Spisateljica Mensura Burridge za Oslobođenje: Život pod okupacijom nije smio stati ma kako teško bilo
U izdanju Buybooka nedavno je objavljena Vaša knjiga “Mi, djeca Sarajeva”. Kako je ova knjiga nastala, te šta je za Vas bio inicijalni motiv za njeno pisanje?
- Ako bi se sagledala dosadašnja književna izdanja u našoj zemlji, mogu reći da je vrlo malo zastupljena tema obrazovanja u vrijeme opsade kroz literaturu. Naravno da su pisci i pjesnici obrađivali ovu tematiku, međutim, ovakav pristup je po prvi put prisutan. Naime, po profesiji sam novinar te sam željela da novinarsko-istraživačkim načinom literarno obradim svjedočanstva likova iz knjige. Dokumentarna obrada iskaza likova iz knjige oživljava prošlost i upućuje čitaoca da sam istražuje historiju i donosi svoj zaključak.
Kao vremenska kapsula
Bilo je prijedloga da iščitavanjem drugih publikacija o temi rata, usmjerim svoj stil na već napisano, što sam ciljano zaobišla, jer niti jedna trauma nije ista i ne može se porediti sa drugom, niti generalizovati vrijeme opsade sa svim svojim uslovima nastanka i trajanja. Iz toga je stvorena ova knjiga svjedočanstava u literarnoj obradi kazivanja. Ideja i nastanak knjige su bili kao vremenska kapsula. Sam proces pisanja trajao je pet sedmica. Intervjuisanje i onda pisanje bio je vrlo težak proces. Prolazila sam kroz period izolacije, da bih četiri dana pisala jednu od priča. Kad bih izašla, vrlo rijetko, iz stana, otišla bih kod svog druga Hame u vinoteku, da se dobro ismijem sa rajom, a smijeh mi je bio neophodan jer sam hodajući ulicama grada, osluškivala granate, sa koje strane će pasti, gledala gdje da se sakrijem ako snajper gađa... U meni je zaživjelo stanje opsade i beznađa. Veliku zahvalnosti želim uputiti Andrew Burridge, Leili Bethan Burridge, Vesni Marich, Aleksandri Nina Knežević – Nina Mašina, Lani Krstić, Milomiru Kovačević Strašnom, Boriši Gavriloviću, Harisu Aliću, Damiru Uzunoviću, Goranu Samardžiću i mnogim drugim koji su pomogli u objavljivanju knjige “Mi, djeca Sarajeva”.
Šta je ovom knjigom obuhvaćeno, kako ste sakupljali i strukturirali građu za ovu knjigu?
- Da bih oživjela stanje opsade grada i povezala ga sa školama, učionicama, zadaćama, lektirama, likovnom i muzičkom umjetnosti, bilo je potrebno intervjuisati nastavnice i nastavnike, bibliotekarku, trenericu, učenice i učenike. Kako sam završavala intervjue, podaci koje sam dobijala su bili nevjerovatni. Ritam kazivanja ne prati hronološki slijed događaja u vrijeme opsade, niti obuhvata sve segmente obrazovanja. Pored obavezne nastave od februara 1993. godine, umjetnici, kao pojedinci i grupe, organizovali su aktivnosti koje su olakšavale djeci vrijeme svakodnevnih granatiranja i izlaganja smrti, pored neimaštine u kojoj su živjeli. Niko nije znao koliko dugo će trajati okupacija grada. Nije se moglo računati na vremenski period u kojem je trajalo primirje, odnosno prestanak napada na grad. U cijelom ovom periodu svi su se ponašali kao da je takvo stanje normalno i prihvatali su izazove na koje su nailazili. Život nije smio stati, ma kako teško bilo. Moji sagovornici su izabrani principom slučajnog susreta.
