Nihad Kreševljaković: Sjećanje nas uči da prepoznamo mehanizme nasilja

Pred nama je novo izdanje Modula Memorije, programa koji promoviše kulturu sjećanja. S obzirom na situaciju u svijetu, čini se da nam ta kultura nikada nije bila potrebnija.

- Apsolutno. Svijet u kojem danas živimo obilježen je nasiljem, ratovima, nepravdom i sveprisutnim nejednakostima. Kao generacija svjedočimo jednom od najbrutalnijih genocida koji se odvija u Palestini, a različit odnos prema tome pokazuje do koje mjere smo kao civilizacija polarizirani. Kada tome dodamo da trenutno svjedočimo i najvećem broju ratova i različitih sukoba nakon Drugog svjetskog rata, onda nam to jasno pokazuje da kultura sjećanja ima izuzetnu važnost.

Od načina na koji se sjećamo i od našeg odnosa prema prošlosti, ali i sadašnjosti, određujemo temeljne vrijednosti i nas samih, kao i društva. Sjećanje nas uči da prepoznamo mehanizme nasilja, da shvatimo uzroke tragedija i da prepoznamo odgovornost pojedinca i zajednice prema svemu tome.

Moralna odgovornost

U vremenu kada genocidi i etnički konflikti i dalje pogađaju nevine, Modul Memorije se postavlja kao platforma koja ne evocira samo prošlost, nego poziva i na refleksiju, moralnu odgovornost i civilizacijski dijalog u vremenu u kojem živimo.

Više od tri decenije traje ovaj, koliko znam, u cijeloj regiji jedinstveni program. U susretima sa gostima, učesnicima, partnerima…, koliko ste zadovoljni shvatanjem društva ka potrebi očuvanja sjećanja?

- Društvo je složeno i često kontradiktorno. S jedne strane, prisutna je površnost i jedna banalna vrsta odnosa spram prošlosti najčešće prilagođena politikantskim potrebama. S druge strane vidim mlade ljude koji odbijaju prihvatiti unaprijed servirane narative i žele razumjeti ono što im se servira kao činjenica. Mnogi mladi postavljaju pitanja koja ranije generacije nisu smjele ili nisu imale priliku postaviti. Oni žele logiku, argumente, a ne samo prazne parole.

Zadovoljan sam što Modul Memorije uspijeva doprijeti do tih ljudi iako se često mora probijati kroz apatiju, medijski šum i institucionalnu ravnodušnost. To na neki način i pokazuje da svaka platforma koja njeguje sjećanje i kritičko promišljanje ima dubok i stvaran utjecaj na društvo. Ako bih opet sve ovo pokušao pojednostaviti, a što najčešće i ponavljamo, podsjetio bih ponovo da je od samog sjećanja mnogo važniji način na koji se sjećamo, odnosno da nastojimo da nas naše sjećanje oplemenjuje i da nas čini suosjećajnijim ljudima, uvijek spremnim biti među onim koji dižu svoj glas za obespravljene.

Šta nam to donosi ovogodišnje izdanje Modula Memorije?

- Ove godine fokusiramo se na priče iz perioda opsade Sarajeva, ali i na šira historijska i globalna pitanja poput genocida u Palestini ili Španskog građanskog rata. Program uključuje premijere i prikazivanje filmova, fotografske izložbe, teatarsku predstavu, ali i veoma važnu konferenciju koju organiziramo sa VII Akademijom pod naslovom “Lice žurnalizma” (Face of journalism).

