O knjizi "LOM" Gorana Samardžića: Punina bola ostvarena u jeziku

Goran Samardžić: “LOM” (roman u osamsto strofa), Lom, Beograd, 2025)

Tijelo u poeziji nikada nije samo tijelo. Ono je istovremeno znak i tajna, površina i dubina, mjesto bola i mjesto značenja. Kroz historiju poezije tijelo se pojavljuje kao prostor u kojem se ukrštaju egzistencija, jezik i vrijeme - kao granica između onoga što se može izreći i onoga što izmiče riječi.

Osjećaj nadilazi razum

U antičkoj lirici tijelo je bilo mjera svijeta. Kod Sapfo tijelo gori, drhti, raspada se pod naletom ljubavi; ono je neposredno iskustvo strasti, ali i dokaz da osjećanje nadilazi razum. U toj poeziji tijelo nije objekt, nego proces - stalno mijenjanje, stalna izloženost drugome. Ljubav nije ideja, nego fizički događaj.

Kasnije, u metafizičkoj i religioznoj poeziji, tijelo postaje mjesto sukoba. Tijelo je istovremeno grešno i sveto, prolazno i neophodno za spoznaju. Ono više nije samo prostor užitka, nego i prostor pitanja: šta znači biti ograničen, biti smrtan? Tijelo ovdje nosi tragove duše, ali i njene pukotine.

U modernoj poeziji tijelo gubi iluziju harmonije. Ono je raspuklo, ranjeno, često estetski uznemirujuće. Grad, bolest, dekadencija - sve se upisuje u tijelo kao tekst. Tijelo više nije ideal, nego fragment, mjesto raspada modernog iskustva. Ono postaje dokument vremena. Ali postoji još jedan, intimniji i brutalniji sloj poetskog tijela - tijelo u bolničkoj traumi, nakon naglog prekida svakodnevice, nakon pada, nakon udara koji razdvaja “prije” i “poslije”. U takvoj poeziji tijelo više nije ni simbol ni metafora: ono je događaj.

Upravo tu vrstu traume poetizira Goran Samardžić u knjizi “Lom” (roman u osamsto strofa). Pad s motora - trenutak u kojem brzina postaje lom, a prostor se sabija u jednu tačku udara - uvodi tijelo u radikalnu prisutnost. U bolničkom kontekstu tijelo je rasklopljeno na dijelove: kosti koje se snimaju, organi se nadziru, koža nosi tragove. Poezija koja nastaje iz tog iskustva ne može više govoriti o tijelu u cjelini; ona govori u fragmentima, u kratkim, isprekidanim slikama koje podsjećaju na medicinske nalaze ili na disanje između bolova, ali i na fragmente psihološke samoanalize. Čini se da je u tom smislu Samardžiću bliska poetika kakvu nalazimo kod Sylvie Plath, gdje tijelo postaje prostor ekstremne unutarnje napetosti, ili kod Paula Celana, gdje jezik zastaje pred traumom i pretvara se u krhotine. Bolnička soba postaje nova metafizička scena: bijeli zidovi, zvuk aparata, ritam infuzije - sve to oblikuje novi poetski jezik. U takvom jeziku tijelo je depersonalizirano, ali istovremeno i zastrašujuće prisutno. Ono je pod nadzorom, imenovano specifičnim terminima, ali iznutra ostaje neshvatljivo. Subjekt više ne govori iz tijela, nego kroz njega - kao kroz oštećen instrument. Bol nije samo osjećaj, nego struktura govora: stihovi pucaju, slike se prekidaju, smisao se javlja i nestaje kao svijest pod anestezijom.

No, bolnička atmosfera ne zatvara samo sadašnjost; ona otvara i retrospektivu. U tišini između vizita i noćnih buđenja, tijelo postaje arhiv života. Svaki bol priziva neku prethodnu pukotinu: razvod koji je ostavio nevidljiv rez, samoću koja se taložila poput tihe upale, gubitke koji su već ranije pripremili tijelo na lom. Kao da fizička trauma aktivira skrivene slojeve biografije - i ono što je bilo potisnuto izranja s gotovo medicinskom preciznošću.

U takvim trenucima, poezija tijela prelazi u poeziju sjećanja. Ležanje u bolničkom krevetu postaje paralelno kretanje kroz prošlost: hodnici se produžuju u djetinjstvo, zvuk aparata podsjeća na nekadašnje glasove, a svjetlo iznad kreveta dobiva nijansu izgubljenih dana. Čežnja za djecom, njihova odsutnost ili udaljenost, postaje gotovo fizički bol — kao da tijelo pamti dodire koje više ne može da ponovi.

