Veliki italijanski fotograf Mario Boccia: Sarajevo je za mene svjetski grad

Dragi Mario, hvala Vam na ogromnoj posvećenosti prenošenju istine iz Sarajeva. Otkud tolika ljubav prema našem gradu?

- Priznat ću vam nešto: kao dijete sam često dolazio u Jugoslaviju na odmor s porodicom. Planine, Jadransko more, gradovi, posjete muzejima i mjestima otpora protiv nacifašizma (moja majka i njena braća bili su partizani).

Od 1991. do 2001. godine, zbog posla sam pratio ratove koji su uništili svijet vezan za moja dječija sjećanja. Rat je stigao u zemlju koju sam osjećao i kao pomalo svoju.

Kontekst je važan

Sarajevo je za mene bilo svjetski grad, obogaćen kulturnim razlikama koje je u sebi nosilo. Kada sam se tamo vratio kao fotoreporter, u februaru 1992, ponovo sam pronašao ljepotu grada iz svog djetinjstva – u duhu ljudi koji nisu željeli vjerovati da prijeti agresija. “Rata neće biti”, čuo sam stotinu puta od poštenih ljudi.

Nakon početka opsade u Sarajevo ste ulazili više desetina puta. Kako je to izgledalo?

- Tokom opsade u Sarajevo sam ulazio desetinama puta. Koristeći letove Maybe Airlinesa iz Falconare za Sarajevo, ali uglavnom automobilom. Za jednog novinara važno je poznavati kontekst u kojem se događaji odvijaju. Prelaženje linija je deontološka obaveza. Nikada nisam bio sam (osim jednom), već uvijek s drugim kolegama, često i iz redakcija različitih od one koja me akreditirala (Il Manifesto). Ni kada sam prolazio kroz Objekat D-B, tunel ispod piste aerodroma, nisam bio sam.

Teta Nerma cvjećarka snaha/

Nedavno ste u Beogradu otvorili izložbu posvećenu opsadi Sarajeva. Mnogi se na to ne bi usudili. Kako je proteklo otvaranje i jeste li zadovoljni?

- Veoma sam zadovoljan. Bio je to izazov koji sam morao prihvatiti. Beograd je kulturno osviješten i kosmopolitski grad, kao i mnogi drugi evropski gradovi, ali to nije spriječilo rast nostalgičnih profašističkih pokreta niti političku vlast da povede agresorski rat – ali to vi znate bolje od mene. Uostalom, i nacizam, najveća nesreća 20. stoljeća, nastao je u tada kulturno najosvještenijoj evropskoj zemlji.

Osim predstavnika Muzeja 90, koji nas je ugostio, uvodnu riječ je održala i jedna od osnivačica Žena u crnom. Italijansku stranu predstavljali su Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa (OCBT) i Museo Storico Italiano della Guerra (MITAG). Nedostajala je Ambasada Italije. Bila je prisutna jedna slovenska televizija, jedna srbijanska i ekipa Radija Slobodna Evropa. Nije bilo provokacija.

Ne samo da nije nego ste održali i vođenu turu – kakve su bile reakcije publike?

- Slušali su priče o životu iza svake fotografije, dijeleći emocije sa mnom i s ljudima koji su došli iz Sarajeva. Vidio sam mnogo suznih očiju, a pitanja su bila inteligentna i iskrena. Ljudska. Bilo je mnogo aplauza i stisaka ruke. Sarajevo je u srcima mnogih Beograđana, čak i onih koji u vrijeme opsade još nisu bili rođeni, ali žele znati kako se nešto slično nikada više ne bi ponovilo.

Kako je došlo do toga da se ova izložba prikaže u glavnom gradu Srbije?

- Izložbu “Sarajevo, 1992/1996 – najduža opsada” priredio sam prije nekoliko godina zajedno s OCBT-om i Muzejom italijanske ratne historije, gdje je bila izložena deset mjeseci uz veliki interes publike. Mnoge škole su dolazile na vođene posjete. Na ceremoniji zatvaranja govorila je tadašnja zamjenica gradonačelnice Sarajeva Anja Margetić, što mi je bila velika čast.

Ponosan na knjigu

Ove godine, zahvaljujući evropskom projektu čiji je nosilac Univerzitet u Bologni, a partner OBCT, izložba je mogla biti prihvaćena i od zainteresiranih lokalnih partnera, poput Muzeja 90 u Beogradu. Nakon Beograda, izložba ide u Zagreb, a potom u Sarajevo.

Posljednjoj etapi, prići ću s poniznošću. Ono što sam ja doživio i fotografirao neuporedivo je s vašim životnim iskustvom i skromno u odnosu na rad velikih fotografa, domaćih i međunarodnih.

Izložba "Najduža opsada" Beograd/

Nedavno je objavljeno bosansko izdanje Vaše knjige “Cvjećarka iz Sarajeva”. Možete li je ukratko predstaviti našim čitateljima?