Generalno, naši programi ne dokumentiraju samo prošlost, nego je interpretiraju kroz prizmu ličnog iskustva i umjetničkog promišljanja. Cilj nije samo informisati publiku, nego je i potaknuti na kritičko promišljanje i moralni angažman. Modul Memorije je most između prošlih i savremenih tragedija, pokazujući kako se umjetnost može koristiti kao sredstvo očuvanja ljudskosti i nade. Mislim da će to našoj publici biti jasno bilo da prisustvuju fotografskoj izložbi Šahina Šišića, filmu “Free Fish” Bisan Owda, filmovima Nedžada Begovića, predstavi “Rewind” ili filmovima poput “Ay Carmela – Made in BiH”…

Spomenuli ste štošta, ali niste vlastiti dokumentarac “Sarajevsko proljeće koje traje”, čijom premijerom će, ustvari, biti otvoren Modul Memorije. O čemu govori ovaj film i odakle inspiracija da ga snimite?

- Film istražuje percepciju rata kroz oči mladih koji ga nisu doživjeli direktno, ali koji žive u gradu koji nosi ožiljke prošlosti. Kroz razgovore s mladima od kojih su svi rođeni poslije 2000, zapravo otkrivamo kako se iskustvo, da ne kažem trauma prenosi na nove generacije, te kako se te nove generacije nose sa onim što im ostavljamo.

Glas mladih

Vjerujem da se iz tog filma može vidjeti kako sjećanje oblikuje identitet i na koji način se to naše iskustvo nasljeđuje. “Sarajevsko proljeće koje traje” u samom naslovu opisuje to trajanje iskustva koje su naše generacije doživjele u proljeće 1992.

Napad na grad i zemlju u proljeće 1992. kao i otpor koji su pružili i danas je živo, ne samo kao sjećanje već kao jedno iskustvo koje, vjerovatno, ima puno više utjecaja na identitet ko smo nego što smo toga ponekad i svjesni. Dodao bih i to da imam osjećaj da tim mladim ljudima rijetko dajemo prostor da čujemo kako oni nas vide, a mislim da je to, prije svega, korisno nama. Što se tiče moje slike njih, rekao bih da su me ti mladi ljudi učinili optimističnijim kada je u pitanju slika budućnosti naše zemlje.

Da li je ovaj dokumentarac na tragu kultnog “Sjećaš li se Sarajeva” ili se radi o drugačijoj estetici?

- Nije ni nalik. Estetski i konceptualno film se u potpunosti razlikuje. “Sjećaš li se Sarajeva” bio je jedan eksperimentalni i mogu reći u potpunosti art-film. Ovo je više klasični dokumentarac fokusiran na priču i iskustva sugovornika. Čak smo izbjegavali da se puno koristimo arhivskim materijalima, već smo vizualno predstavili grad kroz sliku grada kakav je danas.

Estetika je minimalistička, ali mislim da ima nekih snažnih elemenata. Fokus je bio na šest tinejdžera s ciljem da se na publiku prenese emocionalna rezonanca onoga što govore. Svi su različiti i svi su jako pametni. Tea, Uma, Hanan, Aiša, Haris i Mak uglavnom studiraju na različitim fakultetima i svako na svoj način govori o odnosu spram prošlosti, važnosti sjećanja ili načinima na koji su saznavali o prošlosti, kako o tome komuniciraju s roditeljima…

Nadam se da smo uspjeli da kroz te dosta intimne portrete i lične priče njih šestero damo jednu širu sliku pogleda na društvo iz perspektive mladih. Ovo više liči filmovima poput filma “Don’t Cry for Me Sarajevo – Susan Sontag u Sarajevu” ili “Snaga duha”, filmu koji sam radio o povratnicima u Kozarac.

Na tragu filma “Sjećaš li se Sarajeva” planiram s bratom raditi jedan novi film, ali o tome ću nekom drugom prilikom.

U filmu ste koristili i fotografije italijanskog fotografa Massima Sciacce. Zašto baš njegovi radovi?

- Massimo Sciacca je izuzetan fotograf. Kao što je slučaj i sa mnogim drugim fotografima, prava je sreća da je i Massimo Sciacca podijelio dane opsade sa nama. Massima krasi ta izuzetna sposobnost da uhvati različite detalje, ljudsku ranjivost, emocionalnu složenost i tenziju trenutka.

