ČITANJE (U)SEBI:Zamak za leptira
“Sve pjesme”, Milorad Pejić, Buybook, 2024.
Knjiga “Sve pjesme” Milorada Pejića, koja objedinjuje pet pjesničkih naslova (“Vaza za biljku krin”, “Oči ključaonica”, “Hyperborea”, “Treći život” i “Istinite priče”) ovog autora nastalih od 1985. do 2023. godine, jedinstven je književni događaj koji nam donosi nesvakidašnju poeziju, odnosno u naš recentni poetski obzor unosi jedan važan glas, paradoksalno, sve ove decenije prisutan, ali suštinski udaljen i poznat samo u suženim samizdatskim krugovima.
Iznimno dragocjeno
Otuda ova knjiga dolazi kao otkriće nečega iznimno dragocjenog, što nam je bilo nadohvat ruke, ali ipak dugo nedostupno. No, važno je da ipak jeste postalo. Poezija Milorada Pejića spada u onu kategoriju književnih izraza sa kakvima se ne susrećemo često u poeziji ovog jezika, te kao takva predstavlja istinsko otkriće za svakoga ko poeziju razumije i zna šta su njeni suštinski kvaliteti. Sa iskustvom egzila koji ga je odijelio od ovog prostora i jezika, budući da od početka devedesetih živi u Švedskoj, Pejić se sada objedinjenom knjigom svog stvaralaštva vraća u ovaj jezik i kulturu na velika vrata, kao pjesnik koga nije moguće zaobići ni u kom smislu. Odjek njegove poetike odlikuje se jezikom iznimno autentičnim i podešenim od prve do posljednje knjige. Ono što jeste posebno dojmljivo kada su u pitanju “Sve pjesme” jeste činjenica da je pjesnički ton u svim knjigama prepoznatljiv i nepromijenjen. Iako su se autorski registri mijenjali počevši od “Vaze za biljku krin”, koja je objavljena u Svjetlosti sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, pa sve do “Istinitih priča” iz 2023. godine, Pejić, bez obzira na široki vremenski raspon između njegovih knjiga, na čudesan način zadržava konzistentnost vlastitog izraza, svojevrsnu blagost i zagledanost u duboko biće poezije. Drugim riječima, ništa kod ovog pjesnika nije podređeno imperativu stvaranja po svaku cijenu, posrijedi je pjesničko djelo koje nastaje iz nutarnje potrebe da se progovori, da se šapatom i nježnošću pjeva o svijetu ma kakav on bio. Da se u jeziku, toj kuli od pijeska, dodirne ono najviše moguće.
Već prvom pjesmom unutar ove knjige jasno je o kakvom se pjesniku radi, šta su njegovi kvaliteti i zašto je u pitanju velika poezija. Pjesma “Vilin konjic” bila bi dovoljna kao jedini primjer da se to pokaže, da se stekne dojam o poeziji kakvog dometa se radi. Evo kako je Pejić pjevao već u svojoj prvoj knjizi: Zatočnik tvoj već nije više mlad: potpuno/prazan pogled! Ne dopuštaš mu ni na kraju/života da drugačije te dodirne - ne iz žeđi/; Na vlažnim listovima lokvanja, kao u ogledalcima,/umnoženo posljednje njegovo veče: zalaze mala/sunca kroz promrzlu paučinu. Nadmoćna pred/daljinom ne opaziše samoću, vilinog konjica/što se sa svojim preslikanim likom pari ne iz žeđi,/ne radi sasušenog nepca./; Krv mi se smrkava! Još dašak snage u krilima,/koliko da načas produži svijest: miruje grančica/na čijem vrhu ćutim ljuljanje a okolica se,/u ritmu moga disanja, spušta i diže k dnu. Ili jednako tako u pjesmi “Zamak”: Otkuda leptir? Do moje zadihane svjetiljke/dug je i mokar mrak niz stepenice a kapci/na prozorima u zidove urasli. Bijel, kao na/otklopljeni cvijet na svoju veliku sjenu sletivši,/licem prema meni u promrzlu se iglu sužava./Užasna ljepota: dva savršeno jednaka lista/u poljupcu!/” (...) Davno je iscurilo vrijeme i niz lijevak pješčanog/sata još tanko prašina puzi. Davno minula je/ljepota, s blagim otiskom dječijih prstiju na/laticama papirnatih ljubičica što se još uvijek,/kap po kap, ispravljaju./
Ta blagost i intiman izraz, koji je naizgled eskapistički zagledan, a zapravo tako životno utemeljen u egzistenciji i njenim potresima, kod Pejića su prisutni u cijelom njegovom pjesničkom opusu. On poeziju, očevidno je, doživljava kao osjećaj beskrajne slobode, bez bilo kakvog moranja i pritiska. To je osjećanje života u najsenzualnijim podražajima koje zahvata u široke kosmičke daljine, u autentičan i univerzalan pogled na bivanje. Samoća, melanholija, ono što je sebi okrenuto, samozatajno, istinsko, koje nigdje ne žuri i nigdje ne može zakasniti. Pitanja ljubavi i smrti, transponovana u kolorit prirode i njenih prisutnosti u čovjekovom životu kod ovog pjesnika dobijaju najuzvišeniji svoj oblik. Stihovi pjesme “S dna” izuzetan su primjer navedenog: (...) Mjesecima već ležim nepomičan. Katkad,/pazeći da ne probudim se, tiho pogledam/u večernje sunce zaljuljano na odškrinutim/vratima ormara, njegovo užareno lice/s krupnim zjenama: čvorovima u glatkoj/hrastovini. Hladno mi je./; I bojim se starosti. One što se sa moga/jastuka na čas uspravlja u obličju dječaka/i naga, s velikim očima, silazi u ogledalo/osluškujući kožu i svakog pokreta napor./; Pada zvjezdana noć. Ne ljubljah nikog./Preostaje još noć i kako saznao sam smrt:/kao da je soba. Zaključana i odnekud/poznata. U koju ne znam da li se dođe,/il u njoj otprije bude.
