Prva knjiga o bosanskom ćilimu: Čuvarica kulturnog identiteta koji se proteže od neolita do danas
Autorica Amila Smajović/Agdal Nuhanović
Geometrijska šara otisnuta u različite medije i sa različitim porukama u sarajevskom domu grafičarke i doktorice komunikoloških nauka Amile Smajović je sveprisutna. Ima je u drvorezima na slikarskom platnu, istkanim i vezenim jastucima, ali i ćilimima. Kao da se posjetitelj nađe u prostoru koji mu je ugodno poznat, ali ipak potpuno nepoznat.
Ova umjetnica i profesorica je prije tri decenije u drvorezu uradila vlastito ime, kreirajući u umjetnosti vlastitu državu, vlastitim imenom - Državu Amila. Ta “njena šara” je podsjećala na šare sa bosanskog ćilima i na zaprepaštenje onih koji su je do tada poznavali kao konceptualnu umjetnicu i sjajnu grafičarku, upustila se u traganje za simbolima-motivima-šarama na bosanskom ćilimu koje traje do danas. Bosanski ćilim je bio tema njenog istraživanja kroz različite forme akademskog rada na magistarskom na Akademiji likovnih umjetnosti, ali onda i na doktoratu na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Živa forma
Rezultat njenog akademskog rada i doktorskog istraživanja je knjiga o bosanskom ćilimu “Duh bosanskog ćilima”, koju su objavile izdavačke kuće Buybook i Dobra knjiga. Ono što je važno istaći jeste da je riječ o prvoj takvoj knjizi, a upravo njen izlazak je povod za razgovor sa dr. Amilom Smajović.
U knjizi “Duh bosanskog ćilima” dokazujete da neki motivi na bosanskim ćilimima datiraju još iz doba neolita i butmirske kulture. Poznato je da su trag na mustrama ovdašnjih ćilima ostavile i Osmanlije, ali i Austro-Ugari, sa kojima su došle fabrike. Možemo li iz sačuvanih tragova zaključiti šta je ko od njih zatekao na terenu?
- Nažalost, nemamo dovoljno artefakata, dokaza, šta su to tačno Osmanlije zatekle na teritoriji Bosne i Hercegovine svojim dolaskom. Kada govorimo o bosanskom ćilimu, otežavajuća okolnost je što se izrađuje od materijala koji imaju vijek upotrebe od 100 do 150 godina u idealnim uslovima. Postoje arheološki nalazi tkanina iz doba Ilira, pisala sam i o tome - zatim otisci tkanine na keramičkom posuđu, što dokazuje da su tehnike tkanja na teritoriji Bosne i Hercegovine postojale još u doba neolita. Ovo je vrlo važan podatak. Izložen je sada mali razboj za tkanje u prahistorijskom odjelu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Prije se smatralo da su tehnike tkanja klječanje, klečanje i pretkivanje donesene dolaskom Slavena na ove prostore. Upravo ti razboji pokazuju da se ovdje i prije toga znalo tkati. Međutim, ključno pitanje je šta se tkalo? Kada su te prve prostirke, ponjave i gunjevi prerasli u složene mustre i kada su se tačno počeli razvijati u nešto što bi se moglo nazvati bosanskim ćilimom?
Nisu ni Osmanlije kada su došle ovdje, došle na neplodno tlo. Zatekli su sigurno razvijenu kulturnu bazu i zanatski dobro razvijeno umijeće tkanja nakon srednjovjekovne razvijene bosanske države, jer su vrlo brzo formirali zanatske tkalačke centre po cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Šta je rodni list bosanskog ćilima?
- Kada je Bosna i Hercegovina postala dijelom Austro-Ugarske monarhije, vrlo brzo već 1879. godine otvorena je sarajevska tkaonica. Austro-Ugari su tada krenuli u terensko prikupljanje mustri bosanskih ćilima, ali i drugih narodnih rukotvorina. Na osnovu svih sakupljenih ćilima oni su izradili dezen kartu bosanskih ćilima, odnosno knjigu uzoraka. Upravo taj katalog knjiga uzoraka se može smatrati rodnim listom bosanskog ćilima. U knjizi “Duh bosanskog ćilima” nalaze se mustre iz kataloga Banovinske tkaonice ćilima koji je nastao od prvog kataloga iz doba Austro-Ugarske monarhije. Imam prvu fotografiju, možda i najstariju sarajevske tkaonice iz 1899. na kojoj je fotografisano 100-tinjak uposlenih u tkaonici, što dokazuje da su Austro-Ugari zatekli vješte tkalje.
