da odluke donose na osnovu tačnih informacija.

Na kraju, pitanje vakcinacije nije pitanje poslušnosti, nego solidarnosti. Nije pitanje ideologije, nego odgovornosti. Nije pitanje “sistema”, nego društva u kojem želimo živjeti.

Ako odustanemo od borbe za istinu u javnom zdravlju, odustajemo i od ideje da demokratija može štititi najslabije među nama. A to je cijena koju nijedno zdravo društvo ne bi smjelo platiti.