U kasnijim svojim knjigama, sa već osvjedočenim iskustvom čovjeka koji je emigrirao u bezdomništvo, na sjever Evrope, Milorad Pejić i dalje ostaje vjeran tom svom prvotnom pjesničkom viđenju svijeta. Istina, tematski obzor je direktnije vezan za to iskustvo, ali daleko od svakog emigrantskog uopštavanja i patetike. Ovaj autor nam potvrđuje zapravo da je pjesnik uvijek i svuda sam, udaljen od korijena, ali ukorijenjen u svom jeziku kao onoj jedinoj stvarnoj domovini. Pa i u pogledu, posljednjih decenija toliko prisutne, priče o pjesničkom angažmanu Pejić nam pokazuje da je pjesnik angažovan ne time što najdoslovnije, hroničarski, svjedoči užasima i političkim potresima oko nas, nego time što u mogućnostima da se jezikom obuhvati i iscrpi traži najpodesniji način kako prikazati iskustvo ljudskog bića koje biva zahvaćeno žrvnjem istorije. Pjesma “Put” sažima to raskošno i iznimno precizno: Iskrao sam se iz zavičaja u prtljažniku (na način/nedužnog Vita Corleonea) noseći sobom jedino/maternji jezik, poput mornara na pusto ostrvlje/izbačenog što vlada samo nepotrebnom vještinom:/čudesnim znanjem o konopcima. Trebaš živjeti/unazad da bi shvatio, da bi gledao očima koje/gledaju užas pravo kao kad se u iglu konac uvlači:/težina maslačka u minskim poljima, dječija kasica/niz stepenice.../; Spavaju glave na policama, predu sumnjičave misli,/na iznenadni skok klupčaju upitnike. Ali postoje/odgovori. Ima i odgovora za kojima se poseže kao/u kutiju za alat. Unaprijed moraš pitati da bi stigao/dovde, noseći vreo u džepu ključ od kuće - ključ/od zgarišta. Ugusto šiljci nadgrobnih biljega/u krompirištima./; Prvo se učiš tišini, a potom da razlikuješ cvokotanje/crijepa od kasa sjekire. Da dobro, na razumljivim/primjerima, razaznaješ primicanje ništavila i beznađa./Zamisli recimo ovdje da svi telefoni utren ogluve/ili odjednom da polude redovi vožnje, takvu strahotu./Ili poželi za se ono čemu sâm težim: koliba u dubokim/šumama, vrata i krevet. Gdje mrzne vosak na svijeći/i gdje te ni pisma očeva ne mogu pronaći.
Šta pjesnik zaista jeste
A stihovi pjesme “Egzil” daju nam jednu vrstu poetičkog ključa onoga što jeste bit lirskog doživljaja ovog pjesnika: Moje neslaganje s ljudima nije završilo/teškim prelamanjem između nagrade/i kazne, vaganjem dobitka i gubitka./Ja sam jednostavno ustao od stola i/preko minskog polja prešao u vječna/lovišta egzila. Kad nemaš domovinu/svejedno je da l’ živiš u njoj.
“Sve pjesme” Milorada Pejića prvorazredni su događaj unutar našeg književnog polja. Ova knjiga možda neće doći do velikog broja čitalaca, jer poezija danas nije na cijeni u onom obimu kako bi trebala biti. Kako god da bilo, mogućnost da pet pjesničkih knjiga jednog ovako iznimnog pjesnika imamo na jednom mjestu, da one konačno figuriraju u ovoj literaturi, važna je i potrebna. Prije svega jer nam Pejić pokazuje svojim djelom šta pjesnik zaista jeste i treba biti.