Od dvadeset i dva ispitana građanina grada Sarajeva, poznavala sam troje. Sve ostale sam po prvi put vidjela i upoznala kroz intervjue i proces pisanja. Zahvalna sam im što su imali povjerenja u mene i otvorili mi dušu. Bila sam im potrebna da kroz ispisivanje preživljenog, njima samima pomognem da zatvore dio svog života i krenu sa novim počecima, kako mi je to jedna od sagovornica rekla. Naši intervjui su bili zapisi uživo. Nisam koristila audio ni videosnimke. Gledala sam ih u oči i zapisivala iskrena svjedočanstva, kazivana često kroz suze i bol. Govoriti o traumi je bilo teško, ali istovremeno su sagledali svoju snagu kakvu su imali u vrijeme preživljavanja. Bilo mi je bitno predstaviti rad dječije TV - DTV. Idejni osnivač DTV je bio režiser Saša Mašić, a producentica, urednica i scenarista je bila Maja Anzulović i voditelj i koscenarista Mladena Jeličić Troko. Mladen Jeličić Troko uspio je obezbijediti djeci dijabetičarima potrebnu svakodnevnu terapiju u vrijeme opsade. Emisije DTV mogle su se gledati diljem Bosne i Hercegovine, u gradovima u kojima su bili isti uslovi organizovanja nastave u sigurnim prostorima, pod svakodnevnim granatiranjima i u neimaštini. Tako su na predstavljanje knjige u Tuzli došli nastavnici i učenici koji su preživjeli opsadu svoga grada, a sada odrasli ljudi, kojima je program DTV-a bio koristan i edukativan. Spontana interakcija knjige i publike, gdje je nekoliko posjetilaca ispričalo svoja iskustva, bila je od velike važnosti za one koji su govorili o preživljenom.
Knjiga je jedna vrsta kombinacije stvarnosnih ispovijesti i poetskih zapisa. Zašto Vam je bilo važno da ova knjiga sadrži i istinite glasove ljudi koji su preživjeli opsadu Sarajeva?
- Upravo je to pitanje koje mi većina sagovornika iz knjige postavila. “Zašto baš sad, kad je prošlo više od trideset godina? Zašto sad pisati knjigu o svemu tome?” Upoznajući ih kroz intervjue koje sam radila s njima, shvatila sam da oni nisu nikad svojoj djeci pričali kroz šta su sve prolazili u periodu od 1.425 dana opsade. O tome se u porodici ne priča. To je bilo nekad tamo u prošlosti i na to se ne vraća kroz razgovor, kroz sjećanja. Ali, kroz naš razgovor, otvorila bi se skrivena vrata traume, stresa, otvorila bi se duša koja je preživljeno zatvorila iza teških vrata, želeći to potisnuti i zaboraviti. Ta vrata u njima, sama bi se otvarala kroz noćne more, kroz plač koji bi počinjao izazvan nekom riječju, melodijom ili susretom poznate osobe koju nisu vidjeli neki vremenski period. Trauma se nije mogla sakriti, niti potisnuti, ma koliko oni to htjeli. Knjiga “Mi, djeca Sarajeva” nastala je u trenutku kada su uslovi sazreli za njen nastanak. Većini likova iz knjige, proces stvaranja priča kroz njihova svjedočanstva bio je preloman, da bi ispričavši svoje priče došli do zatvaranja jednog perioda u životu. Za većinu njih sam došla u pravom trenutku, da, kao medij sve traume procesuiram i prikažem onako kako su to oni doživjeli. Razlog nastanka knjige je bilo vremensko putovanje preko svjedočanstava preživljenog. A da se nikad ne zaboravi!
Prekrasan podatak je bio da su nastavu počinjali pjesmom. Zar ima veći paradoks gdje se pjesmom brani sloboda, gdje se pjesmom jača duh djece, dok istovremeno osluškuju zvuk granate i iščekuju gdje će pasti. U knjizi ima jedan dio kazivanja nastavnika likovne umjetnosti Smajila Ćara koji je djeci dao zadatak da nacrtaju granatu: “Djeca su maštala o miru, crtala slobodu. Dao sam im zadatak da nacrtaju granatu. Djeca nikad nisu uživo vidjela granatu, ali su po zvuku razlikovali nekoliko vrsta. Dijete je iz svoje mašte po zvuku granate nacrtalo cvijet. Njegova granata sigurno ne ubija”.