- “Cvjećarka iz Sarajeva” je rad na koji sam ponosan. To što je riječ o slikovnici koju je ilustrirala umjetnica Sonia Marialuce Possentini omogućava mi da knjigu predstavljam u školama. Reakcije djece su izvanredne. Odbrana mira kao univerzalne vrijednosti, ljepota višestrukih zajednica, važnost cvijeća, umjetnosti i poezije – čak i kada nema hljeba – stvari su koje djeca razumiju bolje od odraslih.

Dobio sam stotine crteža, papirnatih cvjetova, pjesama, videozapisa i drugih oblika umjetničkog izraza koje su stvorili mladi ljudi.

Priča je jednostavna i snažna. Nastala je iz susreta fotografa i cvjećarke na pijaci Markale. Jedna šoljica kafe, dva pogrešna pitanja (moja) i dva ispravna odgovora koji opisuju svu dušu Sarajeva, u jednom trenutku. Prodavati cvijeće tokom rata znači da poezija pomaže da se živi. Umrijeti ne dozvoljavajući ratu da te pretvori u nešto drugo od onoga što si izabrao biti – to je, u suštini, pobjeda.

Možemo li očekivati i javnu promociju knjige u Sarajevu?

- Naravno! Volio bih da to bude na glavnom mjestu opisanom u knjizi – na pijaci Markale, ispred tezge s cvijećem koju i dalje drži gospođa Nerma, snaha glavne junakinje. U Sarajevu će knjigu predstavljati Udruženje Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu, koje je osnovao Jovan Divjak – čovjek kojeg sam imao privilegiju poznavati i nazivati prijateljem.

Bili ste u Sarajevu u našim najtežim trenucima. Čega se najviše sjećate iz tog perioda, 30 godina kasnije?

- Dva suprotna osjećaja. S jedne strane, odnos s ljudima koji su me primili u svoje domove, s kojima sam dijelio teškoće i male ali važne radosti koje pomažu da se izdrži rat. Njihova neuništiva ironija. Tri Nove godine proveo sam u opkoljenom Sarajevu – 1992, 1993. i 1994. Nazdravljali smo kao da rata nema.

S druge strane, nelagoda zbog stisaka ruku umazanih krvlju. Simboli poražene prošlosti koja se nije smjela ponoviti: duge brade ili obrijane glave, razmetljivi križevi pretvoreni u svoju suprotnost, rasističke i fašističke ideologije. Lica i riječi koje sam susretao i u kosmopolitskim gradovima poput Beograda početkom 1992. ili Zagreba 1991.

Mnogi su me pitali kako sam mogao fotografirati četnike i ustaše. Odgovor je jednostavan: koristeći njihov banalni ego. Želju da se pokažu “jakima” s oružjem, ne shvatajući da su te fotografije bile protiv njih – barem za one koji poštuju univerzalni etos zajednički svim kulturama. Danas bi pravili selfieje (kao IDF u Palestini), jučer su se dali fotografirati prvom prolazniku.

Jovan Divjak i Mario Boccia/

Izetov dar

Fotografirati ih bilo je lako, ali doći do njih – teško. Da bih to uspio, morao sam se smiješiti. Osjećaj krivice je cijena koju plaćam zbog susreta s onima koji su pucali i na djecu. Svjedočiti kako bi se spriječilo ponavljanje. A onda se osvrnem oko sebe i pomislim da nije mnogo pomoglo.

Koliko je sarajevski period utjecao na Vaš život u cjelini?

- Ogromno. Veliki fotograf i putopisac Bruce Chatwin jednu je knjigu naslovio “Šta ja ovdje radim?” – pitanje koje sam sebi često postavljao kada sam sretao ljude pred čijim pogledom se nisam osjećao dostojnim. Mislim na Izeta Sarajlića, Jovana Divjaka, Zdravka Grebu, Zlatka Dizdarevića, Envera Hadžiomerspahića, Ibrahima Spahića, Aziza i Ehlimanu Bebu Hadžihasanović ili Gaju Sekulića, koji mi je pokazao knjigu probušenu metkom u njegovoj biblioteci – “Osmijeh Mona Lise” Aldousa Huxleyja. Spomenuo sam poznata imena, ali ima ih još mnogo, jednako važnih: poput moje cvjećarke, ljudi koji su me primili u kuću, djece koju sam fotografirao i koja mi ponekad i danas pišu.

A onda sam u Sarajevu 2002. upoznao i svoju suprugu. I ona je iz Rima, ali smo se sreli u Kamernom teatru 55, na 10. izdanju Međunarodnih poetskih susreta posvećenih Izetu Sarajliću. Možda je to bio Izetov dar.

Znate, često završavam susrete u školama stihom iz jedne Izetove pjesme:

“Post scriptum: I upamti, samo rat ne zvoni kad ulazi u domove ljudi. Uđe, kao da je to njegovo pravo”.

(Iz pjesme “Neko je zvonio” Izeta Sarajlića, op. a)