Nagrađivani pjesnik Edin Rikalo otvoreno za Oslobođenje: Mladi pisci u BiH prepušteni su sami sebi
Poezija je kroz historiju bila jedan od najintimnijih i najsnažnijih načina izražavanja ljudskog iskustva. U nekoliko stihova često stane čitav svijet emocija, ličnih preispitivanja i društvenih tema. Ona je prostor u kojem se lično i kolektivno iskustvo susreću, gdje se bol, sjećanje, strah ili nada pretvaraju u riječi koje mogu doprijeti do čitalaca mnogo snažnije nego bilo koji drugi oblik govora.
Jedan od autora koji svoju poetiku gradi upravo na takvom ličnom i društvenom iskustvu je pjesnik Edin Rikalo. Njegova poezija često se bavi temama unutrašnjih borbi, generacijskih trauma, društvene marginalizacije i mentalnog zdravlja, a njegov rad posljednjih godina postaje sve vidljiviji i izvan Bosne i Hercegovine. Nedavno su čak dvije njegove neobjavljene zbirke poezije nagrađene na regionalnom konkursu izdavačke kuće Besani iz Srbije, na kojem je učestvovalo više od 600 autora.
Povodom tih priznanja, ali i šire priče o položaju književnosti i mladih autora danas, razgovarali smo s Edinom Rikalom o poeziji, izdavaštvu u Bosni i Hercegovini, ulozi umjetnosti u društvu, ličnim temama koje oblikuju njegovo pisanje te o tome kako nastaju njegove zbirke i šta za njega znači susret s publikom. U nastavku donosimo razgovor.
Rijetko se događa da dvije neobjavljene zbirke istog autora budu nagrađene na istom konkursu. Kako si reagovao kada si saznao za tu vijest?
Riječ je o Konkursu izdavačke kuće Besani iz Srbije. Kako je ovo regionalni konkurs i kako se prijavilo više od 600 autora sa svojim rukopisima po riječima Izdavača, radost i čast je posebna. Za mene je značajno da je moja poezija sada vidljiva i u regionu, te će i same promocije biti, osim kod nas, i u Srbiji. Objavljivanje zbirke u nas je teži i zahtjevniji posao nego samo pisanje, to znaju svi autori. Osim što je teško pronaći izdavača, također i sredstva koja autor treba uložiti nisu mala. Obje ove zbirke biće potpomognute sredstvima izdavačke kuće Besani, pa je i s te strane dosta olakšano.
Književna proizvodnja postoji, ali uvijek suočena s brojnim problemima koji se samo gomilaju. Kakva je pozicija mladih pisaca i spisateljica u takvom okruženju, da li su takmičarski konkursi jedina nada za mlade da objave svoju knjigu i da li je to dovoljno? Da li je ikoga briga za mlade književnike i umjetnike u BiH?
Kada sam trebao objaviti svoju drugu zbirku poezije, moj profesor sa fakulteta mi je rekao da će to biti teško bez konkursa, iako sam ja tada bio vidljiv na književnoj sceni jer sam jedan od dobitnika na Konkursu Fondacije za izdavaštvo. To, naravno, obeshrabri. Neke izdavačke kuće nisu bile spremne objaviti moju zbirku iz razloga što je poezija manje čitana kod nas. Tako da i u sektoru izdavaštva pitanje je isplativosti kao i svakoga proizvoda, ako ste poznati književnik ili spisateljica, biće vam i lakše objaviti knjigu jer izdavači vide profit i isplativost, a ako niste, jednostavno, skoro vas niko neće željeti podržati i objaviti. Imao sam sreću što sam naišao ipak na izdavača kojem je bitan i sadržaj a ne samo profit, te je tako Dobra knjiga iz Sarajeva objavila moju drugu zbirku poezije "Pjesme uz čaj od valerijane". Odgovor je da nikoga apsolutno institucionalno nije briga za književnike, a jedini konkurs koji postoji afirmativnog karaktera je Konkurs Fondacije za izdavaštvo koja djeluje kroz budžet Federacije BiH. Prethodni Konkurs Fondacije čak je i poništen i nije sproveden, a 72 autora koja su poslala svoje rukopise su izigrana i uzalud trošila svoje vrijeme i novac kako bi konkurisala, a sve zbog političkih peripetija između ministarstva Kulture i sporta Federacije BiH i samog upravnog odbora tada Fondacije. Mladim književnicima ostaje da se sami bore, a mnogi se dovijavaju tako što samostalno objavljuju svoje knjige. Tu su i društvene mreže, blogovi, te stranice za književnost gdje oni, eventualno, mogu objaviti nešto od svojih radova.
