RUKOPISI (MOŽDA I) GORE: I riječ bude metak i kruh
Knjige Marka Pogačara, bilo pjesničke, bilo prozne (putopisne ili esejističke), za čitaoca koji traži od literature ipak nešto više od puke razonode predstavljaju svojevrsnu intelektualnu avanturu. Kada to kažem, mislim na to da je malo koji drugi autor/ica rođen/a sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća na prostoru Jugoslavije, u svom intelektualnom rasponu, zahvatio/la tako širok izražajni luk, te izgradio/la osoben i prepoznatljiv postupak u svakoj vrsti rukopisa, kao što je to slučaj sa Pogačarem.
Autentični odmak
Otuda njegova književnost predstavlja, subjektivno govoreći, ono što se sa radoznalošću i zanimanjem čeka. Drugim riječima, stava sam da je čitanje njegovih djela u svakom smislu poticajno, budući da ovaj autor neprestano svoju poetiku obrađuje, kultiviše i putem toga istražuje uvijek drugačije mogućnosti izražajnog postupka u književnosti. Što je, nažalost, u literaturama gdje je čest slučaj da jednom otkrivena prtina kroz tekst, kao neki eldorado dosade, ostaje cjeloživotna repeticija autora/ice, rijetkost. Bilo da piše poeziju, kritiku ili putopis, ovaj pisac, čini se, svaki put iznova traga za autentičnim odmakom, detaljima koji ulaze u samo podzemlje ljudi i događaja, dajući tako čitaocu mogućnost da zakorači iza, u skrivene prostore teksta, gdje tek počinje istinska potraga. A svaki odgovor postaje neizvjesnost, jer je i samo putovanje kroz tekst upravo to. Pogačar u svojim knjigama lako prelazi iz registra u registar, mijenja rakurse gledanja, izbjegava svaku linearnost, povezujući udaljene tačke iza kojih se naziru alegorija i stvarnost zapetljane jedna drugom.
Posebno dojmljivim u opusu ovog pisca čine se njegove putopisne knjige. Radi se o žanru koji je u postjugoslovenskim književnostima izgubio mnogo na svojim aktuelnostima. Doima se kao da je mogućnost putovanja ili bar mogućnost virtuelnog odlaska u druge svjetove potpuno marginalizirala putopis. Međutim, kada se govori o putopisnoj prozi ovog autora, onda ni u kom pogledu na nju ne bismo trebali gledati u okviru onih žanrovskih poznatosti. Naprotiv, moglo bi se kazati da su tekstovi Marka Pogačara ovog tipa ono što putopis čini apsolutno živim postupkom i u ovom vijeku. Oni nisu puko prenošenje onoga što se vidi iz neposredne tačke gledišta putnika, to nije ono što može uhvatiti bilo koji fotoaparat ili mobitel. Nema, jasno je, kod ovog pisca u njegovim putopisnim tekstovima ničega turistički razglednično bojenog. Pogačar putovanje ne shvata kao deklarativni obilazak muzeja, i poznatih ruta, on želi zaći ispod same kože mjesta putovanja, želi ga potpuno pustiti u sebe, osjetiti njegove ljude, kako bi iz te posve osobene spoznaje mogao uhvatiti njegove suštinske ritmove i nijanse. Upravo pitanje ritma i prelivanja boja, kao i potreba da se jedan prostor osjeti na vlastitoj koži, da se njegova vrelina diše u svojim plućima, ili da se ljudi koji ga naseljavaju upoznaju u svojim ogoljenim čovječijim prilikama, osnovna je tačka knjige “Latinoamericana ili 1.000 riječi španjolskog”.
Radi se o djelu koje se čita širom otvorenih očiju, putopisnom tekstu prožetom fatamorganama fikcije, koja nije tu da uljepšava, nego prije svega da dodatno potcrta čudesnost ili bijedu stvarnosti. Sam naslov jasno upućuje na to da se radi o putovanju koje vodi u Latinsku Ameriku. Pogačar nas provodi kroz ovaj dio planete dodirujući njegova bila. Ulazeći u duše njegovih naseljenika. Poigravajući se pjesničkom sintaksom, umećući naturalističke scene egzistencije na dnu smisla, on stvara specifičan tekstualni amalgam, koji je često melanholičan kao epizode Kena Parkera, ali i sirov kao scene Ljosinog “Rata za smak svijeta”. Tekstovi koji čine ovu knjigu postavljeni su tako da nikad niste posve sigurni ko zapravo to priča priču. Iza, kao u maniru najbolje latinoameričke filmske režije, padaju kulise revolucija i vladara, prolijeva se krv za oslobađanje, ali slobode, čini se, ima sve manje na vidiku, njena je muzika sve udaljenija i tiša. U središtu teksta, pak, progovaraju horovi gradova, sudbina, stotine priča koje su jednako i slast života i pad u ponore krvi i nasilja. Obilje glasova, njihova premreženost, stvara efekat košnice Latinske Amerike, koja iz tekstova Pogačara dopire s punim svojim emotivnim nabojem do čitaoca. To nije više prostor egzotike, niti priča o europskoj fetišizaciji ljevičarskih pokreta iz ovog dijela svijeta, to je čisti, nepatvoreni život koji se prostire u svim svojim različitostima i nemirima. U najbrutalnijim scenama straha, ali i u okrepljujućem miru beskrajnog ljeta.
