Savršeni krug dobrote: Roman koji Sarajevo pretvara u sudbinu
“Hamal” nije roman za lagano čitanje
Utkati uzvišenu misao (misli) i poruku u tekst priče, ma koliko sama ta priča, roman ili druga forma bili zanimljivi, historijski ili društveno relevantni, ili su pak vrijedne uspomene, sjećanja i iskustva, dakle utkati u ritam i žamor romana nit-vodilju, skrivenu u tokove priče koja istovremeno tu priču svojom univerzalnošću i duhovnošću nadilazi – može samo vješt i zreo pisac.
Takvim se upravo ovim romanom predstavlja Šemsudin Gegić, autor “Hamala”. Od samog naslova, preko fabule, više slojeva romana, pa sve do zadnjih riječi, čitalac je ubačen u snažan vrtlog, kao da njega samoga nose opisani događaji, kao da njega samoga susreću i okružuju oni likovi i njihove sudbine.
Zagonetni stil
Amalgam koji ga vezuje i uranja u tkivo (štivo) pripovijesti sastavljen je od dvije dimenzije: same radnje, koju autor vodi vještom naracijom (poput oka kamere), i drugom, sadržanom u skrivenim porukama, do kojih se dolazi pažljivim čitanjem i doživljajem podteksta. “Hamal” nije roman za lagano čitanje već se radi o tekstu koji zahtijeva posvećenost i razumijevanje.
Taj se pomalo zagonetni stil romana krije, prije svega, u sveopćoj povezanosti njegovih likova. Najlakše je to možda ovako objasniti: premda su hamal Dudo, ratni invalid i zaposlenik Sivog doma (državne televizije), Šepo (Kerber, Evlija…), te Dalila (Ema, Emina…) glavni likovi, oni su okruženi mnogim sporednim likovima koji njih osvjetljavaju, tumače, prate i pomažu u njihovoj životnoj misiji. Ili, kako to na jednom mjestu kaže sam pisac: “Šepo nije znao da li je riječ o hadži-Zvrku, koji je izrastao u tog Dudu, kao što nije doskora znao da je glumica Elly Lahman ustvari Dalila, kćerka njegove velike mladalačke ljubavi Bibe. Možda se na kraju feljtona sve i sazna. Bila priča istinita ili je većinom namaštao major Nešo, taj figurom sitni, a po svemu ostalom zaista veliki čovjek, manje je važno od njene životnosti i zanimljivosti.”
No, koji god od ovih likova da je u prvom planu, on vuče za sobom ostale, vodi ka njima i objašnjava sve druge likove u romanu. Jer, ovdje se radi i o potrazi za identitetom, razorenim ili zamagljenim usljed rata, razaranja familija, kidanja veza… Roman je prava epopeja potrage za identitetom i može se čitati i na taj način. Jednom riječi, svi su ovi likovi sudbinski povezani, pitanje je samo trenutka kada će se to jasno otkriti i pokazati.
Hamal i tereti koje nosi/nosimo
Hamal Dudo dežura na željezničkoj stanici Dudovo, prenoseći vreće, torbe, životinje, pa i ljude, teške terete. No, onaj teret koji nosi u duši, nakon smrti djeda, jedinog bića čiju je ljubav osjetio potpuno, teži je od svakog prtljaga koji je natovario na svoje leđa. Ali, stavljajući ime nosača u sam naslov knjige, pisac daje posebnu težinu onome što nosač, poput Sizifa, čini – noseći neprestano teret uz brdo do prvih kuća. Prateći i evocirajući u pozadinskom sloju romana ratnu epopeju Sarajeva i Bosne 90-ih, pisac daje lepezu likova običnih, jednostavnih ljudi, koji u ratu izrastaju u junake, herojski braneći svoje, često stradavajući tragično pod teretom rata.
Da, ovo je priča o tim našim teretima. Svaka ih osoba i svaka obitelj ima. Kolektiv također. Nasljeđuju li se i oni? Ima tereta koje nosimo na sebi, sobom, a ima i onih – često mnogo težih, koje nosimo u sebi, sa sobom – gdje god krenemo, teret je sa nama, uz nas, u nama. Pa onaj vanjski, na leđima ili u rukama, možemo spustiti, ali kamo s ovim teretom unutra? Kako se njega riješiti? I može li se?
“A možda se još uvijek i nije rodio nosač koji s lahkoćom nosi teret na sopstvenoj duši?”, upitao se mladić (i u naše ime).
Na neki način se roman (i kroz roman) oslobađa ratnih tereta, te je na momente na granici kontradikcije, ali u mjeri koja odgovara vremenima koja su ljudi i gradovi istrpjeli. Tu se ustvari radi o ponosu, onom tihom, iz prkosa i herojstva nastalog iz moranja opstanka. Roman cijelim svojim tokom priziva i spominje te teške trenutke otpora i samoodržanja. Ili kako kaže autor: “Ispruženo po obalama ledene Miljacke, ožednjelo i izgladnjelo Sarajevo, ponosno liže svoje rane.”
