Nenad Stipanić, književnik: Na kostur vlastite biografije dodajem kožu fikcije

Jeste li prelaz iz intime djetinjstva u kolektivnu traumu zamislili kao generacijsku priču, kao dijagnozu jednog, našeg društva ili nešto treće?

- Zamislio sam to kao jednu od brojnih generacijskih priča s naših prostora obilježenih traumama povijesti. Pokušavam pokazati kako se osoba formira, što znači biti ljudsko biće koje traži svoj put kroz labirinte obiteljskih trauma, utjecaje okoline i globalnih događanja, kako čovjek donosi odluke, bilo dobre, bilo loše i kako mu ti postupci obilježavaju život.

Djed je glavni pokretač Neonove mašte sa pričama o Indijancima, uskocima, kaubojima i vanzemaljcima. Ta ideja bijega iz svijeta stvarnosti u svijet priče jedna je od važnijih tematskih okosnica. On u roman ulazi i kao paranoik i kao neko ko potiče dječiju maštu. Jeste li ga konstruisali kao simbol generacije koja je gotovo nepovratno traumatizovana istorijom, ili isključivo samo kao intimnu, porodičnu figuru?

- Djed je tu kao čovjek u kojem se lomilo nasljeđe Drugog svjetskog rata, u kojem se on borio kao partizan, a brat mu je poginuo kao ustaša. Njegov svijet kaotična je slika naše povijesti ispunjene krvavim košmarima koje on pokušava prevladati kako bi se mogao brinuti o unuku koji je ostao živjeti s njim i bakom nakon razlaza roditelja.

Kao u crtanom filmu

A unuku je, s obzirom na uzrast, to igra i beskrajno zabavan svijet, kao da živi u crtanom filmu, i tek se s odrastanjem neke od tih epizoda pretvaraju u zloćudno generacijsko nasljeđe.

Roman "Život u topu kojeg nema"/

Drugi zanimljiv lik u romanu je Guverner ˗ lokalni ekscentrik. On funkcioniše kao svojevrsna personifikacija kolektivne psihoze i toga kako se politika i svijet doživljavaju u malom mjestu. Neon ga ne ismijava, nego čak opisuje sa fascinacijom i empatijom. Možemo li nešto više reći o njemu?

- Guvernera sam radio na osnovu stvarne osobe, ali sam ga dijelom promijenio i fikcionalizirao, i on doista predstavlja to što se kazali - personifikaciju kolektivnog doživljaja svijeta i politike u malome mjestu, gdje ljudi na osnovu društvenih i političkih mijena, kako lokalnih tako i globalnih, pokušavaju shvatiti svoje mjesto u njima. Ponekad, užasnuti golemošću promjena ili događaja, pretvaraju to u nešto što mogu kontrolirati i razumjeti, makar u svojoj glavi, u neku teoriju urote ili ludu ideju. Često to bude i opasno, što vidimo s teorijama urota koje bujaju zadnjih godina, ali mene su ovdje zanimali oni bezopasni i najkrhkiji - kao što je taj lik Guvernera, koji nemaju ni ekonomsku sigurnost, ni zaštitu nekog obiteljskog ili drugog socijalnog kruga i izloženi su direktno svojom kožom - kako velikim društvenim potresima tako i okrutnostima svoje okoline. No istovremeno imaju i jedan oblik slobode da žive kako oni žele, makar i na rubu društva i neimaštine. Takve sam ja ljude kroz život poznavao, družio se s njima i volio ih, jer su često bolji i empatičniji od mnogih cijenjenih članova društva i kroz svoje često nadrealne i sulude vizure vide dublje, u samo građevno tkivo svijeta.

Djedova upozorenja da su neprijatelji "posvuda" ili Guvernerove ambicije da sudjeluje u "visokoj politici", predstavljaju dijelove romana koji imaju veliki komički potencijal. U kojoj mjeri je humor ovdje odbrambeni mehanizam, i za likove i za pripovjedača?