Od početka do kraja knjige autor kontrastira svjetlost i mrak Latinske Amerike. Nikad ne praveći manihejske podjele, ne priznajući bilo kakvu statičnost i jednobojnost. Sve je u preplitanju, u divljem, nesputanom, zanesenom, ali uvijek nekako malo tužnom. Iz tog razloga “Latinoamericana ili 1.000 riječi španjolskog” jeste duboki prozor u jedan svijet naizgled tako dalek i različit, a zapravo tako blizak, jednako nesretan i zbunjen kao i ovaj naš ovdje. “Prosječna temperatura čitave godine dvadeset dva stupnja Celzija, palme i stabla manga češkaju vlagom zagušen zrak, mirišu vruće arepe i salsa dopire s terasa malih lokala, negdje visoko vijećaju papige. Tu se film prekida, rola istječe i stroj se uprazno škljocajući, mehanički vrti i vrti”, zapisaće Pogačar o Caracasu. U Nikaragvi je pak to u misli utisnuto ovako: “Managua danas izgleda kao vreća Monopoly kućica nasumice rasutih džunglom, iz koje se povremeno protegne vertikala kakvog hotela, banke ili trgovačkog centra. Granada, uljuljkana između gromade još uvijek aktivnog Mombacha i jezera Nikaragve, zadržala je svoju kolonijalnu arhitekturu. Obje ove vizure nisu drugo do dva lica istog izrabljivačkog projekta, čije mačete zasijecaju u zlato, kavu i duhan koliko i u meso samo. Prvo ne skriva kaznu zlog bijelog boga. Drugo, posmrtnoj maski slično, osvježeno je nizom uprskanih plastičnih operacija”.
Isti taj izrabljivački projekat već decenijama je i nad našom glavom. Pogačar na niz mjesta u svojoj knjizi pravi direktne analogije prostora Latinske Amerike i potonule Jugoslavije. Nadanja su, može se steći utisak, jednako iznevjerena, životi opustošeni. Vrijeme nas je pregazilo, mi mu se na neki način još opiremo, ali ostajemo robovati nedosanjanim snovima onoga što smo u prošlosti ispustili. Možda najdojmljivije tu sličnost pokazuje jedan monolog iz knjige: “’Jesmo li zaista ukleti?’, pita Manolo, stežući preširok grlić puške. ‘I ako jesmo, tko je taj što nas je prokleo, ta vasionska ništarija?’, kaže, iako to odjekne kao prijevod replike iz kakva Vila-Matasovog romana. ‘Moguće je, uostalom, ako je prokletstvo dovoljno jako, ako je tako temeljito da se od njega zemlja rastvori i čovjeku od njega ispadnu zubi, moguće da je u tom slučaju zapravo riječ o dobročinitelju, o nekoj vrsti olako upućenog blagoslova’, govori iako se njegova usta ne pomiču i Manolo hladnu cijev stišće potpuno nijem, a njegov monolog odzvanja samo u mojoj znojnoj, jednako hladnim vjetrom šibanoj glavi. Gledamo u pravcu Puna, gdje pod padinama posutim agavama i šumom ciglenih kuća usdiren linijski parobrod Yavari, umjesto prema sivoj, u čvrstu maglu potopljenoj pučini Titicace, pučini o kojoj je bolje šutjeti”.
Hrani i oslobađa
Ostale su u našim oznojenim lobanjama, šibanim vjetrom, mnoge pučine o kojima je bolje šutjeti. Iz tekstova Marka Pogačara kao da se probija glas koji kaže da je cijela ova planeta jedan paviljon unesrećenih, kojima nema pomoći. Jer i tako daleko, potaknuti onim što se vidi u stranoj zemlji mi se neprestano vraćamo u naše, uspoređujemo sa njime, gotovo nikad ljepotu, skoro uvijek jad i bijedu ljudskog. Ili riječima iz knjige: “Između muških članova loze zjapila je smrt zemlje u kojoj su obojica rođena i splet teško isprativih kapilara državnih granica bez težine i većeg značaja”. Autor knjige “Latinoamericana ili 1.000 riječi španjolskog”, rastvarajući umove i duše stanovnika južnoameričkog kontinenta rascjepljuje i sva ona traumatična mjesta koja se tiču ljudi na postjugoslovenskom prostoru. Zanosi, neurastenija i nesrazmjer emocija, potom dubina pada u ambise nesreća, nešto su što jeste i potpuno naše. Osjećaj poznat, blizak. Nešto kao Kuba: “Oko nas je pulsirala Kuba kao podzemna radiostanica, ustrajan signal koji se prenosi na sve što udiše, i sve meso pod iglom svijeta od njega vibrira nalik na udaljenu, moguće odavno ugaslu zvijezdu”. Ili kao ludička vrteška Meksika: “Osjećao sam čitav Meksiko oko mene kako pulsira kao isušen, golemi zarez, pitajući se može li se, gdje i iz čega ovdje uopće ikada roditi točka”.
Svaka tačka je iluzija, odnosno svaka stalnost je laž. Ostaju nam još prokleti pjesnici i nasušni kruh. “Kao udah iz prošlosti i odraz nečega budućeg zapljusnula je u kutu stakla načas vrela zvijezda od svjetla, sunce koje je sišlo pod zemlju da kao šibica upali svijeću; da bukne kripta nalik na stog sijena u utrobi i ustanu prokleti pjesnici revolucije, i riječ bude metak i kruh. “ Pogačareva riječ, posebno u ovom našem opustjelom vremenu, jeste i jedno i drugo. Hrani i oslobađa.
