Na granici tijela
Gustu kosu slepljuju joj nemirni snovi. Kao da joj bičevi rastu iz glave, pa je šibaju po leđima i licu, cepaju joj kožu.
- Marijana Čanak,
“Put od crvene cigle”
U prostoru poznatih i priznatih tabua tjelesnih izlučevina važno mjesto zauzima menstruacija koja se pojavljuje istovremeno i kao znak predbračne čednosti i kao nešto nečisto i čudovišno od čega se zazire. Zapažamo taj zazor i kod žena i kod onih okupljenih oko njih; brojni se eufemizmi koriste umjesto riječi menstruacija - oni dani u mjesecu, ženski problemi itd. Uočljivo je da se iskazivanje jasnog pojma u pravilu ne odobrava, a toj su praksi podložnija tradicionalnija i konzervativnija društva, kakvo naše nesumnjivo još uvijek jeste. U odbranu menstruacije i žene koja je (pod)nosi Marijana Čanak je napisala zbirku priča znakovitog naslova “Put od crvene cigle” u kojoj se eksplicitno referira na pojavu menstruacije i njen uticaj u različitim porodičnim ili partnerskim zajednicama.
Posvuda prolivena krv
Zbirka je izložena u očekivanom maniru dužih pripovijesti i kraćih priča u kojima se u prvi plan uglavnom postavljaju osjećaji srama i nedostatnosti protagonistica, dok je razvoj radnje uglavnom usmjeren ka opisivanju odrastanja ili prevazilaženja tjeskobe zbog onoga što mjesečno krvarenje predstavlja za njih i njihovu okolinu. Čine je četiri dijela, od po četiri priče, a tematski je možemo podijeliti na sljedeće cjeline: (1) implikacije prisustva/odsustva menstruacije, (2) žensko iskustvo odrastanja uopšte i (3) porodični odnosi, koje se sve međusobno prožimaju.
U pričama su, pored menstrualnog ciklusa, prisutni i motivi tjelesnosti, bolesti, trudnoće, abortusa i ostalih bioloških procesa koji se odvijaju u ženskom organizmu, a koji su kroz vrijeme dočekivani kao grijeh ili prokletstvo. Marijana Čanak pokazuje da je i danas, u savremenom dobu, teško biti žena i da i dalje nosimo teret prošlosti koja je snažno zazidala imperative vezane za žensko reproduktivno zdravlje.
Ukazivanjem na nastojanja (našeg) društva da grčevito odbrani tradicionalno-patrijarhalne okvire, autorica kroz svoje ženske likove na određeni način pokušava naglasiti potrebu da se te granice konačno prekorače, prokazujući muške tipske likove često za otjelovljenja primitivnosti i pomenute tradicije. Ne radi se ovdje o mržnji ili pak uvredi usmjerenoj prema muškarcima, naprotiv, Čanak dosta uspješno balansira između toga i prikazivanja poznatih primjera zazora prema ženama i njihovim tjelesnim izlučevinama ili nesavršenostima. Ona ne piše napamet, već sa jasnim ciljem i jasnim primjerima u kojima možemo prepoznati probleme ženskosti od daleke prošlosti do vrlo žive sadašnjice. “Put od crvene cigle” reprodukuje pojave iz naše realne percepcije - kako naša djetinja tako i djevojačka iskustva. U cjelini, Marijana Čanak svojim nesputanim jezikom ogoljava žensko tijelo i žensko biće.
Veoma važnu ulogu u predstavljanju svih ženskih likova u pričama ima njihovo prilagođavanje tuđim pravilima, pogledima i načinima života. Bilo da je riječ o pogledu majke, prijateljice, supruga, svekra i tako dalje. Nadalje, njihove su karakterizacije potpomognute mizoginijom koja se ostvaruje u tome da su one često prijeteće za dom i porodicu - i kada krvare i kada ne krvare. Čanak u pričama - pored toga što vrlo realistično predstavlja ženska granična iskustva - uspješno raščlanjuje falogocentrične matrice te svojom knjigom ostavlja prostor za nova promišljanja koja će se odupirati opasnim i degradirajućim tradicionalnim tokovima.
Ima nešto arhetipsko u tim ulogama, a stepeni identifikacije i univerzalnosti ovih priča su visoki. Prepoznat ćemo se u djevojčicama koje se igraju plastičnim lutkama i šišaju ih do glave pa kasnije plaču jer im kosa ponovo nije izrasla, u onima koje se igraju velikim ćelavim bebama koje znaju kako poviti u pelene i nahraniti, zatim su tu igre doktora i kraljica i dvorkinja, i krišom otkrivanje kako to sve golo tijelo Barbike može naleći na Kena. Velike ćelave bebe o kojima se brinemo kao ultimativna slika majčinstva koje nam se pojavljuje u najranijem dobu i radoznalost sa kojom preko lutki razotkrivamo ulogu tijela važne su teme jer se pojavljuju kao mjesta na kojima tjelesno(st) i rodne uloge u najranijem dobu prodiru u nas.