- Humor je njihov način življenja i pomaže im u nošenju sa svakodnevnicom, kao i alkohol. Pri tome je djed liječeni alkoholičar, za razliku od Guvernera koji i dalje pije, no djed je imao obitelj koja mu je u jednom trenutku bila motivacija da se uspije odhrvati i izliječiti. Alkohol je u stvarnosti, kao i humor, često bio jedini alat preživljavanja najnižih slojeva u takvim krajevima; pri tome su od alkohola patili najviše upravo isti ti najniži slojevi, osobito žene i djeca, na kojima se lomilo, jer su uglavnom odrasli muškarci bili ti koji su tugu, nemoć, siromaštvo ili traume ratova utapali u alkoholu. Ali humor je, s druge strane pomagao svima njima zajedno da prežive. Kad bi se njega lišili, ne bi nekim čudesnim osvještenjem promijenili svoje živote, jer to su bili izmoždeni ljudi i zarobljeni unutar svojeg okvira, omeđenog i povijesnim trenutkom iz kojeg nema izlaza.

Jesu li upravo ironija i humor, ne samo izlaz iz užasa te svakodnevice, nego i način da se izbjegne dublji emocionalni ili politički sukob ili svjesno zazuzimanje strana?

- Nema tu izbjegavanja niti zauzimanja strana. U romanu je to, kao što sam maloprije spomenuo, način življenja, i ja osobno sam sve teške trenutke djetinstva i kasnijeg života preživljavao kroz humor; pri tom taj humor nisam ja osvijestio ili ga izmislio - dobio sam ga u Senju kao alat koji vam nesvjesno od djetinjstva u najnižim slojevima ucjepljuju, kao da se podrazumijeva da vas čeka težak život i daje vam se jedini dostupni alat, a koji nije ujedno i toksičan poput alkohola, a koji vas, ako ste tih godina tamo odrastali u nižem društvenom miljeu, ionako neće zaobići. Inače, o senjskom humoru su napisani znanstveni radovi, pučki humor živi tamo stoljećima, u gradu na razmeđi tadašnjih carstava istoka i zapada, gdje su defilirale vojske, trgovci, umjetnici. Još 1875. osnovan je kao pokladne novine satirični list – Vragoder, koji je osim lokanih tema imao čak i svojevrsne dopisnike iz Zagreba, Rijeke, Dalmacije. Kasnije je mijenjao ime pa su došli – Markovi konaci pa Metla i škavacera. Metla i škavacera izlazi i danas, na tome sam satiričnom časopisu odrastao; kasnije sam otkrivao klasike satire, humora, apsurda, poput Rabelaisa, Hašeka, Voneguta, Hellera, Douglasa Adamsa i druge. Iako su kasnije na mene utjecali razni pisci ovisno o fazama života: od u ranim fazama Kafke, E.A. Poea, Jacka Londona, Carvera, Akutagave, Čehova, Gibsona do kasnije raznih postmodernih i pisaca inovativne književnosti - humor satira i apsurd ušli su u većoj ili manjoj mjeri u sve što pišem. Stari Grci su vjerovali da je tragedija ljudska, a komedija božanska jer bogovi ne umiru, ne boli ih, pa su klasični pisci komedija i na taj način pokušavali nadvladati tragičnu ljudsku sudbinu. Čovjek se ima pravo smijati na račun onoga što je suludo i devijantno u društvu, na svoj vlastiti račun ili, kao u mojih likova naprosto ih opisati kakvi su stvarno bili i živjeli, ali pri tom ipak i paziti da humor ne pređe u ruganje slabijima, nemoćnima, poniženima - iako je i to nekada bila česta meta pučkog humora, danas bismo ipak trebali biti dovoljno napredni da znamo da su te vrste humora ružne i neprihvatljive.

Koliko je ovo autofikcija, a koliko svjesna literarna konstrukcija? Drugim riječima: gdje završava Neon kao lik, a počinje autor? Koliko je glavni junak Neon samo književni lik, a koliko vaš autobiografski odraz?

- U svakoj je mojoj knjizi bilo u nekoj mjeri autobiografskog, no najčešće na način da na kostur vlastite biografije dodajem meso, kožu, emocije i sudbine, ovisno kakvog već lika želim izgraditi. Iako je u ovoj, od svih mojih knjiga do sada najviše stvarnoga, ipak ima prilično i izmišljenoga. Na primjer, ja se ne sjećam što smo djed i ja pričali kad sam ja imao sedam godina, sigurno nisam tad vodio dnevnik i zapisivao naše dijaloge.

Demonske sastavnice i apsurdi

To su literarne konstrukcije na osnovu stvarnog djedovog lika, njegovog govora, flešbekova, slika koje sam upamtio a praznine popunio izmišljenim. U nekim dijelovima ovog romana ima više izmišljenoga negdje manje, ali kad bih točno kazao što je gdje srušio bih fikciju romana.

