Neven Anđelić: Istorija nije ništa drugo nego groblje elita

U izdanju izdavačke kuće Art Rabic nedavno je objavljena knjiga Vaših tekstova pod naslovom “Bella ciao”. Sudeći prema naslovu, posve je jasno suštinsko opredjeljenje koje je u njoj izraženo, ali evo, ipak, kakve ste tekstove uvrstili u ovu knjigu, te u kakvom su oni odnosu sa datim naslovom?

- Pjesmu “Bella ciao” sam prvi put čuo davno gledajući film “Most” Hajrudina Šibe Krvavca u kojem je ispričana priča o partizanima koji su bili ideološko, geografski i etnički raznorodni, nisu svi bili komunisti, ali svi su bili antifašisti. Nakon što mi je Goran Mikulić ponudio da pripremim tekstove, nastojao sam da oni oslikaju i jednu eru, te sam ljetos za Oslobođenje napisao posljednji tekst u knjizi. Od 1986, kada sam objavio prvi tekst u medijima, nikada nisam sugerisao naslov urednicima. Prvi put sam zamolio vašu urednicu da naslov bude “Bella ciao”. Knjiga je pregled nekih mojih pisanja u periodu tokom posljednjih petnaestak godina u Oslobođenju, Radio Sarajevu, kratko postojećem ali odličnom magazinu Prizma, te portalima Valter i Inforadar.

Ideološke borbe za dominaciju

Prvim tekstovima ukazujem na neke zaboravljene ljude i teme poput Dimitrija Mitrinovića, prvog Hercegovca koji je zagovarao ujedinjenje Evrope još između dva svjetska rata, te istini o sarajevskom tramvaju za koji je vezan naš lokalni mit kako smo imali električni tramvaj prije Beča, prvi u KundK, čak i prvi u Evropi, a ništa od toga nije tačno. Meni lično je bilo zanimljivo pročitati šta sam pisao prije petnaest ili deset godina i obradovalo me da većina stavova stoji i danas ili da su u međuvremenu potvrđeni, bili oni o politici i društvu, ili potpuno lični o identitetu. Bliže sadašnjosti, teme su ideološke promjene u svijetu i BiH, postoji li ljevica i uopšte treba li da postoji, greške i zablude političkih elita, manipuliranje običnim ljudima, koji su dobri, za razliku od nevaljalih elita, što je najjednostavnija definicija populizma kojem smo mi u BiH, zapravo u nekadašnjoj Jugoslaviji, bili preteče za njegovu savremenu reinkarnaciju.

Knjiga "Bella ciao" u izdanju ART Rabica/

Knjiga dolazi u vremenu kada svakodnevno oko nas divljaju povampirene aveti fašizma, mnogi autori često govore da ovo vrijeme izuzetno podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća. Zašto je sada važno iznova pokazati vitalnost antifašističkog opredjeljenja, u čemu vidite mogućnost odgovora na ono što nam se događa?

- Pesimista sam. Odgovor na krizu liberalizma tridesetih je bio fašizam, odnosno totalitarizam jer i komunizam treba razmotriti. Dvadeseti vijek je zapravo borba ove tri ideologije za dominacijom. Početkom 1940-ih izgledalo je da će fašizam prevagnuti, sredinom iste decenije komunizam je bio favorit, da bi nakon podijeljenog svijeta padom berlinskog zida bila stvorena iluzija o definitivnoj pobjedi liberalizma koji je bio u krizi 1930-ih, ali sada reformisanog u obliku neoliberalnog kapitalizma. Kada je 1999. jedna postfašistička partija postala partner u austrijskoj vlasti, ostatak EU je bojkotovao Austriju. Danas, ta partija ne samo da je etablirani povremeni dio vlasti već su u nizu zemalja ideološki slične partije potpuno prihvaćene sudionice vlasti ili su najsnažnije opozicione snage. To je simbolični iskaz promjena za manje od četvrt stoljeća. Hladni rat je duplo duže trajao, međuratni krizni period je bio kraći. Evropa nema vizionarske političare od umirovljenja Angele Merkel. Trump formira novi blok za koji je nejasno je li to trijumf heretičkog neoliberalizma ili njegov kraj u formi raznorodne autokratije. Fašizam je 1940-ih poražen ratnim socijalizmom - što je realno bio kapitalistički recept mobilizacije masa na Zapadu koji nisu tako i nazvali, kasnije nadgrađen državom blagostanja koja je omogućena kapitalističkom ekonomijom po receptu Johna Maynarda Keynesa. Međutim, ona nije mogla pobijediti komunizam, što je učinila neoliberalna forma kapitalizma Reagana i Thatcher. Danas protivnik države blagostanja nije komunizam, uništava je neoliberalizam. Dakle, ako želimo preskočiti ratni socijalizam, koji bi bio posljedica sukoba, možda je potrebno nešto naučiti od Keynesa i osigurati državu blagostanja.