Koja je uloga poezije, književnosti, pa i umjetnosti općenito u današnjem svijetu? Može li ono uticati na ljude i društvo, i obrnuto?
Književnost je uvijek bila važna za društvo. Politika i države kroz mnoge epohe brinule su za svoje književnike i umjetnike, te su često i same države imale svoje režimske književnike koji su pisali za njih. U bivšoj Jugoslaviji postojali su takvi umjetnici jer je režim znao da umjetnost ima veliki utjecaj u društvu. U svom magistarskom radu bavio sam se temom ratnog humora u Sarajevu, te sam i tu uočio kako se kroz poeziju željelo ohrabriti društvo koje je pogođeno teškim ratnim događajima. Zanimljivo je da je pitanje, naprimjer, cenzure možda u današnjem vremenu veće nego tada. Angažovana književnost koja kritikuje otvoreno vlast tada je bila slobodnija nego danas, a pokušajte danas objaviti nešto kritikujući vlast, politike i političare, pa ćete vidjeti da vas niko neće željeti objaviti. Uloga književnosti je da prikazuje i pokazuje na anomalije i probleme u društvu, a poezija na najljepši način to može učiniti kroz društveno-angažovane teme. Uloga književnosti je i da odgoji društvo, da obrazuje na neki način. U mojoj poeziji često se kroz glasove lirskog subjekta čuju glasovi društveno marginaliziranih skupina i ljudi. Kako i sam sam imao iskustvo sa psihičkim problemima, često pišem o anksioznosti, depresiji, gdje su mi se znali javljati ljudi kojima sam na neki način pomogao i ohrabrio da lakše podnesu te izazove. Ratovi, zločini i nesreće, sve to književnost prikazuje i zbog toga je njena važnost u društvu uvijek posebna i aktualna.
Jedna od dvije nagrađene zbirke zvat će se „Zvao sam se Edin“ i duboko je konceptualna kolekcija pjesama i potencijalno najcjelovitije tvoje djelo. Možeš li nam objasniti kako si pristupio pisanju ove knjige u odnosu na svoje ostale, je li bilo šta drugačije, kakvo je to bilo iskustvo i šta predstavlja za tebe kao umjetnika i čovjeka?
Obično moje zbirke poezije nastajale su i pisao sam ih godinama, a zbirka poezije "Zvao sam se Edin" nastala je za manje od mjesec dana. Posebna je po sadržaju i stilu svega što sam do sada pisao. Osim što nosi ličnu poruku i temu u kojoj obrađujem nastanak svoga imena, ona govori i o transgeneracijskoj traumi na prostoru Balkana, kao i balkanskom patrijarhalno zaostalom društvu u kojem je šutnja zlato, a govor o problemima slabost i sramota. Čitatelji će imati mogućnost poistovjećenja sa ličnim strahovima koji su prisutni kod svih, kao i sama emocija i težina ličnih problema koji pogađaju čovjeka. Ona je nešto teža za anticipirati, a i kada sam je pisao osjetio sam težinu koja kao da je padala sa mene kako sam završavao sa njenim pisanjem. Pjesme iz ove zbirke pisao sam do četiri ili pet ujutro jer ta težina, kako rekoh, naslijeđenog imena, u meni je negdje bila prisutna još od djetinjstva. Vjerujem da je ovo i pjesnički najuuspjelija zbirka te je preporučujem iskreno svima.
Aktivno pišeš na društvenim mrežama i javno promoviraš svoje pjesme na svojim kanalima. Koliko su društvene mreže i savremeni mediji uticali na način na koji danas pišeš i komuniciraš poeziju? Koje su prednosti i izazovi koje tehnologija i mreže donose u svijetu umjetnosti?
