Shakespearov “Macbeth”: Nema sna, mira i spokoja
"Macbeth" na riječkoj sceni/Dražen Sokčević/
Shakespearov “Macbeth” popeo se na pozornicu HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci prvi put prije 66 godina - te 1958. u prijevodu Vladimira Nazora režirao ga je Anđelko Štimac. Drugi put dogodilo se to sredinom prošlog mjeseca, preveo ga je Mate Maras, redatelj je gost iz Slovenije Eduard Miler, (Ljubljana 1950), autorica adaptacije i dramaturginja Žanina Mirčevska, scenografiju i video potpisuje Atej Tutta, kostim Jelena Proković, glazbu je odabrao redatelj, a koreografkinja je Andreja Brozović Adžić-Kapitanović. Svjetlo je oblikovao Dalibor Fugošić. Naslovnu rolu igra gost - glumac iz Zagreba Ozren Grabarić, Lady Macbeth je riječka glumica Olivera Baljak, a i sve druge uloge nosi ženski dio riječkog glumačkog ansambla: Jelena Lopatić, Ivna Bruck, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ana Marija Brđanović, Biljana Lovre, Andreja Brozović Adžić-Kapitanović, Ana Vilenica, Nika Grbelja i Sabina Salamon: one su, prema redu pojavljivanja i zbivanjima u drami njena glavna lica - Banquo, Malcolm, Macduff, umoreni kralj Duncan, ili ubojice, svita sluge, utvare i vještice - sestre suđenice.
Blago keltskih legendi
“Macbeth” je posljednja od četiri velike Shakespearove tragedije, nastala između 1604. i 1606. godine, nakon “Hamleta”, “Otela” i “Kralja Leara”, ona je, kako to navodi i jedan od najcjenjenijih njenih prevoditelja u Hrvatskoj Josip Torbarina, “najkraća Shakespearova tragedija i po strukturi jednostavna i savršena”. No Torbarina će istaknuti i nešto što je također izuzetno važno za ovaj komad: “Kao i ranije, u ‘Hamletu’ i ‘Kralju Learu’, Shakespeare je i u ‘Macbethu’ za svojim materijalom posegao u anale iz mitske, poluhistorijske prošlosti. Radnja drame odvija se u XI stoljeću, a temu je našao u blagu keltskih legendi, poglavito u Škotskoj kronici Raphaela Holinsheda. Svojom intuicijom i maštom prodro je u srce škotske romantike. Pusti proplanci gdje se susreću zemaljske i nezemaljske sile zla; samotni dvorci u kojima elementarne i primitivne strasti nalaze svoje prirodno prebivalište i gdje se u gluhoj noći zločin kradom šulja k svome cilju; sablasna atmosfera kad podmuklo graktanje gavrana i krik sove, kobnoga zvonara, najavljuju nesreću i kada za vrijeme gozbe u dvorcu krvnika Macbetha duh umorene žrtve stupa na čelo stola - sve je to prožeto osobitim keltskim duhom škotske legende. Shakespeare je u svojoj drami sačuvao svu mistiku i strast škotskoga mita i dao mu moralno značenje o kojemu keltski bardi nisu ni sanjali. Njegova je tema tako divovska da je on, protiv svog običaja, ne komplicira sporednim, epizodnim ili paralelnim radnjama, već je razvija u svoj njezinoj osamljenoj veličini.” Mislim da je to izuzetno važno istaknuti: mnoge “suvremene” verzije ove “najtamnije, košmarne, mistične, ali i poetske tragedije o vlastoljublju” (Ana Tasić), nastojeći približiti komad vremenu u kojem ga postavljaju, a u kojem zlo vlada svijetom koji nas okružuju, upravo gube iz vida taj fantazmagorični, fantastični svijet snova, snoviđenja i mašte koji poput neke nevidljive koprene obavija sve ono što se u njemu događa, sva lica, pojave i sve ono nestvarno, nastalo na razmeđi svjetova, onih koje poznamo, ali i onih nespoznatih, neuhvatljivih. I tako dobivaju, najčešće, samo još jednu predstavu o zlom tiraninu, krvožednom ubojici i bespoštednom despotu, koji na nagovor vlastite žene, besprizorno grabi ka tronu vlasti i moći.
