"Naša kuća" Agdala Nuhanovića: Svjedočanstvo o kontinuitetu generacija

U izložbi “Naša kuća”, organiziranoj povodom 80 godina BHRT-a, fotograf Agdal Nuhanović ulazi u jedan od najneizvjesnijih i najosjetljivijih narativa savremenog bosanskohercegovačkog društva, narativ institucije koja je istovremeno i dom, i arhiv, svjedočanstvo o kontinuitetu generacija koje su odrastale uz javnu riječ. U dom svih nas.

Veliko kulturno bogatstvo/Agdal Nuhanović

Njegov pristup ovom projektu nije tek dokumentaristički; on je duboko ličan, ukorijenjen u vlastitim sjećanjima na djetinjstvo osamdesetih godina, kada su Doček Nove godine, Nedjeljni zabavnik i ostali obrazovni dječiji programi bili svakodnevna ritualnost, pa i obavezan dio odgoja jednog odrastanja. Upravo ta emotivna memorija uz buđenje svijesti čini unutrašnji pokretač njegovog fotografsko-istraživačkog pristupa i njegovog umjetničkog pečata.

Fotografska znatiželja

Ulazeći u prostore RTV doma, Nuhanović se ne služi objektivom kao sredstvom koje oponaša svjedoka, nego kao produženjem vlastite percepcije. Njegova fotografska znatiželja je analitička i izuzetno hrabra, jer ulazi u arhitektonski i simbolički organizam institucije čija je sudbina danas upitna.

Arhiv BHRT-a čuva i sve brojeve Oslobođenja/Agdal Nuhanović

On dokumentuje ono što javnosti često ostaje nevidljivo: zatvorene prostorije, studije, arhivu, kotlovnicu, hodnike koji pamte više od četiri decenije kulturne i medijske povijesti. Čak i kada zatiče prazan prostor, skoro pa likovno bezobrazno njegova fotografija osvaja prazninu ispunjavajući je narativom, sjećanjem, karakterom. Pitamo se šta je tu nekad bilo, zašto sada nije?

Nuhanovićevo prepoznatljivo kadriranje otkriva duboko razumijevanje likovnog jezika. Njegove fotografije nisu rezultat puke teorijske upućenosti, nego istančane primjene vizuelnih principa u psihoemotivnom i psihosocijalnom okviru prostora. Iz tame izvodi svjetlo, iz monumentalnosti izvlači intimu, iz simbola gradi odnos između umjetnika i zgrade koja mu je, u određenom smislu, kako sam kaže, bila učitelj.

Njegov osjećaj za kontrast i ritam pokazuje da je riječ o autoru koji ne posmatra svjetlo kao tehničku kategoriju, nego kao partnera.

“Ja sam prijatelj svjetla”, kaže Nuhanović i ta rečenica postaje ključ za čitanje ove izložbe. U njegovim fotografijama svjetlo nije iluminacija, nego dramski akt koji nešto naglašava ili otkriva.

"Gluha soba"/Agdal Nuhanović

U portretnom izrazu već je odavno izgradio jezik psihološkog portreta i subjektivnog objektivizma. Ovdje, paradoksalno, portretira prostor kao da je osoba, instituciji daje lice, karakter, glas. Svaka prostorija, čak i ona naizgled pusta, dobiva puls, čime autor nudi dvostrukost i srž svoje fotografske osjetljivosti, istovremenost dokumentarnog i umjetničkog. On ne prikazuje samo stanje RTV doma već poziva posmatrača na introspektivno putovanje kroz vlastita medijska sjećanja.

Slojevita nostalgija

Posebna je simbolika u činjenici da će izložba biti postavljena u Vijećnici, hramu kulturne Bosne i Hercegovine, pa susret ova dva simbola - Vijećnice i RTV doma otvara prostor za raspravu o identitetu, o ulozi institucija koje čuvaju pravo na javnu riječ i budućnosti medijske kulture. Nuhanovićev rad je poziv na ponovnu uspostavu odnosa s kulturnim temeljima. Fotografije u nama bude slojevitu nostalgiju, onu koja ne pripada samo sjećanju nego i odgovornosti. Izložba “Naša kuća” stoga nije samo vizuelni događaj, ona je čin svjedočenja i čin umjetničke hrabrosti. U vremenu kada mnoge kulturne institucije opstaju na rubu, Nuhanovićev rad pokazuje da se dom mora sačuvati i dokumentovanjem i umjetnošću.

Dobro došli i čuvajmo naš dom. U čiju kuću ulazimo, kako u nju ulazimo i zašto smo tu: kao poštovatelji, kao oni koji stoje s druge strane, ali kao dio jedne zajednice.

Naša kuća, mia casa, tua casa.