Društvene mreže su sjajan polazni alat koji svaki umjetnik može iskoristiti. Kada nisam imao mogućnost nigdje objaviti svoju poeziju, ja sam pisao i objavljivao na Facebooku. Svakako da su društvene mreže javni prostor i objava na nekoj od društvenih mreža je na neki način ekvivalent objavi u štampi, a prednost koja je možda i najveća je da autor može odmah vidjeti reakcije svojih čitalaca. Ja i dalje objavljujem na Facebooku pored izdavanja zbirki, jer mislim da nažalost ljudi radije koriste društvene mreže nego što čitaju knjige. Postoje naravno i negativne stvari jer kritika kao što može biti pozitivna, ona isto tako može biti negativna i javno dostupna svima, te je uvijek pitanje i na koji način se autor nosi sa tim. Mnoge moje kolegice i kolege, afirmisani pjesnici i spisateljice kao da ispod časti smatraju objavu svojih radova na društvenim mrežama, ja to ne gledam tako.
Da li se osjeća potreba za vremenskom kamuflažom?
U umjetnosti, a književnosti posebno, iako je ona po sebi fikcija, stvarnost i vrijeme na neki način su komplementarni historiji. Umjetnik svoj književni put bira sam, zavisno od prostora u kojem stvara i historijskog trenutka. Revidiranje stvarnosti, događaja ili historije bili su i sada su vidljivi i u književnosti. S druge strane, poezija bi trebala održavati stvarnost ili podražavati stvarnost putem mimeze, onako kako su shvatili umjetnost Platon i Aristotel. Abdulah Sidran smatrao je da poezija treba biti tačna po svemu, a precizna u izrazu. Takav doživljaj umjetnosti i poezije imam i ja. Koliko god umjetnost bila fikcionalna, ona treba odražavati stvarnost u kojem nastaje. Kamuflaža ili skrivanje, pa i prekrajanje, ne bi trebale biti primarne u umjetnosti. Postmoderna umjetnost na drukčiji način posmatra savremeni trenutak i interpretira historiju. Maurizio Catellan je kao umjetničku instalaciju postavio bananu zalijepljenu na zid i to djelo je prodato za 6.2 miliona dolara. Pisao sam rad na temu ove instalacije i postavio pitanje zbog čega je vrijednost ove instalacije zaista tolika. U suvremenoj umjetnosti jednako je bitno pitanje inovacije, komunikacije i interteksta sa drugim djelima, koliko i same savremene teme. Onoliko koliko umjetničko djelo komunicira sa historijom, toliko je njegova vrijednost velika. Tako da smatram da i ako postoji određena potreba za vremenskom kamuflažom, historija je ta koja će je ocijeniti.
S obzirom na tvoje akademsko obrazovanje, koliko te je teorijsko znanje oblikovalo u praktičnom pisanju poezije?
Donekle jeste, ali književna teorija i praksa nisu toliko za mene međusobno povezani. Mnoge moje kolege požale se kako teorija i književna kritika na neki način guši njihovo stvaranje, i to je moguće. Uvijek sam odvajao teorijsko znanje sa pisanjem. Mislim da je to za mene negdje jako važno i da je to dobra odluka. Naravno, ne može se izbjeći da ima utjecaja, posebno na način pisanja, i to je dobro, ali stil sam sam izgradio. Za svakog pjesnika važno je da ima svoj stil pisanja, prepoznatljiv, ako ga nema onda je i njegova poezija prosječna, koliko god možda bila dobra, ali ako čitatelj čitajući neku vašu pjesmu bez znanja ko je autor prepozna vas, onda ste vi na dobrom putu. Naprimjer, moje teorijsko istraživanje humora prilikom pisanja magistarskog rada, kao i interpretacija poezije, bilo je dosta olakšano tim što pišem i što sam pjesnik. Tako da sigurno ima utjecaja i sigurno olakšava rad akademsko znanje, kao i što kako sam rekao to što sam pjesnik, olakšava mi prilikom pisanja nekoga akademskog rada.
U svojoj poeziji dotičeš se straha, depresije i unutrašnjih borbi. Koliko je poezija za tebe prostor suočavanja sa sobom? Koliko je izazovno pretočiti takvo stanje u stih? I kada pišete o njima da li smatrate da su individualni ili generacijski?