Na čemu se temeljilo Vaše istraživanje?
- U knjizi sam istraživala geometrijske motive ili šare na bosanskim ćilimima. Prvi dio knjige sam posvetila razvoju geometrijskog stila koji je doveo do razvoja geometrijskih motiva, tragala sam za njihovim historijskim porijeklom i to me odvelo daleko u prošlost u doba neolita. Pošto nemamo artefakte u tekstilu iz tog doba, analizirala sam geometrijske motive sa keramičkog posuđa, a suzila sam se na prostor butmirske kulture da bi meni bilo lakše (radi se o jednom ogromnom polju - da se ne bih rasula), koristila sam akademske izvore poput istraživanja akademika Alojza Benca. Onda sam doslovno te motive nalazila na ponjavama i najstarijim bosanskim ćilimima i na ćilimima koji su doneseni u vremenu Osmanlija i ostala sam zbunjena tako dugim kontinuitetom. Oblici mašnice, trokuta, zvjezdice - najjednostavniji geometrijski oblici se ne mijenjaju i stalno se ponavljaju kako na keramičkom posuđu, tako i na najstarijim ponjavama i ćilimima. Ostala sam zatečena saznanjem da se sve velike i složene forme na ćilimima grade od najjednostavnijih geometrijskih oblika. Nisam to vidjela odmah. Prvo sam probala da iscrtavam motive sa ćilima. Motivi su se otimali i shvatila sam da se radi o živoj formi. Svi koji su probali iscrtavati bosanski ćilim, znaju o čemu govorim. Počela sam si postavljati pitanje kako su ti oblici od doba neolita opstali do danas. Znači, morala je postojati neka šema, tj. neko pravilo kako se to radi.
Ćilimi se ipak tkaju u mrežama...
- Shvatila sam da se radi o mreži koja ima svoju horizontalu i vertikalu i da se geometrijski stil razvio u mreži i tkanju, pa se onda počeo prebacivati na keramičko posuđe. Onda sam pronašla određenu literaturu koja to potvrđuje, poput Aloisa Riegela, koji je istraživao ornamente. Znači mustre se crtaju u mreži po određenim pravilima koji su omogućavali pravilno prenošenje mustri. Ali ni to nije odgovor zašto su se na ovom prostoru razvile baš te mustre, a na drugom neke druge. Odnosno zašto su Bosanci tvrdoglavo odabrali geometriju, a nisu krivolinijski stil koji je za vrijeme Osmanlija donesen na ove prostore?
Pred velikim stanovima tkalačkim nisam vidjela nikad šemu. Jesu li ih tkalje pamtile i prenosile šare?
- Upravo ovo pitanje otvara dva pravca prema onome što imamo u bosanskom ćilimu. Ovo što sam do sada govorila o šemama i rodnom listu, o mustrama koje su pravljene u mreži, na prostoru koji je omogućavao da se te kompozicije pravilno prave i prenose. Kada su se ćilimi izrađivali u tkaonicama, to je kontrolirana proizvodnja. U vrijeme Osmanlija u zanatskim centrima postojali su esnafi i vodilo se računa o šemama i kvaliteti bosanskog ćilima. Nije mogao svako tkati bosanski ćilim, već se moralo dobiti odobrenje (izun) za to. Esnafi su polako nestali dolaskom Austro-Ugarske, ali smo zato imali fabrike, tj. tkaonice ćilima gdje se izrada radila pod šemama. Oni spadaju u kategoriju tzv. tradicionalnih ćilima. Druga vrsta su ćilimi koji se tkaju bez šema i tkalje izvlače motive iz memorije, što je također fascinantno. Zamislite ženu koja stane pred razboj od hiljadu i po niti i kaže gdje će joj biti koja mustra i gdje će biti polovica ćilima. Učini to bez mjerenja. Sve vizuelno složi. Bosanske žene su fascinantne tkalje i kada odstupaju od zadate šeme, kreiraju vlastitu mustru po svom senzibilitetu i uticaju tradicionalne mustre, one kreiraju novu grupu ćilima koje ubrajamo u narodne ili folklorne ćilime.