Ne bih mogla pisati u formi prozne fikcije onoga što nisam preživjela. Svaka priča u knjizi je sama po sebi jedinstvena i ne može se uobličavati u izmišljene situacije. Kada je Faruk Šehić dobio knjigu na iščitavanje radi pisanja komentara, upitao me je ovim riječima: “Je li ovo sve istina što si napisala, ili si to izmislila iz svoje glave”? Ovo je odličan primjer nevjerovatnih individualnih svjedočanstava građana grada Sarajeva, kroz koje su prošli za 1.425 dana opsade. Izmišljanja o ovome nema. Djeca, a danas odrasli ljudi svoje svjedočanstvo bi počeli govoriti kroz riječi i vokabular iz vremena kada je nastala trauma, iz svog uzrasta kada je počela opsada. Namjera mi je bila da sačuvam njihov rječnik i stil u kazivanju. Tako je svaka priča ne samo literarno i stilski drugačija nego se razlikuje i rječnikom.
Šta Vaše istraživanje pokazuje, kako se odvijalo obrazovanje u okolnostima rata, do kakvih ste saznanja došli kroz razgovore sa Vašim sagovornicima?
- Svakako je potrebno pročitati knjigu i saznati o strukturi održavanja i organizovanja nastave u gradu pod opsadom. U početku se nije znalo koliko dugo će trajati napadi, svakodnevni životni uslovi u skloništima, bez struje, vode, plina, lijekova, hrane... Samoorganizacija građana, često onih koji nisu bili iz obrazovnog sistema, pomagala je da djeca budu na sigurnom i da koriste knjige koje su imali na početku okupacije grada. Škola je prekinuta u aprilu 1992. i ocjene su bile zaključene svim učenicima. Kada je u februaru 1993. godine Civilna zaštita uvela obaveznu nastavu, gradivo koje nije obrađeno iz prethodnog razreda, bilo je prvo što su učili. Nastavni program je pratio plan iz perioda od prije opsade, kao i knjige koje su imali po tom programu. Pisati u sveske i poslije brisati bio je jedini način korištenja školskog pribora koji su imali. U nekom periodu opsade međunarodna pomoć je dostavila teke i školski pribor, kao i doniranu odjeću i obuću. Civilna zaštita je određivala koje lokacije su sigurne za održavanje nastave. Djeca su dolazila na te lokacije ili punktove koji su bili u neposrednoj blizini stanovanja, a nastavnice i nastavnici su obilazili te punktove. Po tome su škole nazvane puntovske.
Mali krik iz prošlosti
Pored nastavnica i nastavnika, u obrazovanje djece su bili uključeni građani koji su imali visoku stručnu spremu i bili potrebni u obrazovanju djece iz određenog predmeta. Većina sagovornika nastavnica i nastavnika iz knjige su sa ushićenjem i zadovoljstvom pričali o ljubavi prema djeci koju su u vrijeme opsade obrazovali, poručujući da bi i sutra isto uradili. Nadam se da nikad i nikom se to neće ponoviti. Moja velika želja je da knjiga “Mi, djeca Sarajeva” dođe do svih škola u svijetu, da djeca svijeta vide kako se i pod kakvim uslovima nastava odvijala i kako su građani Sarajeva preživjeli. Nažalost, u svijetu se i dalje djeca pate i bivaju žrtve oružanih sukoba.
Jedan od važnijih segmenata knjige je i pitanje sjećanja. Kako gledate na taj proces danas, gotovo trideset godina od kraja rata, na koji način se sjećamo tih traumatičnih vremena?