Nekako u tim okvirima najavljuje ga prije premijere i Eduard Miler: “Povijest čovječanstva ispisana je kroz vladavine tirana i ‘Macbeth’ je priča o tome tko su i kakvi su to ljudi. To su ljudi koji nas guraju u ratove kao u kipući lonac. ‘Macbeth’ je otuda i anatomski prikaz rađanja i smrti tiranina”. A Žanina Mirčevska dodaje u programskoj knjižici predstave: “...Elementarna interpretacija teksta govori da je to drama o ambiciji. Ali ambicija je možda samo rezultat nekih dubljih i kompleksnijih stanja kojima se ovaj tekst bavi...Tekst ‘Macbetha’ anatomski točno slika patološko stanje čovjekovog duha zbog ambicije. Nedvojbeno ambicija je samo posljedica nekih dubljih anomalija. Stanje koje je vrlo zanimljivo za istraživanje u ovom komadu je nedostatak nečega ili nešto, neutoljiva glad za nečim ili nešto što nedostaje, neutoljiv osjećaj uskraćenosti od nečega... Tekst je o čežnji/žudnji koja postaje patološkom kad se ne može realizirati/utoliti te se onda kompenzira nečim drugim. A budući da je kompenzacija nečim drugim samo varka, to još više produbljava patologiju pojedinca i njegovo stanje prerasta u autodestrukciju”. Kod Milera sve se odvija oko, iznad i na nekoj velikoj konstrukciji poput križa polegnutog na scenu, boje su bijela i crna, naravno i crvena, to je ona krv o kojoj piše i Jan Kott: “...krv u ‘Macbethu’ nije samo metafora nego je materijalna, fizička, teče iz tijela pobijenih, ostaje na rukama i licima, na bodežima i mačevima...” O toj krvi zbori se na više mjesta, njome su krvnici, Macbeth i njegova Lady Macbeth opsjednuti: “...Hoće li cijeli Neptunov ocean potpuno sprati krv s moje ruke? Ne, prije će ova moja ruka zarumeniti svu množinu mora pretvarajući zeleno u jedino crveno...”
Riječki “Macbeth” podsjetio me je na beogradski, iz novembra 2022. godine, režirao ga je danas već pokojni Jagoš Marković (1966-2023) u Narodnom pozorištu, tamo se sve igralo na nekom produžetku na pozornici, kao na pisti, na pozornici je bila i publika sa sve tri strane okružujući glumce, obučene u neke vojne šinjele, sve je odisalo ratnom atmosferom, i ovdje, kako Marković ističe, insistira se na povezanosti sa vremenom kada se igra: “ ...U ovo vreme koje ja živim nije bilo takve tame, takvog mraka kao danas. To me je i nateralo da ovaj komad radim baš sada - zbog ove naše stvarnosti, ogoljenosti zla i njegove brutalne očiglednosti. Mislim da nam je Shakespeare ostavio metaforičnu opomenu šta se događa kad ubijemo dobro u sebi i oko sebe. Sve postaje zastrašujući košmar, halucinacija, Macbeth ne može da zaspi, više nema sna, nema mira i spokoja, u celoj zemlji za sve ljude postoje samo strah i tama...” A njegova dramaturginja Molina Udovički Fotez zapisuje: “Macbeth ima svest o tome da ga moćne sile pod svoje uzeše i da njegova ovozemaljska moć tome ništa ne može. A opet, ne odriče je se i daje joj do poslednjeg svog treptaja da i ona svoju snagu pokaže. Zna da je samo čovek i da toj prirodi ljudskoj, ovozemaljskoj, dok je na ovom svetu služiti mora i nadići je nije u stanju - zna da je ta nemoć njegova tragedija i pristaje na to da drugačiji put na ovom svetu i ne traži...”Niti njemu, u beogradskoj predstavi, niti ‘Macbethu’ u Rijeci, taj upad u neki drugi svijet ne pada na pamet, ako se taj fantastični svijet imalo i naznači, kao u najboljim trenucima u riječkoj predstavi, vrlo brzo sve se vrati u dobro istraženo i sigurno okrilje zla, kao glavne i dominantne teme komada.