Naslov romana sugeriše stalnu prijetnju koja je stalno prisutna u svijesti. Predstavlja li taj top konkretni rat, ili stanje gotovo stalne napetosti koje na ovim prostorima evo traje i nakon formalnog završetka sukoba?

- Top je višestruka metafora i života u stalnom prisustvu ratova koji su prošli, ali se prenose kroz generacije, i borbe protagonista da proživi život koji mu se pretjerano i ne živi, jer kao da zna da je sve što ga očekuje uzaludni pokušaj da se isčupa iz sudbine u kojoj je njegov život određen porijeklom, okolnostima u kojima se izgradio te njegovim psihofizičkim stanjima, ali taj top zrcali upravo i humor koji ga održava.

Rat se ovdje pojavljuje kroz noćne pucnjeve, mobilizacije, pijane straže i rečenice poput Guvernerove da "tu nema stila ni elegancije, to je divljaštvo i razaranje". Je li ta demitologizacija svjesna polemika sa onima koji u devedesetima vide nešto herojsko, ili jednostavno pokušaj da se rat prikaže onako kako se živio, kao jedna haotična svakodnevica?

- Tu je riječ o prikazu svakodnevice i doživljaju protagonista Neona. On nema širu sliku, kao što je tada nije mogao imati, i na osnovu onoga što zna i općenito vlastitog konteksta u kojem odrasta gradi svoj doživljaj rata, a koji je za svakoga bio drugačiji. Rat je kaotična svakodnevica koju čini sve zajedno: i herojstva, i užasne tragedije, i ratni zločini, i pijani vojnici, i apsurdi vojne birokacije. Prikaz samo jedne njegove sastavnice daje mladim ljudima lažnu i romantiziranu sliku i čini rat nečim prihvatljivim, čak i dobrodošlim. Moj protagonist opisuje svoju svakodnevicu prvo u gradu gdje živi, a kasnije na odsluženju vojnog roka 1992. godine. Cilj nije ismijavanje ili demoniziranje običnih ljudi koje je rat usisao u svoj bezdan, već onih doista demonskih njegovih sastavnica i apsurda.

Završna poglavlja iz 2023. i 2024., u roman uvode drugu, naknadnu perspektivu. Zašto vam je bilo važno otvoriti roman prema sadašnjosti, umjesto da ga zatvorite u ratnim godinama?

- Roman sam dugo pisao i pokušao sam ga složiti kao koncentrične krugove ne sasvim pravilnog oblika, koji se iskrivljuju prema svome kraju i jedan se krug rasteže i lomi u dva - to su te dvije zadnje godine u Berlinu. Roman i započinje u Berlinu i te krugove ispunjavaju bljeskovi sjećanja koje protagonist piše dok živi svoje emigrantske dane. Jer Berlin je u imaginariju mojeg protagonista bio mitsko mjesto, o kojem je slušao od djeda kao prostoru zla, nekom Mordoru iz kojeg je krenuo napad nacističke Njemačke na tadašnju Jugoslaviju i dotadašnje nacionalne i političke netrpeljivosti i sukobe digao na razinu zastrašujućeg pokolja koji će toliko otrovati mržnjom naše prostore, do će taj otrov tinjati u njima i desetljećima kasnije te kad se poslože okolnosti, prokuljati u novi pokolj. No kad protagonist stigne u Berlin, on je od tog mita ispražnjen, jer ga je život u domovini toliko prepunio i preopteretio mitovima da su svi ranije ubrizgani davno isparili - to je za njega samo jedan običan grad, na razmeđi između onoga što je bio kao kultno mjesta underground kulture i grada koji se gentrificira, postaje metropola preopterećena birokracijom i nemilosrdnim kapitalizmom. A kako je Neonu u Berlinu, neću otkrivati jer bih opet otkrio previše radnje.

Vi danas živite u Berlinu. Koliko je iskustvo života u tom gradu možda retroaktivno promijenilo vaš pogled na devedesete i uopšte, jeste li disciplinovaniji pisac bili ovdje ili tamo?