- Ubjeđenja sam da je sjećanje bilo "zabranjeno" odmah poslije uvođenja mira. U toku 1.425 dana okupacije, dolazilo je više puta do potpisivanja primirja. Razlozi za primirja su bili različiti. Najčešće su ta primirja trajala nekoliko sati, da bi granatiranje počinjalo istim intenzitetom ili gore od prijašnjeg. Kada je to zadnje primirje potrajalo, odnosno bilo konačno, svima je novo stanje mira donijelo olakšanje, da se što prije zaboravi opsada, da se zaboravi sve ono ružno kroz šta su stanovnici grada prolazili. Moglo se izaći iz grada i vratiti u njega bez poteškoća. Govoriti o pitanju sjećanja kroz institucije, muzeje, publikacije i slično, nije moja domena. Samim tim što je ova knjiga nastala mojim ogromnim zalaganjem i danas predstavljanje istinitih priča mojih sagovornika, iz ove perspektive, zvuči kao izmišljotina, pretjerivanje i naučna fantastika. Da li Vi, Đorđe, danas možete otići u park i nabrati trave, pokušati je, u količini vode koja stane u Vaš dlan, prokuhati na vatri upaljenoj od jednog ili dva lista Vaše omiljene knjige, bez začina i u dovoljnoj količini da, kad se prokuha, bude dovoljno da nahranite četiri člana svoje porodice. Zvuči nevjerovatno, zar ne? Ili da usred zime, kad se pojavi prvo sunce na dobro smrznuti snijeg, u crnu plastičnu vreću utrpate snijeg pa stavite na sunce da se otopi u vreći, i u tu vreću stavite prljavu odjeću bez deterdženta i opet na sunce da se vreća i sav sadržaj u njoj zagrije pa kad je dobro zagrijana, vreću rastresete da bi se sva prljavština na vešu oprala. O ispiranju veša nema govora. Eto... Ko se toga još sjeća i želi da se sjeća? “Mi, djeca Sarajeva” je mali krik iz prošlosti, da podsjeti i opomene na sve što je bilo. A reakcija institucija gradskih, kantonalnih i državnih na moju ideju pisanja knjige o obrazovanju, bila je direktno ignorisanje, nezainteresovanost i nesaradnja. Takav stav bio je vidljiv i kod nekih umjetnika. Bilo bi mi izuzetno drago kada bi knjiga kod ljudi podstakla želju za pisanjem, potrebu da izraze kroz viđenje prošlost i pošalju poruku samo njima prigodnu. Jer svi smo mi različiti i tu različitost moramo njegovati, graditi i poštovati. Pisati knjigu nikom nije zabranjeno.
Takođe, pitanje knjige kao takve, ali i znanja, jedno je od važnijih težišta vaše knjige, kako gledate na položaj ta dva iznimno važna segmenta društva u našim današnjim okolnostima, šta nam vrijeme rata govori o želji ljudi da uprkos svemu na taj način, u potrazi za znanjem i knjigom, pruže otpor?
- Rat kod nas nije bio, nisu djeca ratovala i škole nisu bile u ratu da bi pružale otpor. Bila je opsada i okupacija grada koja nije imala svoj ishod, svoj plan. Tokom opsade ispaljeno je ukupno 50.000 topničkih projektila. Stradalo je preko 14.000 građana Sarajeva, od toga 1.601 dijete. 14.946 djece je ranjeno, 355 sa teškim invaliditetom. Današnji mladi ljudi su bili djeca i obrazovali su se u punktovskim školama. Preživjeti jedan dan bio je najveći i najvažniji zadatak sviju. Djeca su pod tim uslovima pokazala želju za učenjem, obrazovanjem, napredovanjem. Djecu je trebalo odvesti u sigurne prostore, da bi se osjećali sigurno, da bi shvatili da nastava nije samo obavezna, već da ih okuplja i pomaže u preživljavanju. U vrijeme opsade najviše se čitalo i kako to kaže bibliotekarka Ljubica Bakavić u knjizi: ”Biblioteka je postala centar kulture i kulturnih dešavanja. Počeli smo organizovati recitale. Djeca su pisala pjesme i priče te ih čitala na večerima poezije. Likovni umjetnici su postavljali izložbe. Održavani su koncerti. Najljepši trenuci iz perioda opsade su okupljanja u biblioteci. Biblioteka je bila oaza za bijeg od stvarnosti.” Ili organizovanje predstave uz zvuke valcera i kostima za ples bečkog valcera. Nastavnica matematike Munira Mešić kaže: ”Kada bi učenik plakao zbog jedinice, stavila bih ga u krilo i zajedno s njim plakala.” Trenerica Aida Hodžić, sagovornica iz knjige, u vrijeme opsade uspješno je izvela dvije djevojčice koje su trenirale ritmičku gimnastiku i bile pozvane na klupsko takmičenje u Japan. Nevjerovatnim naporima, i uz veliku sreću uspjele su izaći iz okupiranog Sarajeva te doći do Japana. Publika je zanijemila kada su bile najavljene na sportskom takmičenju. Dodirivali su ih da vide jesu li zaista žive osobe. Dakle, poslije trideset godina dobivaju poziv da dođu kao počasne gošće u Japan. Aida je na poklon ponijela deset primjeraka knjige Mi, djeca Sarajeva, da bi im poklonila knjigu u kojoj se pominje Japan i njihovo putovanje iz 1994. godine. Knjiga je i na taj način pomogla da se ne zaboravi i zauvijek sačuva sjećanje na strašan period iz naše historije.