Čanak naročito vješto i zanimljivo opisuje život žena na selu ili u nečemu što liči na plemenske zajednice, često dajući pričama jedan poseban mitski trenutak koji ne možemo uvijek smjestiti u konkretno vrijeme. Mitsko osmišljavanje junakinja također pledira univerzalnost i sveopšte zajedničko iskustvo bivanja ženom.
Menstrualna krv je postala gotovo opšteprihvaćen tabu u svim društvima, a potvrda ženine vrijednosti se dešavala u ostvarivanju majčinstva, to jeste u podjelama na “one koje su rodile djecu” i “one koje nisu rodile djecu”. Opet upirući prstom u patrijarhalne prakse i činjenicu da nije dovoljno samo da rodiš nego i da rodiš muško dijete, gdje Čanak pokazuje istovremeno da je mnogo žena zapravo uvjereno da “to tako treba” i da mora da su negdje zgriješile ako rode žensko. Vidljivo je to u priči “Probuđena”, gdje se opisuju ciklusi odrastanja ženskog djeteta u porodici u kojoj ga ni otac ni majka ne žele.
“Šta sam zgrešila da tebe dobijem” - vrišti nad kolevkom. Zapomaže nad svojim starim životom sve dok je muž ne ščepa za vrat, pa je prilepi uz zid kao mušicu. - S kim si je pravila, govori! - gleda je zakrvavljenim pogledom i viče. - Znaš dobro da nikad ne omanem! Seme mi je valjano, mušku decu daje, a ne čudovišta! Kurva rodila kurvu! (...) Da im ćerka ne razori kuću, odneli su je babi na čuvanje. Tamo je prohodala i progovorila. Posle su je vratili. - Imaće posla u kući. Nek služi braću. Nek se uči.”
Obe priče drugog dijela zbirke tematiziraju živote kćerki koje su živjele sa zlobnim majkama, ali koje su se ipak uspjele izdignuti iznad rođenjem i odrastanjem pretpostavljene podređenosti. Čanak izvrsno modelira majčinsku figuru prema zahtjevima sredine i pokazuje da su majčinska bezuslovna ljubav i briga za neke kćeri nedostižni pojmovi i emocije, jer su često glavni činovnici nesreće ženske djece upravo njihove vlastite majke.
Nakon što otac upozori svoju desetogodišnjakinju da žene jednom mjesečno postanu “krvožderne” (“Slučaj Arilene Ostrovske”):
“Jedna je ubila ljubavnika, prikucala ga je autom za telefonsku govornicu, nije trepnula. Druga je ušetala u policijsku stanicu s ogromnim nožem i pretila da će ubiti narednika zbog nekakve uvrede, a prethodno je u tučnjavi nasmrt izbola ženu. Ne znam da li tim istim ili drugim nožem, nije to ni bitno. Bitno je da su obe oslobođene optužbi, a znaš li zašto? Zato što ih je predmenstrualna tenzija podstakla na nasilje. To je olakšavajuća okolnost, kapiraš? Zajebane ste vi.”
Zajedništvo i sloboda
...kćer se zapita kada će ona osjetiti razornu vulkansku snagu svog tijela. Dok će je majka uvjeravati da bude sretna što ona s njom o tome uopšte razgovara jer je menstruacija “nužno zlo” o kojem s njom nije imao ko ni razgovarati, djevojčica će polako shvatati da predmenstrualna tenzija nije odraz snage i da su žene tada slabe i plačljive.
Žene u pričama nisu samo predstavljene kao slabe, žrtve stereotipa i podjele uloga već i kao one koje te okolnosti prevazilaze, kao one kojima se otvara “treće oko” i dešava spoznaja o njihovoj ženskosti i snazi koja dolazi sa menstruacijom. To je prisutno u trećem i četvrtom dijelu zbirke u kojem priče imaju fantastične elemente (“Zvezdani pakt”) i gdje susrećemo žene koje, nakon loših iskustava sa “onim danima”, doživljavaju neku vrstu katarze za koju zapravo nije važno da li se u stvarnosti dogodila jer su njene implikacije dalekosežnije. Sva ta fantazijska izmaštavanja zazivaju mir, žensko zajedništvo i slobodu jer je “vrijeme srama” prošlo. U pričama i jednom zauvijek, a nadamo se i u našoj pojavnoj stvarnosti. Tekst bih mogla i ovdje završiti - ionako je duži od prosjeka i onoga što bi držalo čitateljsku pažnju - ali ipak mislim da vrijedi još ponešto zaključiti o ovoj knjizi koja predstavlja jako dobar primjer zanimljive i osviještene ženske književnosti.
Namjeru s kojom je napisana zbirka doživjela sam kao otvorenu, duhovitu, odvažnu, pametnu i hrabru, koja prodire duboko u srž problema o kojima se i dalje mora kontinuirano govoriti i pisati kako bi oni postali samo dio grube povijesti nesrećnih okolnosti. Bezbroj je tako ustaljenih obrazaca koje Marijana Čanak uspijeva detabuizirati, te se u konačnici ostvariti kao jedan od važnih glasova ženskog pisanja i ženskog pisma.