Otpornost umjetnosti

Njegove fotografije nadopunjuju narativ filma i služe kao vizualni glas onoga što je teško izraziti riječima. Inače mi se čini zanimljivim koristiti te zaleđene trenutke kao priču o periodu opsade i čini mi se da se često kroz fotografije puno više osjete emocije nego kroz gledanje videosnimaka.

Kada smo kod tih zaleđenih trenutaka, na ovogodišnjem vizualu je i fotografija Šahina Šišića. Kakvu simboliku ona nosi?

- Fotografija Šahina Šišića sigurno da simbolizira otpornost umjetnosti i kreativni odgovor na nasilje. Njegov rad iz perioda opsade Sarajeva beskrajno je važan. On je i autor sigurno najboljeg filma nastalog u opsadi – “Planeta Sarajevo”. Njegova arhiva fotografija o gradu je jako važna, a što su ljudi mogli vidjeti i prilikom postavke njegove izložbe u BKC-u prošle godine.

Na fotografiji je Vijećnica, odnosno zapaljena Narodna biblioteka i u tome uvijek zasigurno da ima puno simbolike. Ne samo u odnosu na našu prošlost već i na našu sadašnjost, ne samo ovdje već i globalno.

Kroz izložbu “Naša kuća” izražavate i podršku uposlenicima BHRT-a. Koliko je bitno pričati o očuvanju javnog servisa, kao i velikog kulturno-historijskog naslijeđa - sjećanja, naposljetku, koje on čuva?

- Javni servis je ključna institucija u očuvanju kolektivnog pamćenja i našeg historijskog naslijeđa. To nije samo priča o TV kanalu, već o čuvaru naših sjećanja, o našem kolektivnom identitetu, ali i borbi za slobodu. Emitiranje stanice čija je nasljednica BHRT započelo je riječima “Smrt fašizmu, sloboda narodu”... I danas je to linija na koju napadaju oni koji uporno obezvređuju ono što je najljepše u ovoj našoj zemlji, a to je njena pluralnost koju nastoje ugušiti jednodimenzionalnom etničkom slikom.

U vremenu političkih i ekonomskih izazova, kada se institucije često marginaliziraju ili instrumentaliziraju, a kao što vidimo i pokušavaju uništiti, izuzetno je važno isticati ulogu BHRT-a. “Naša kuća” je i simbolički apel za očuvanje tih vrijednosti.

Za kraj, nepopularno pitanje, ali itekako bitno – koliko je bilo teško realizirati ovogodišnje izdanje Modula Memorije i da li ste zadovoljni podrškom vlasti na svim nivoima?

- Uvijek je izazovno realizirati ovakav program. Finansijska, logistička i politička podrška često je ograničena ili fragmentirana. Mi smo u našim prethodnim reakcijama dali do znanja da pozicija u kojoj se nalazi Festival MESS je izuzetno dramatična. Podrška vlasti, iskreno, nije na nivou koji bi omogućio optimalne uslove. To će biti posebno veliki izazov u slučaju organizacije samog teatarskog festivala MESS.

Nismo na radaru

U slučaju programa Modul Memorije, zahvaljujući prevashodno posvećenosti svih nas u Festivalu uspjeli smo realizirati relevantan i kvalitetan program. Zadovoljstvo dolazi i iz činjenice da Modul Memorije i dalje uspijeva povezati publiku s temama koje su teške, ali nužne, te potaknuti refleksiju, moralni angažman i kolektivno razumijevanje svijeta u kojem živimo.

Sada, pred početak programa, radije bismo se fokusirali na program. U pogledu finansiranja i dalje se nadamo da će doći do neke korekcije u odnosu na trenutni budžet festivala, premda nisam siguran da smo trenutno na radaru potreba onih koji o tome odlučuju. Moram priznati da mi je žao zbog toga i da sam ubijeđen da za to ne postoji niti jedan objektivan razlog.