Imate široki uvid kako u one prilike koje su prisutne na prostoru bivše Jugoslavije, tako i u ono što je stvarnost Evrope. Kako danas vidite ovo vrijeme u kojem živimo, te koliko zaista postoji ona strana koja ne pristaje na teror isključivosti i nasilja?

- Hipokriti i nekompetentni karijeristi bez vizija o budućnosti već neko vrijeme vode EU. Spremni su čak žrtvovati i neke demokratske principe za očuvanje svojih pozicija koje su čvrsto vezali uz rat u Ukrajini. Ideologiju žrtvuju zarad dodvoravanja Trumpu. Može li ih iko smatrati jednim od oslonaca svijeta kada poslušnički odbacuju neke od osnovnih principa na kojima je ostvaren istorijski uspjeh evropskih integracija. Od 2013. se nisu proširili već samo šire obećanja koja se ne obistinjuju. Turska je već napustila ideju o pridruživanju, Gruzija isto, barem privremeno. Naša zemlja i one u susjedstvu sve se više uklapaju u sistem jer se demokratski deficit u EU povećava, dok sporom demokratizacijom i liberalizacijom Balkana u nekoj budućnosti, ako se EU ne probudi, doći će do približavanja društvenih vrijednosti, što bi značilo katastrofu Evrope generalno. Katastrofu evropskih promjena možda je lako vidjeti kroz odnos prema Trumpu. On je u prvom mandatu zahtijevao od članica NATO-a da barem 2 posto bruto državnog proizvoda članice izdvoje za odbranu, što je samo jedan broj njih ostvario. Osam godina kasnije, njegov zahtjev od pet posto je odmah prihvaćen i živimo u dobu masovne militarizacije. Kada bi čuveni dramatičar Eugène Ionesco u nekom svojem djelu u prvom činu uprizorio pištolj, taj pištolj je morao opaliti u posljednjem činu.

Uprkos pesimizmu, mislim da postoji šutljiva većina koja to ipak neće dozvoliti. Niti Putin nije uspio potpuno ušutkati protivnike totalitarizma, pa neće valjda niti kvaziliberali. Zbog toga je važnost civilnog društva i nezavisnih medija i održavanje osnovnih mogućnosti da kada se šutljiva većina probudi ili osjeti da više nema čekanja da se apsolutisti i nacionalisti koriguju, postoji osnovna matrica uz koju će se kreirati front protiv fašizma.

Narasle nejednakosti

Rješenje ekonomskih problema evropske elite traže u rastu vojne proizvodnje. Hitler je tako oporavio njemačku ekonomiju, ali i proizveo kataklizmu jer zasnivanje oporavka ekonomije na militarizaciji neodrživo povećava državni deficit koji se rješava novim osvajanjima i ratovima.

Umjesto da ignorisanja narasle nejednakosti - izvršni direktori 100 najvećih kompanija Londonske berze zarade prosječnu godišnju platu zaposlenih do petog januara - oni nude soluciju militarizacije. Ekonomski stručnjak Branko Milanović navodi da je “minimalna zarada pala (shodno prilagođenim cijenama) ispod nivoa koji je bio 1968”. Polovina globalne populacije posjeduje bogatstvo jednako onom 26 najbogatijih ljudi svijeta. U SAD-u je ponor između primanja izvršnih direktora i radnika bio 312 prema 1 tokom 2017, što je značajno više nego omjer od 20 prema 1 u 1965. godini. Nakon ratova nejednakost se smanjuje, a što je duži period mira, nejednakost je veća. Tu je problem.

