Teatar u 2022. godini: Čari autorskih projekata
Predstava "Ljubičasto" raskrinkava mitove koje gajimo/
Povratak, nakon devet godina, Olivera Frljića u hrvatski teatar iznjedrio je i majstorski izbalansiranu dramatizaciju i inscenaciju kultnog romana jednog od najvećih romansijera svjetske književnosti, mislioca i filozofa Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821 - 1881) - riječ je o njegovom posljednjem djelu “Braća Karamazovi”. U suradnji sa dramaturginjom Ninom Gojić, scenografom Igorom Pauškom i kostimografkinjom Zdravkom Ivandija, uz svesrdnu podršku i predanost sjajnog glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, gdje je predstava početkom prošle godine postavljena, Frljić nas postupno uvodi u mistični svijet tragičnih junaka Dostojevskog, u “heraklitovski oganj njegovih heroja koji izlazeći iz svoga ja i time gubeći sebe, mogu, makar na čas, zadobiti cijeli svijet”, kako je to odavno zamijetio Berđajev. “Ja sam samo realist u jednom višem smislu, to jest prikazujem sve dubine ljudske duše”, znao je o sebi reći Dostojevski, a tu nedosegnutu, neistraženu i zagonetnu dubinu ljudske duše autor, poput nekog zaluđenog anatoma, skalpelom secira u potrazi za njom, duž više od 1.000 stranica 12 knjiga tog “romana gromade”, a redatelj začudnim kazališnim zaokretom pretvara u dvije predstave što se igraju dvije večeri, ukupno ne više od tri i pol sata, na pozornici na kojoj je, gotovo sve vrijeme, 15 protagonista.
Grandiozne ideje
Dostojevski, naime, portretira istodobno svu silu likova, ali i obrazlaže grandiozne ideje - o prirodi i duši ljudskoj, o slobodi, mračnom misticizmu u moralnom pogledu, a u građanskom o tupom šovinizmu, o patnji čovjeka, podlosti, pijanstvu, bludničenju, snovima, fantaziji i snoviđenjima, o Crkvi, Kristu, Sotoni i Bogu, Frljić ga u tomu bespogovorno prati, ono što Dostojevski pomno istražuje svojim književnim darom on preobražava u dojmljive, nezaboravne scenske slike. Predstava, ujedno, duboko je uronjena u stvarnost koju živimo, podsjetit će nas na trenutna ratna razaranja i pustošenja po Ukrajini, ona je dodir i sa tom surovom stvarnošću tu, odmah do nas, ali i kao da priziva propast svijeta nad kojim već danas visi Damoklov mač uništenja, ona precizno ocrtava hodogram njegovog nestanka koji kao da je upisan u postanak, povijest i sudbinu ljudi.
Od autorskih projekata nastalih u bosanskohercegovačkim teatrima u godini koju smo ispratili pažnju plijeni predstava “Umjetnik u gladovanju”, postavljena na maloj sceni Stolaboratorija, pri Stolariji sarajevskog Narodnog pozorišta, a nastala kroz avanturu istraživanja Kafkinog djela - temeljena je, naime, na motivima i fragmentima iz života, djela, pisama i dnevnika Franza Kafke. Režiju potpisuje Alen Šimić, dramaturgiju i dramatizaciju Benjamin Hasić, scenski pokret Ena Kurtalić, muziku Mirza Rahmanović Indigo, a scenografiju i kostimografiju Sabina Trnka. Autorsku ekipu upotpunjuju brojni asistenti režije i dramaturgije, sve mladi ljudi djelatni u teatru, igraju njihove kolege i kolegice Ida Keškić, Tamara Miličević-Stilić, Ivona Baković, Dino Sarija, Dino Bajrović i Domagoj Nižić. Predstava je ukotvljena, prvenstveno, u istoimenoj pripovijetci, varira i druge teme i motive, a iz tog fantazmagoričnog i apsurdno-fantastičnog miljea jednog Kafke protagonisti neprestano uskaču u stvarnost koju žive, u svoju intimu, svoju svakodnevicu, čiji paradoksi pariraju upravo onima na koje nailazimo u Kafkinom djelu nastojeći prodrijeti ili barem dotaknuti izvor i nadahnuće Kafkine tajne. Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara produciralo je predstavu “Kroz proces 10-6-93”, u režiji Marine Petković Liker, inspiriranu tragičnim događajem iz lipnja 1993. godine kada je na neko malo dječje igralište u Vitezu, u predvečerje, u jeku dječje igre, pala granata i usmrtila osmero djece, a petnaestak teško ranila. Do danas taj zločin nije procesuiran, ne zna se tko je to učinio niti je itko ikada za taj čin kažnjen. Kako sama redateljica kaže, predstavom “…želimo dopustiti da se specifična priča ispriča ljubavlju, snagom i suosjećanjem…
Možemo pokušati suosjećati. Želimo procesuirati, otpustiti i barem imaginarno otvoriti mogućnost da se promjena na razini osobnih odluka odgovornih za bilo koji zločin dogodi…”. Predstava upravo to želi procesuirati, ona se fokusira na sam taj događaj, preispituje što se zbiva u dušama onih koji su preživjeli, u razorenim obiteljima, gotovo da materijalizira tu neiskazivu bol u kojoj su ti nesretni ljudi nastavili živjeti, kazališni putevi kojima se to postiže plod su izuzetno rafiniranog, pomno odabranog i dosljedno provedenog rada sa glumcima. Kamerni teatar 55 iz Sarajeva upoznao nas je sa novim kazališnim projektom redateljice Selme Spahić, predstava se zove “Ljubičasto”, njena je režija, a tekst potpisuju cjelokupni glumački ansambl, sama redateljica i dramaturginja Emina Omerović. Sve u predstavi kreće i zbiva se u intimnom krugu obitelji, sve počinje potpuno bezazleno, poput nekog sitcoma ili svakodnevnih žanr-scena pri okupljanju porodice za svečanim ručkom, no taj nepomućeni sklad postupno se urušava, nasilje i agresija uzimaju maha, ponori nad kojima je sazdana ta prividna idila počinju se otvarati i više nikada ništa neće biti isto - snažna je to predstava o našim mogućnostima izbora koje često, možda i nesvjesno, propuštamo, o slobodi onoga Drugog i Drugačijeg, o agresiji skrivenoj u našim tajnama i strahovima, o tomu da se propušteno baš nikada više ne može nadoknaditi, predstava građena na jasnom i preciznom konceptu i redateljskom rukopisu Selme Spahić i sjajnoj igri glumačkog ansambla Kamernog teatra 55, što ga predvodi Tatjana Šojić u roli majke Mile, one zbog koje će se sve raspasti u trenutku kada započne proces vlastitog oslobađanja.