Poezija i treba i jeste prije svega istraživanje sopstvene ličnosti svakoga autora, bez obzira na temu kojom se autor bavi. Za mene poezija je često terapija, lijek koji je nekada prijeko potreban, ali definitivno terapija koju uzimam svakodnevno. Imao sam iskustva sa teškom depresijom, prošao sam taj težak period u životu gdje sam u jednom trenutku bukvalno bio zaglavljen u vlastitoj kući. Zanimljivo je da tada u tom periodu skoro jedini sagovornik sa kojim sam razgovarao bila je poezija. Sva ta poezija nastajala je u teškom psihičkom stanju, ali bez obzira na to ja sam i tada je dijelio na društvenim mrežama i moja prva zbirka poezije "Buke i tišine" nastala je tada. Uvijek postoji strah od stigmatizacije ako suviše ličnu poeziju dijelite sa drugima, posebno na društvenim mrežama, na sreću ja nisam imao loše iskustvo. Primjećujem da na prostoru Balkana savremene pjesnička scena obiluje ličnim temama, onim temama kao što su depresija, zlostavljanje, strahovi lični svih vrsta i doživljaja. Ne treba zanemariti da smo mi relativno još blisko suočeni sa sjećanjem rata i ratnih dešavanja. Na sceni su vidljivi i ti glasovi, gdje kroz glasove naših očeva progovaramo o teškim ratnim iskustvima. Tako da koliko se god činilo da su ove teme individualne, one su duboko generacijske i govore o postratnom i tranzicijskom stanju u društvu.
Postoji li neka pjesma koju si do sada napisao koja je toliko lična i teška da je nikada nećeš pročitati pred publikom? I koliko ti je važan taj susret s publikom i čitanjima?
Ne postoji. U svakoj mojoj pjesmi postoji nešto lično. Ali ne plašim se da to podijelim sa drugima. Kada sam odlučio da je napišem, ne plašim se ni da je pročitam. Vremenom sam naučio i kako donijeti i govoriti svoju poeziju pred publikom, i to je jedan vid umijeća i znanja koji je potrebno proći. Meni su reakcije moje publike i čitalaca izuzetno važne. Na svojim promocijama trudim se da što više čitam i govorim svoju poeziju, volim vidjeti reakcije ljudi koji su došli čuti i podržati moj rad i stvaranje. Bude tu i suza, ali bude i smijeha. Iz svih svojih problema i nedaća izvukao sam nešto lijepo, pa nije rijetko da kroz vlastito loše iskustvo javlja se i humor. I on je jako značajan za mene, i kada se čini da je tema teška i za prihvatiti, odjednom javlja se neka smiješna scena ili događaj koji ja opišem na komičan način.
Postoje li određeni pjesnici ili književni radovi koji su imali poseban uticaj na tvoje pisanje?
To sve zavisi od perioda u životu. Od pjesnika jako volim Konstantina Kavafija. Njega sam skoro uvijek imao uz sebe u nekom ranijem periodu života. Ali onda javi se tu Paul Celan čija je poezija teška i jako mračna, ali teška i iz književnog aspekta za shvatanje. Volim poljske pjesnike, posebno Vislavu Šimborsku, ona je na neki načij imala dosta utjecaja na moje pisanje. Ali tu su svi negdje oblikovali moje shvatanje poezije, ne pisanje. Pisanje je ipak samo moj alat koji sam lično izgradio.
Za kraj, možeš li našim čitateljima predložiti knjige koje ti čitaš, voliš, ili preporučiti mladim pjesnicima koji tek počinju da istražuju svoj glas i stil?
Knjiga koja je imala za mene najveći utjecaj do sada u životu je "Braća Karamazovi" Dostojevskog. Ona je nekako došla baš kada mi je bila potrebna, a svakako smatram i da je to jedno od najboljih književnih djela u historiji.
Od pjesnika i spisateljica preporučio bih da istražuju razne ličnosti i stilove, i tako će najbolje pronaći i svoj. Emili Dickinson je pjesnikinja koja je neizostavna, ali i njena biografija snažna je i posebna za istražiti. Pjesnike modernizma treba čitati, tu je Rembo, Bodler, ali i naprimjer meni je bilo značajno čitati i Homerove epove, oni su korisni za početnike. Svi poljski pjesnici su geniji, njih toplo preporučujem od Ruževića, Miloša, Šimborske i tako dalje. Naravno, čitati i autore sa prostora Balkana, tu imamo neizostavnog Sidrana, Maka Dizdara, Izeta Sarajlića, do pjesnika mlađe generacije naprimjer hrvatske pjesnikinje i spisateljice Monike Herceg, Lidije Deduš i brojni brojni drugi.