Kako u tom kontekstu vidite postjugoslovenski prostor, naše neprestane narcizme malih razlika, sveprisutni revizionizam i odbacivanje naslijeđa antifašističke borbe?

- Koncept “narcisizma malih razlika”, posuđen od Freuda iz polja psihoanalize te prenijet u interpretacije postjugoslavenskih ratova kroz tekstove Tonija Judta, Michaela Ignatieffa te Christophera Hitchensa, predočio je strahote i dio iracionalnih uzroka sukoba susjednih nacija. Odnos Rusije prema Ukrajini, Kine prema okolnim zemljama te manjinama unutar zemlje, te američki odnos pod Trumpovom administracijom prema Kanadi i Meksiku upućuje na ovo objašnjenje. Budući svijet trenutno izgleda sumorno. Hladni rat je bio bolja prošlost, a devedesete su bile kratkotrajni “kraj istorije”, osim u nekadašnjoj Jugoslaviji. Postjugoslavenske zemlje su iracionalno odbacile antifašizam jer nove elite u potrazi za legitimiranjem to pokušavaju naći u postfašizmu. Hrvatska je najočitiji primjer jer sigurno na koncertu Thompsona nije bilo pola miliona ustaša, naprosto ih nema toliko, ali jedan novi oblik antiliberalne homogenizacije koristi flertovanje sa fašizmom. Možda nisu u početku očekivali da će sam Thompson postati faktor. Mislili su da će ga lako kontrolirati. Tako je bilo i u Berlinu 1930-ih, fenomenalno opisano u filmu “Cabaret”, kada glavni lik postavlja pitanje britanskim i američkim špijunima “da li i dalje mislite da ih možete kontrolirati”? Za Mussolinija su govorili da “barem vlakovi polaze na vrijeme”. Slično se danas kod nas nalaze opravdanja za nefunkcionisanje države, za totalitarizam nacionalizma, diskriminaciju manjina, za fašizam koji odbijaju tako i nazvati. Umberto Eco je u svom eseju “Ur fašizam” naglasio da “svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu”. Tu su, dakle, ideološki, u bloku fašizma, nacionalisti današnjeg Balkana, pa i Evrope.

Šta nas zapravo u svemu ovome danas može naučiti to naše jugoslovensko iskustvo?

- Svaki režim je privremen. Istorija nije ništa drugo nego groblje elita. Država nije prirodna tvorevina i ma koliko je možda voljeli, njeno istorijsko prisustvo je samo privremeno. Odgajane su generacije u jugoslavenstvu koje je istorijski brzo i relativno lako nestalo, baš kao i država. Patriotizam kao odraz ljubavi prema zemlji kojoj čovjek pripada je lijep, često i prijatan osjećaj, ali treba taj osjećaj razumno posmatrati i vratiti se dijalektičnom sagledavanju države. Kontrolisane emocije omogućuju razumu da prevlada i nađe rješenje ili u reformi države ili u njenom mirnom preobraženju. Jugoslaviju su odbijali reformisati, a preobrazili su je nasiljem i ratovima.

Nedavno je obilježena trideseta godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma, u BiH je iznova na djelu potpuni politički haos. Kako tumačite ono što se događa, u čemu vidite mogućnosti za prevazilaženje datog stanja, naše neprestano vraćanje na one iste sukobe i trvenja?

- Socijalistička Jugoslavija je tokom 45 godina postojanja promijenila tri ustava i usvojila jedan ustavni zakon. Raspala se. Tvrdoglavost i sprečavanje promjena Dejtonskog ustava ne znači da će se država održati, kako sugerišu u RS-u, već će i dalje stagnirati i agonija se produžava. Amandmani su neophodni da omoguće brže i djelotvornije funkcionisanje države, koja se i ne mora neophodno pretjerano voljeti, ali koja svojom ulogom osigurava bolji život svima, pa i građanstvu koje nema pretjerane emocije prema njoj. Nažalost, ne vidim domaće političke snage dovoljno kompetentne ili snažne za ustavne reforme. Dayton je nametnuo eksterni faktor i tokom 30 godina nismo razvili snage koje bi ga mogle unaprijediti. Stoga eksterni faktor nam treba da inicira Aprilski paket 2. Dogodine će biti 20 godina od propasti Aprilskog paketa. Samo su dva glasa nedostajala.