Na prošlogodišnjem 62. MESS-u gostovali su i izvanredno primljeni mladi kazalištarci iz Crne Gore odigravši četiriiposatnu predstavu po motivima romana “Ana Karenjina” L. N. Tolstoja u režiji Mirka Radonjića, a u koprodukciji Dramskog studija Prazan prostor iz Podgorice i Kraljevskog pozorišta Zetski dom sa Cetinja. Vrlo maštovito, ponekad čak frivolno i ne bez primjetnog ironijskog štiha, precizno iskonstruirano, efektno i vrlo duhovito zamišljeno, uz stalno preispitivanje mogućnosti teatra i kazališne igre uopće, a posebno u teatralizaciji takvih velikih književnih uzora, ta mlada ekipa, troje glumaca uz pojedinačna uskakanja i drugih aktera u igru, drsko istražuje Tolstoja, njegove teme i ideje, a sve to rade vrlo zavodljivo i blisko publici kako to samo iskreni teatar može doseći. Desire Central Station naziv je Međunarodnog/regionalnog pozorišnog festivala u Subotici, utemeljio ga je kazališni redatelj Andraš Urban, ujedno direktor teatra “Kosztolany Deszo”, lani je priređen 14. put, a hit-predstava svakako je bilo gostovanje slovenskih dramskih umjetnika (Nova Pošta, odnosno Slovensko mladinsko gledališče plus Maska, iz Ljubljane) i to sa autorskim projektom “Solo” rađenim po ideji, konceptu i u izvedbi Nine Rajić Kranjac, Nataše Keser, Benjamina Krnetića i Marka Mandića. Ludička je to predstava u punom značenju te riječi, temeljena na improvizaciji, ali koja nikada nije sama sebi svrha i performerskim dometima i zahvatima u tjelesni, fizički teatar, čak i mahom autobiografska, uronjena u žanrovsko-stilski miks bez premca, ne libeći se igrati na tragu commedie del arte, burleske, pantagruelske komike jednog Rabelaisa ili cinizma nenadmašnog Kralja Ubua Alfreda Jarrya, pa sve do brehtovskih eskapada modernog, suvremenog teatra XX stoljeća. Fascinantna je to igra teatarskog putovanja kroz samoga sebe, likovi u predstavi “Solo” su sami po sebi, njihove role njihovi su životi koje sami žive, što ih samo dah nevjerojatne kazališne imaginacije prebacuje iz te obične svakodnevice u protagoniste jedne višesatne teatarske senzacije.
Ponori boli i zla
Prošle godine inscenaciju je doživio i drugi roman prijedorskog pjesnika, pripovjedača, romansijera i čovjeka teatra Darka Cvijetića - roman “Što na podu spavaš” postavio je, kao i godinu ranije “Šindlerov lift”, beogradski redatelj Kokan Mladenović, koprodukcija je to tri kazališta iz regiona - “SNP-a iz Novog Sada, NP-a Sarajevo, Scene MESS i GDK-a Gavella iz Zagreba. Dramatizaciju, uz redatelja, potpisuju Mina Petrić i Dubravko Mihanović, potom autor, ali i kompletni glumački ansambl predstave, svuda gdje je igran, dočekivan je kao kazališni događaj, a to i zaslužuje - ta bolna, autobiografska proza pretočena je vrlo suptilno u odgovarajući, kazališni slikovni jezik, gdje svaka istina i tragedija iz tog po obimu nevelikog romana pogađa i čitatelja i gledatelja istom snagom. Predstava je to, dakako, o zlu, u nama, negdje duboko unutar nas, u skrivenim i nedokučivim dubinama ljudske duše (nismo li kod Dostojevskog govorili upravo o tome ?), ali i o mogućnostima nade, možda čak i izbavljenja, o tomu da možda sve ipak nije izgubljeno, samo ako je pokraj nas pjesnik kojega treba poslušati. A Darko Cvijetić, on i igra u predstavi, izuzetno dojmljivo i upečatljivo, poput nekog suvremenog Vergilija spušta se krugovima pakla koji smo sami stvorili, vodi nas kroz te ponore zla i boli, pokazuje nam gdje smo i kako to nekada skrenuli sa pravoga puta, pogriješili, prestali biti čovjekom, taj čudesni poeta koji tako čarobno i otrežnjujuće piše o strahotama i nepoznanicama ljudske duše, reći će i ovo: “Biografija svakog mojeg lika je nešto malo moje smrti”. To kako se te smrti događaju na pozornici, a prenesene iz njegove proze, to što im je prethodilo i kakav nas svijet očekuje kada nas one napuste, a mi ostanemo sami u tami kazališne dvorane, u samoj je središnjici ove začudne, iscjeliteljske predstave.
Maden BIĆANIĆ
