Plik na jeziku: Množenje sa nulom
Poltron je nula koja je pomnožena sa nulom
Novinari uvijek dolaze pola sata ranije. Nekada i cijeli sat ako će gužva biti nesnosna. Tog je dana trebao da se održi još jedan miting koji će biti zaboravljen čim i posljednji govornik napusti binu. Mediji su danima najavljivali čudo i pokor naroda, pa sam sa nekoliko kolega na Trg stigao podobar sat prije naznačenog termina. Sa platforme smo mogli da vidimo ko dolazi, a ko ne, ko nosi najveći barjak, a ko se krije pred kamerama i fotoaparatima, ko je ponosan što se našao među političkim prvacima, a kome je muka što još jednom mora među narod.
Politički omladinac
Na Trgu nije bilo nikoga osim novinara, snimatelja i tonaca. Prvi su jedva čekali da se sve završi, pa da odu na pivo ili na špricer, drugi su tražili najbolji položaj za snimanje i slikanje, trećima je glava gorjela zbog još jedne tonske probe i mikrofonije koja je odjednom udarila sa najvećeg zvučnika. Osim njih i ponekog slučajnog prolaznika - nigdje nikoga. Tek, odjednom, ni od kuda, sam sa sobom, na Trgu se pojavi jedan politički omladinac, u odijelu, smrknut i zabrinut, sa zastavama voljenih država u rukama.
Pratio sam mu putanju. Zastajao bi na svakom trećem koraku i odmjeravao odakle će ga oni sa bine najbolje vidjeti. Bilo je jasno da ne zna spisak zvanica, kao ni raspored stajanja i govorenja, pa mu je muka bila trostruka. Ako stane u centar, možda će voljeni biti na desnom kraju. Ako ode u desno, postoji šansa da će onaj čijem se pogledu nada biti lijevo. Ode li lijevo, šta će sa sobom ako mu uzor bude - centriran? I zaista - nema te vatre na kojoj se čovjek može peći kao što je vatra na kojoj se okreću i znoje poltroni. To i nije vatra, nego živi oganj, plamen od kojeg i sam pakao okreće glavu.
Poltroni su ljudi koji iznajmljuju obraz. Rentaju karakter. Prodaju pluća, meka tkiva, očne živce. Na ramenima im je uvijek tuđa glava, u ustima neprestano žvaću nesvoj jezik. Ako je u njima nekada i postojao iskreni plamen, trampili su ga za tuđi dim. Sve što je njihovo, ako je išta, strano im je, nepoznato, mrsko i bijedno. Poltron se srami samoga sebe da bi mogao da bude ponosan na druge. Sve njegovo mu je previše, sve tuđe mu je premalo. Poltron je nula koja je pomnožena sa nulom. Njegov jedini kapital su drugi. Što su ti drugi gori, grđi i promašeniji, poltron je u njih zaljubljeniji.
Među ljudima se ponekad mogu pronaći hrabre kukavice, pošteni lopovi i čestiti pokvarenjaci, ali dostojanstvenog poltrona naprosto nema. U njemu nema ničega iskrenog i čistog. Sve što je juče govorio, danas će da zaboravi, sve što je danas mislio, sutra će da porekne. Njemu je slagati, što bi rekao Pejaković, k’o vode pinuti, ali on ni tu nije poput drugih ljudi koji se postide, koji se zacrvene i progutaju vanglu vrelih knedli sa šljivama kada ih uhvate u laži. Laž je njegova jedina istina i van te laži koja se svakodnevno mijenja on ne umije da postoji. Kada bi nestalo laži, nestalo bi i njega.
Poltron i ulizica nisu sijamski blizanci. Ulizica je kratkoročni poltron. On kleči pred gazdom i liže njegov đon da bi spustio debelo meso u direktorsku fotelju, da bi podebljao novčanik kakvom naknadom, da bi mu drugi plaćali račun za mobilni telefon. Njegovo šlihtanje je zasnovano na osrednjem ili na veoma dobrom računu. Ulizica puže zbog para i privilegija, poltron iz ljubavi i strasti. Ako je ulizica poltron na sto metara, onda je poltron ulizica koja trči beskonačni maraton. Oni nisu isti i jednaki, jer se ulizica ponekad gadi samoga sebe, a poltron je na sebe uvijek goropadno ponosan.
Poltroni, pisao je veliki Selimović, podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Sa njima nema dogovora, nema razgovora, nema pregovora. Nijedna koju kažu nije ljudska, nijedna koju izgovore nije iskrena. Njegov je jezik račvast, njegova pljuvačka otrovna. Iza svakog njegovog pokreta stoji nešto drugo i neko treći. Poltroni su hladni i umiljati, srdačni i podli, umiljati i pakosni. U svaku će čorbu sunuti kašiku šećera, u svaki će kolač dodati šaku soli.
Žohari među ljudima
Nisu bezopasni čak ni kada su pod kamenom. I tada umiju da ujedu i da opogane. Kada domaćin podigne kamen ili razdriješi lanac, postaju nemilosrdni kao gladni kurjaci. Prodaće porodicu, pobiti prijatelje, izdati vjeru. Nije im bitno čime je namazana gazdina ruka sve dok mogu da je ljube i ližu. Manjak ljudskosti pravdaće viškom interesa. Nikada siti, vazda žedni, ti žohari među ljudima ucrvaće svako meso, zagaditi svaki izvor, osušiti svaki hrast. Prezreni su čak i od onih kojima se dive, ali rane koje im ostavlja nož tog prezira oni ne primjećuju sve dok mogu da služe, sve dok mogu da slušaju, da podvaljuju i da rovare.
Prije deset-dvanaest-petnaest godina za kafanski sto je sjeo i jedan koji nikako nije pripadao tom društvu, ali ga je neko nesmotreno pozvao. Razgovaralo se o svemu i svačemu, o stvarima o kojima se u kafani obično i razgovara, a onda se gost pružio priznanjem koje niko od njega nije iskao: Možete vi da pričate šta hoćete, ali ja sam još u prvom razredu srednje znao da sam socijaldemokrata. Onima koji su u prvom srednje ganjali loptu na školskom, koji su vodili duge filozofske razgovore o tome koja djevojčica ima najbolje noge, a koja ima najljepše grudi i koji su na velikom odmoru gatali da li imaju dovoljno para za dva čipsa i litar i po gaziranog soka, ovo priznanje nije bilo jasno. Deset-dvanaest-petnaest godina kasnije lice koje je još u prvom srednje znalo da je socijaldemokrata prošlo je Trgom, smrknuto i zabrinuto, sa zastavama voljenih država u rukama. Iz njega je i tada, kao i onomad za stolom, zjapila velika nula.