Skriveni akteri
Roman ima nekoliko skrivenih tokova (i likova), koji ne teku paralelno nego su vješto spleteni, upleteni u čvrstu strukturu njegove radnje. To vrijedi prije svega za sam grad Sarajevo, koje je pozadinski, a povremeno i centralni lik romana. Sarajevo figurira kao tijelo-žrtva, tijelo na koje su ispaljene hiljade i hiljade projektila, ranjeno i iskomadano, a opet okupano nebeskim svjetlom one jednostavne dobrote od koje se u svakom njegovom stanovniku, a svakako u srcima junaka romana “Hamal” zalomilo zrnce toga sjaja. Stoga je najdublja suština Sarajeva, te kraja u kojem se radnja zbiva (Dudovo) - dobrota.
U ovom romanu nema negativnih likova, a ako se i pojave, efemerni su, naneseni pričom ili događajem unutar radnje.
I dok Sarajevo izvjesno ima budućnost, mjesta kao što je Dudovo pokazuju svu prolaznost modela života koje je smislio čovjek – od idiličnog naselja, preko otvaranja pruge i industrijalizacije, do propadanja i potpunog brisanja naselja u ratu 90-ih.
Roman “Hamal” još jednom potvrđuje poziciju Sarajeva kao neiscrpne teme u književnosti i u umjetničkoj imaginaciji i interpretaciji. Zbog toga, jer je takvo kakvo jest, zahvaljujući čemu slovi kao Grad-heroj, evropski Jerusalim i sl. (premda će neki negirati njegovo herojstvo, čojstvo, humanizam, tolerantnost), ali najviše zbog izuzetno turbulentne historije koju je preturilo preko glave, historije koja ga je oblikovala i strukturirala u svakom segmentu, Sarajevo je u romanu stalno prisutno – nekada kao pozornica događanja, nekada kao njihov akter. Stvaran i zaronjen u san o sebi.
Ili, kako pisac na jednom mjestu kaže za glavnog junaka: “Za vremešnog čovjeka najopasniji su snovi koje budan sanja”, možemo to isto reći za Sarajevo – grad koji budan sanja!
Tajna jednog dukata
Kroz cijelu se pripovijest provlači kao lajtmotiv i tajna – jedan zlatnik: dukat. Prateći naraciju, dukat se prvo nalazi ušiven u kaputiću dječaka ostavljenog u kupeu voza Sarajevo-Dudovo, pa kod njegovog “djeda” hadži Velije, zatim u povjerljivom pismu oficira Neše, u rukama TV voditelja Voksa, da bi završio (i on probušen metkom koji će joj spasiti život) u rukama majke onog dječaka iz kupea, kad su se sreli nakon mnogih godina. Taj se dukat kao zlatna nit, kao zraka proviđenja ili anđeoski sjaj provlači kroz roman, stalno je prisutan, iako se tek povremeno pojavi, izroni u ruci nekog od navedenih aktera romana. U pitanju je, naravno, ona nit čiji je dukat tek simbolički prikaz.
Njegova simbolika u narodu je nasljeđivanje, čuvanje loze, veza s precima i onima koji dolaze poslije nas i često je održavana po ženskoj liniji (darivanje djevojke dukatom kad polazi iz kuće u brak, najčešće). Taj je dukat i uspomena, i korijen, i budućnost. Ne prodaje se, ne poklanja se izvan porodice, čuva se za nasljednika ili nasljednicu. Njegovim odbljeskom sunca u zadnjoj sceni romana, taj dukat, Hamalov dukat, najavljuje nastavak priče, otvorenu budućnost ovog neba i podneblja, projicirajući zraku svoga sjaja u budućnost.
Paradoks te poruke pisac opisuje zrakom sunčeve svjetlosti koja se odbija o dukat i pada (zasvijetli) na grumen grobne zemlje, u koju upravo sahranjuju Hanu, jednu od likova romana. Ona zraka što povezuje nebo i zemlju, prošlost i budućnost, to što jesmo i što ćemo biti… Nije slučajno što tom rečenicom završava roman.
I ono što se otkriva čitanjem
Ovaj nas roman snažno upija u svoj vrtlog – sufijski vrtlog, u kojem je sve povezano – sudbinski i nekako naravski, iscrtanim linijama života na zemlji i njihovim projekcijama na nebu. Projekcijama koje uključuju težnje, boli, ljubavi i onaj bosanski sevdah i dert. Nigdje izričito rečeni, ali cijeli je roman, svaki odjeljak i svaka rečenica potopljena u takvu jednu magmu osjećajnosti i samilosti. Zato slobodno možemo upotrijebiti pridjev – sufijski.
Roman ponire u ljudske sudbine, povezuje ih, istražuje duhovno i historijski trasu jednog voza na liniji Sarajevo-Dudovo (pri čemu Dudovo može biti bilo koji grad, ne samo u Bosni ili na Balkanu) i jednog naroda (pri čemu to ne mora biti samo narod u Bosni, nego može biti bilo gdje – u Andima, na Karpatima, Atlasu, na Dinari…), pri čemu je ipak precizno opisana skoro svaka kota i toponimi kojima se radnja romana i njeni junaci kreću. I još važnije – u ovom slojevitom romanu (meta-romanu) skriven postoji žižak – sjecište historijskih događaja, procesa, ličnosti i borbi koji su izrodili ljude o kojima Gegić tako briljantno piše.
(Šuhreta Shura Dumanić je novinarka, spisateljica, sociolog, članica PEN-a BiH, izdavač kuće ShuraPublikacije, urednica edicija Mirovne sveske, Poentes i Posebna izdanja… a uskoro izlazi iz štampe njena nova knjiga “Ruža iz Damaska”)