Bili ste svojevremeno urednik Omladinskog programa Radio-televizije Sarajevo, kako vidite stanje medija kod nas u današnjim okvirima, doima se da je novinarstvo u mnogim magistralnim linijama potpuno degradirana profesija?

- Slažem se da je narušen dignitet profesije, što je posljedica četvrte tehnološke revolucije tokom posljednjih 30-ak godina - Internet za mase, pametni telefoni, društvene mreže i umjetna inteligencija. Moj svijet novinarstva je bio bez svega toga. Dakle, moja generacija ne može voditi preustroj medija. To mladi moraju povesti, a stariji trebaju pomoći da demokratizacija medija - svako danas može biti medij - ne znači i deprofesionalizaciju medija, da se očuvaju vrijednosni standardi.

Anđelić: Nakon ratova nejednakost se smanjuje, a što je duži period mira, nejednakost je veća/Senad Gubelić

Nema revolucije bez masovnog bijesa

Ovo je globalni problem, kod nas možda apostrofiran ekonomskom neimaštinom te oslanjanjem na ovisnost o političkim vlastima. Ne postoji ekonomsko utemeljenje za održavanje 93 TV stanice u BiH, te mnoge od njih pribjegavaju propagiranju vlasti ili političkih aktera. Ne postoji ni mogućnost obrazovanja dovoljnog broja novinara i za njihovo funkcionisanje. U zemlji od tri miliona imati stotinjak televizija znači da svakih 30-ak hiljada ljudi ima svoju TV. To nigdje nema. Isto je i sa portalima.

U jednom Vašem nedavnom tekstu govorili ste o “iskri protesta” i o tome da ona izostaje u BiH. Pogledamo li ono što se više od godinu događa u Srbiji, oslobađanje od straha i aktivnu borbu na ulicama koju su pokrenuli studenti, pokazuje se da je ipak moguće, ma koliko bilo teško, napraviti prvi korak i pokušati mijenjati stvari. Međutim, u BiH, uz sve njene probleme ujedinjenje naroda van etnonacionalnih matrica još se čini kao nemoguća stvar. Zašto je po Vama to tako, te šta je nužno da se dogodi da bi građani ove zemlje odbacili sve strahove i pokušali promijeniti limb u kojem živimo već tri decenije?

- Potrebna je ličnost ili grupa koja može potencijalno biti prihvatljiva svima. Zdravko Grebo, primjerice, bio je neko takav. Sigurno među mlađima ima ljudi sličnih kapaciteta, ali koji šute jer ili nemaju pristup javnosti ili još ne žele rizikovati. Moram reći da je u BiH ipak bolja situacija što se tiče sloboda, individualnih i grupnih, kao i stepena demokratije i ljudskih prava nego u Srbiji. Tamo je, dakle, nekima dogorjelo i izašli su na ulice. U BiH taj krizni momenat može prije biti ekonomski jer je životni standard u BiH lošiji. Tu nam treba nova grupa ljudi koji će nešto pokrenuti. Da relativiziram na kraju. Možda je šarm bosanskohercegovačkog čovjeka koji su i stranci počeli shvatati taj neki merhametluk, dio problema. Ljudi su u BiH, generalno, zaista dobri, nisu prijeki i ljuti. Revolucija ne počinje bez masovne ljutnje, bijesa štaviše. Machiavelli je upozorio da ako vladar mora birati između ljubavi prema njemu i straha od njega, sigurnije je da izabere strah. Jedino mora paziti da se strah ne pretvori u mržnju. Naš merhamet ne dozvoljava mržnju i eto recepta za vječni opstanak korumpiranih elita na vlasti.