Knjiga je objavljena u dvojezičnom izdanju, zašto vam je bio važan takav pristup?
- U mojoj porodici se govori dvojezično, suprug je Britanac i naša ćerka je simultano slušala i govorila dva jezika od rođenja. Meni se zna desiti da ne znam na kojem jeziku ću početi govoriti. Inače se služim njemačkim, engleskim, ruskim, švedskim, turskim i našim jezicima. Knjigu je s velikim zadovoljstvom prevela moja ćerka Leila. Engleski jezik će svakako pomoći knjizi da bude dostupna većini čitalaca širom svijeta. Trenutno je proces prevođenja na slovenački, njemački i turski jezik. Knjiga Mi, djeca Sarajeva nosi univerzalnu poruku. Prepoznatljiv je taj neuništivi multikulturalni, multireligiozni i multietnički duh Sarajeva. Kako nas Bosanaca i Hercegovaca ima po cijelom svijetu, knjigu Mi, djeca Sarajeva ponosno predstavljaju u sredinama gdje žive.
Kako je publika do sada reagovala na knjigu „Mi, djeca Sarajeva“?
- Promocija je bila u Sarajevu, a predstavljanja knjige su bila u Visokom, Tuzli, Zagrebu (Interliber), Bužimu, Cazinu, Bihaću, a 3.12. je bilo u Zagrebu u Kulturno-informativnom centru Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj. Interes je zaista veliki i pozivi za predstavljanje knjige mi dolaze iz Travnika i Mostara, te trebamo dogovoriti datume, kao i iz Turske i Velike Britanije, a knjiga je objavljena tek prije tri mjeseca. O obrazovanju u vrijeme opsade grada Sarajeva napisala sam tek jedan kratki presjek. Preko tri hiljade učenica i učenika živjelo je tada u Sarajevu. Nisam mogla sve obuhvatiti, kao ni hronologiju događaja, ali sam pratila hronologiju sagovornika kroz njihove priče. Javljaju mi se naši građani iz cijelog svijeta. Kako je olakšavajuća okolnost da je knjiga prevedena na engleski, tako je i interes da se knjiga predstavi u nastavnom planu u Kanadi, Njemačkoj, USA. Ovo je tek početak. Kako daleko će knjiga otići, tek ćemo vidjeti. Ideje su da se tematski koristi u školama i obrađuje kroz igrokaze, dijaloge, diskusije, da se napravi film i slično. Evo jedan komentar, Nine Mureškića, muzičara iz Maribora, poslije čitanja knjige:
Draga Mensura, evo čitam tvoju knjigu i nemam reči. To je strašno i neshvatljivo kako je takvo krvoproliče i mučenje ljudi moguće u današnje doba. Čovjek je najgora zver što postoji, strašne su to priče i iz srca se nadam da se tako nešto ne ponovi. Tvoja knjiga nek bude putokaz i opomena svima, dokument bolne istine... hvala