Da li Vas je iznenadila spoznaja da je nešto što je sveprisutno tolika nepoznanica?
- Bila sam iznenađena nedostatkom literature i to na institucijama koje bi trebale biti čuvarice našeg blaga, poput Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, gdje je to fragmentarno prisutno. Dakle, postoji nešto, ali se odnosi na prostor ex-Jugoslavije, na prostor Balkana. Postoje određeni tekstovi Bratislave Vladić-Krstić iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Svi se istraživači na ovim prostorima uglavnom oslanjaju na njen rad. Ali to nije dovoljno. Čak nije sačuvan ni taj katalog o kojem govorim iz doba Austro-Ugarske, već sam koristila taj iz Banovinske tkaonice koji je mali, sažeti dio od tog velikog kataloga. Nešto od toga ima po privatnim kućama. I do tih sam izvora dolazila. Tužno da nemamo sve sažeto na jednom mjestu. Zato je ova knjiga dragocjena.
Možete li pojasniti šta Vas je najviše fasciniralo u Vašem istraživanju?
- Najveći šok u samom istraživanju upravo jeste sama ta veza čiste geometrije tipične za bosanski ćilim. Otkriće zlatnog reza što sam pronašla na bosanskom ćilimu, što me kao likovnjaka posebno fascinira, povezuje nas sa zaista najstarijim svjetskim civilizacijama.
Univerzalne poruke
Zlatni rez je u umjetnosti proporcija koja se još zove božanski rez. Ljudsko tijelo je načinjeno u zlatnom rezu. To je omjer 1,6180339887. To nije polovica, već je malo jače od polovice. Znači, ljudsko tijelo je savršen sklad načinjen u zlatnom rezu. Priroda oko nas, školjke, pčelinje saće, krila leptira. Doslovno sve što raste u prirodi, napravljeno je u skladu sa zlatnim rezom. Zaprepastio me podatak da se to nalazi svjesno kreirano u bosanskom ćilimu.
Poslije rata niste se zadovoljili samo umjetničkim bavljenjem šarama na ćilimima već ste organizirali i proizvodnju okupljajući tkalje. Od 2005. do 2009. vodili ste radionicu za izradu tkanih proizvoda ručnim tehnikama tkanja Still Sarajevo. Šta Vas je ponukalo na to?
- Prvo me fascinirao teorijski dio. Poslije toga potreba da se obnovi samo tkanje i da se bosanski ćilim na najoriginalniji način kroz obnovljeni proces proizvodnje pokrene.
O tkanju niste ništa znali, ipak je trebalo hrabrosti upustiti se u formiranje tkaonice. Odakle ste počeli?
- Godine 2002, nekoliko godina nakon rata, magistrirala sam o temi “Poetika šare”. Od 1995, kada se javio moj interes za ćilime, stalno su se otvarala neka vrata. Logičan mi je slijed bio da pokrenem proizvodnju - da uđem u ćilim. Kako ući ako se ne uđe u samo tkanje. Radionica je kasnije prerasla u Udruženje za zaštitu bosanskog ćilima, koje je radilo sve do 2014, kada sam počela akademsku karijeru.
Šta nam poručuje prva knjiga o bosanskom ćilimu?
- Knjiga “Duh bosanskog ćilima” je dragocjena jer se na jednom mjestu nalaze uzorci različitih bosanskih ćilima za kojim ljudi godinama tragaju. Knjiga nas uvodi u svijet duhovnosti i otkriva nam univerzalne poruke univerzalnom geometrijom, a istovremeno čuva i promovira bosanski ćilim, ona je čuvarica bosanskog blaga, čuvarica kulturnog identiteta naše države.