Podsvjesno i nesvjesno
No, da se može i drugačije, pokazala je jedna kazališno nadnaravno začudna i fantastična predstava pristigla sa Sardinije, igrala je 2018. godine na Festivalu svjetskog teatra u Zagrebu i na Internacionalnom teatarskom festivalu MESS u Sarajevu. Zove se “Macbettu”, režiju, scenografiju, kostimografiju i svjetlo potpisuje Alessandro Serra, a produkciju Kazalište Sardegna i pozorišna skupina Teatropersona, vijeće talijanskih kritičara proglasilo ju je za najbolju u Italiji u 2017. godini. Kaže Serra: “Ideju za predstavu ‘Macbettu’ dobio sam u veljači 2006. fotografirajući sardinijske karnevale. Sumorni zvuci kravljih zvona i drevnih sonornih instrumenata, životinjske kože, rogovi i pluto. Tmurne maske, krv, crno vino, sile prirode koje je ukrotio čovjek. Sličnosti između Sardinije i Škotske iznenađujuće su poput likova Shakespearova remek-djela i maski sa sardinijskog karnevala. Shvatio sam da su folklorni elementi - kostimi, maske, objekti, zvukovi i pjesme - bez sumnje savršeno sredstvo za izražavanje te tragične sudbine. Znao sam da će sardinijski karnevali biti duboko utkani u predstavu i da će izravno sakriti očite sličnosti s Macbethom. Odbio sam svako pojednostavljeno predstavljanje drame u korist nečega mnogo fundamentalnijega: razotkrivanja tragičnih arhetipova kojima obiluju Shakespearovi likovi, ali i bića koja ožive u karnevalu, a možda i u gledateljima”.
Alessandro Serra tako je, nehotice, prodro u samu skrivenu bit Shakespearove tragedije, ono podsvjesno i nesvjesno utkano u keltski mit i škotsku legendu, u drevna predanja iz kojih je veliki bard Macbetha oblikovao - ta njegova tiranska priroda, tek u tim koordinatama, dobiva svoju punu opravdanost i snagu. Jer, otkriti podrijetlo arhetipa, uroniti mu u izvore, pronaći ga, skrivenog, kod Shakespearea, ali pretočenog u magiju sardinijskog folklora, karnevala napose, raskalašenog mesopusta, i sve to ispričati na jeziku sardskom, poigrati se sličnostima Škotske i Sardinije, graditi kup kamenja na pozornici i nazvati ga Stonehenge, biti duhovit i pun humora, a ujedno mračan i tmuran, na trenutke jezovit, pretopiti strašne vještice-proročice u komična stvorenja/karikature što se pozornicom kreću poput junaka u animiranom filmu a pritom ne izgubiti ozbiljnost izvorne drame/tragedije: sve je to u ovoj sjajnoj predstavi izvedeno besprijekorno! Serra gradi vizualno nadnaravnu atmosferu predstave na komponiranju svjetla i tame u prizorima, većim dijelom oni su zastrti koprenom tmine, zamrznuti kadrovi i poneki slow-motion samo podcrtavaju tragiku drame u kojoj sudbina i zla kob vode igru, ritam i tempo daju zvukovi, udaranje u metalne ploče, krici i jecaji, klepetanje i zvonjava, kao da su se među nas spustili zvončari sa naših karnevala negdje u Istri, svi su odjeveni jednoobrazno, u bijelo i crno, maske su odraz nekog drugog, nepojamnog svijeta, onog svijeta snova i snoviđenja, prikaza i utvara, prizivaju neko drugo doba, dok je još vladao arhetip u nama, a mit oko nas.
Na samom početku komada, sred neke pustopoljine u magli, grmi i sijeva, a tri vještice-sestre suđenice mrmljaju: “Ružno je lijepo/a lijepo je ružno; Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno “ i tako nas uvode u tu čudesnu i nepredvidivu igru u kojoj je sve moguće, a koja će se okončati smrću Macbetha, no prije toga podarit će nam jedan od najcitiranijih monologa u svjetskoj dramskoj literaturi: “Život je samo sjen što luta, bijedni glumac/što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa./A ne znači ništa. “ Tragedija “Macbeth” pruža nam mnoštvo takvih mjesta i prizora koji svjedoče o tome da je “Shakespeare pisao drame koje su u isto vrijeme poeme, ali je pisao i poeme koje su ujedno drame”, što inscenacije poput bravurozne predstave sa Sardinije jedino u potpunosti mogu otkriti.
Mladen BIĆANIĆ