- Moj pogled na naše devedesete se nije promijenio samim životom u Berlinu, imam dovoljno godina i formirao se ranije. A što se pisanja tiče, disciplina se meni uvijek činila kao disciplina za ljude stabilnijih i uređenijih života od mojega, ne nužno boljih nego strukturiranijih i s više rutine. Meni su okolnosti izvanjskih i unutrašnjih stanja diktirale tempo i kud me rijeka nosila, tud su tekla i slova, a spoznaja da ovaj život moram proživjeti kakav god bio i snaga volje su ono što me tjeralo i kad bih najradije sve ostavio.

Stipanić: Top je metafora života u stalnom prisustvu ratova

Kako se nosite sa svim krizama, ratovima, pandemijama, koje svi skupa već dugo živimo? Kako vidite ulogu književnosti u svemu tome, jesu li pisci prisiljeni pisati o sebi i samo o sebi jer više nismo dio velikih ili veličanstvenih kolektivnih priča?

- Kriza je moje trajno stanje u životu, uz bolje ili lošije trenutke, pa mi je uvijek isto. Pandemija me pak podsjetila koliko je sve krhko i koliko živimo u iluziji neke konstante svakodnevnice te koliko smo mali i nemoćni prema prirodi ili ljudskim igranjem njome, što god već ta pandemija bila. A ratovi i svjetske krize pokazuju mi da i oni mali pomaci za koje sam vjerovao da je čovječanstvo učinilo nisu također ništa više od iluzije i da je ono iskonsko u ljudima ostalo isto, a to je sposobnost za veliko zlo.

Kockice mozaika

Ali ljudi su ipak sposobni i činiti dobro i humanosti se može također svakodnevno svjedočiti. Samo, uza svu volju dobrih ljudi, slabo to pomaže na najkritičnijim točkama kao što su ovog časa stradavanja naroda Palestine, Ukrajine i ostalih žarišnih točaka ratova i humanitarnih katastrofa planeta. Za pisce pak mislim da trebaju pisati što god žele i ne opterećivati se time o čemu bi morali pisati; trebaju pisati ono za što imaju inspiraciju, potrebu, i što mogu najbolje napisati. Mislim da su sve priče na neki način velike i svi žanrovi jer svi su kockice mozaika ovog svijeta.

I evo za kraj, pomalo klišejizirano pitanje kojim često završavam ovakve razgovore - šta preporučiti našim čitateljima danas. Šta čitate, čemu se vraćate, da li vam je život u Berlinu otkrio neke nove književne zvijezde i da li možda radite na novoj knjizi?

- Nedavno sam pročitao dva sjajna romana domaćih pisaca: „Tako neka bude“, Roberta Međurečana, neuobičajen i vrhunski povijesni triler u Judeji za Isusovog doba, a koji i o našem vremenu štošta govori, te odličan roman Srđana Gavrilovića „Ovjerena kopija“, o emigrantskom iskustvu Mostarca u Leipzigu, za koji sam pomislio da bi George Orwell možda tako napisao, „Nitko i ništa u Parizu i Londonu“, da je rođen u današnje vrijeme u Mostaru, a živi u istočnoj Njemačkoj. Trenutno čitam „Zelenac“, dnevnik Faruka Šehića, također sjajna knjiga, poetično pisan dnevnik velikog pisca, a na polici me čekaju i knjige kojima se radujem - roman Nade Gašić „Četiri plamena, led“ te zbirka pjesama „Siromašni čovjek kojeg boli glava“, Roberta Perišića. Domaćih knjiga mi nažalost u Berlinu fali jer ih nije lako dobaviti i veselim se kad mi što novo stigne. Od stranih, što sam u zadnje vrijeme čitao, jako mi se svidio „Daniel Stein, prevoditelj“ Ljudmile Ulicke. Čitam usput iznova „S južnih mora“ priče Jacka Londona, knjigu koju sam dobio negdje oko šesnaeste godine, kad sam se s prijateljem u Senju zamijenio za neke crtane romane i koju nosim svuda sa sobom i skoro svake godine iznova pročitam jer me iz nekog razloga usidri i podsjeti od kuda sam, zašto pišem i kamo vjerojatno idem. Pratim književnu scenu jednako kao i prije Berlina, a novo ne pišem trenutno ništa, osim bilježaka i povremeno dnevničkih zapisa, premda imam godinama nagomilanih tema i krokija pa i gotovih ali neuređenih priča. Što ću dalje, neću otkriti, ne jer je to tajna, nego jer su moje želje jedno, a realnost i život drugo, pa uvijek ispadne sasvim drugačije od onog što sam planirao.