Roman u osamsto strofa/

Ovdje se iskustvo približava unutarnjim lomovima kakve nalazimo, u drugačijem registru, recimo, kod Danijela Dragojevića - tiho, gotovo nevidljivo raspadanje svakodnevice koje se ne događa u spektaklu, nego u sitnim pomacima svijesti. Iskustvo se svodi na ogoljene znakove: kost, rana, šutnja. U bolničkoj poeziji, međutim, ti znakovi nose i biografski talog - nisu samo univerzalni nego i duboko lični. Tijelo tako postaje mjesto sabiranja: fizička povreda i emocionalni gubici počinju govoriti istim jezikom. Razvod više nije samo intimni događaj, nego lom u tkivu; samoća nije stanje, nego prostor u tijelu; čežnja nije osjećaj, nego puls koji ne prestaje. Poezija koja nastaje iz tog stanja ne razlikuje jasno između fizičkog i psihičkog — jer ih ni tijelo više ne razlikuje. Za razliku od estetskog raspada ili arhetipske redukcije, ovdje je raspad doslovan i biografski istovremeno. Tijelo nije samo mjesto intervencije, nego i mjesto priznanja: ono izgovara ono što je život prešutio.

U tom kontekstu posebno mjesto zauzima poetski roman, odnosno roman u stihovima - forma koja omogućava da se fragmentarnost tijela i fragmentarnost iskustva prevede u narativ bez gubitka lirske napetosti. Još od Aleksandra Puškina i njegovog romana u stihovima “Evgenij Onjegin”, ova forma pokazuje kako se život može ispričati kroz ritam, a ne samo kroz događaj. U suvremenom kontekstu, gdje je iskustvo traume isprekidano i nelinearno, roman u stihovima postaje gotovo prirodan oblik: on prihvata lom kao strukturu.

Za razliku od klasičnog romana, koji teži kontinuitetu, poetski roman dopušta prekide, tišine, praznine - upravo one elemente koji određuju bolničko iskustvo. Svaki stih može biti poput otkucaja srca ili impulsa na monitoru: samostalan, ali povezan s cjelinom. Naracija se ne razvija linearno, nego pulsira, vraća se, ponavlja, zastaje. Time forma oponaša stanje tijela u oporavku.

U takvom romanu, priča o padu s motora, bolnici, razvodu, samoći i čežnji za djecom ne mora biti ispričana kao niz događaja, nego kao niz unutarnjih stanja. Vrijeme se sabija i rasteže; jedan trenutak bola može trajati u deset poetskih opservacija, dok godine života stanu u jednu sliku. Poezija ovdje ne služi da ukrasi narativ, nego da ga razgradi i ponovo sastavi prema logici tijela, a ne prema logici fabule.

Zato roman u stihovima Samardžiću postaje idealan prostor za artikulaciju iskustva u kojem je tijelo istovremeno ranjeno i svjesno, fragmentirano i cjelovito. On omogućava da se bolnička soba proširi u čitav život, i da se čitav život sabije u jedan bolnički trenutak.

Prepoznavanje pukotina

Samardžićeva poezija često oscilira između tišine i potrebe za govorom. S jedne strane, trauma je neizreciva; s druge, postoji imperativ da se ona zabilježi, da se tijelo vrati jeziku. U tom naporu pjesnik rekonstruira sebe iz fragmenata, kao što se tijelo rekonstruira u procesu liječenja. Pisanje postaje produžetak oporavka - ne njegovo rješenje, nego njegov odjek.

Tijelo u poeziji nije stabilna kategorija. Ono se mijenja s epohama, estetikama i iskustvima. Ponekad je slavljenje života, ponekad dokaz njegove prolaznosti. A ponekad - u bolničkoj tišini nakon pada - ono je jedino što preostaje: puls koji još traje, bol koja još govori i sjećanje koje se ne može uspavati. Možda je upravo tu njegova krajnja poetska snaga: tijelo je granica jezika, ali i njegov posljednji oslonac. Ono je ono što osjećamo prije nego što znamo - i ono što, nakon svega, još može da svjedoči.

Samardžićeva knjiga “Lom” - poetski roman o tijelu nakon loma - izdvaja se po uspješnosti zato što ne pokušava objasniti traumu, nego joj pronalazi oblik koji može da izdrži njenu težinu. Ona ne nudi utjehu u klasičnom smislu, ali nudi prepoznavanje: čitalac u fragmentima tuđeg tijela pronalazi vlastite pukotine. Posebna vrijednost ove knjige leži u jeziku koji ne posustaje pred bolom, nego ga preobražava u neobične, gotovo hipnotičke slike. U takvom poetskom govoru stihovi dišu, zastaju i ponovo se rađaju, a metafore ne ukrašavaju stvarnost, nego je produbljuju. Upravo u toj sposobnosti da bol pretvori u precizan, ali i začudan jezik, ova knjiga ostvaruje svoju puninu.