Monika Herceg: U poeziju zaista vjerujem
Monika Herceg (Sisak 1990) zapaženo je i vrlo nagrađivano ime pjesništva, iza nje su tri objavljene zbirke pjesama: “Početne koordinate”, “Lovostaj” i “Vrijeme prije jezika”, niz nagrada i priznanja, poput Gorana, “Frana Galovića”, Kirinove nagrade, Mostova Struge, prevođena je na više jezika… Sredinom listopada prošle godine, na natječaju za suvremeni dramski tekst pošto ga je, nakon pedeset godina prvi put ponovo raspisalo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, njena drama “Gdje se kupuju nježnosti” proglašena je za najbolju. Jednoglasno je to odlučio ocjenjivački sud u sastavu Dubravka Vrgoč, intendantica HNK-a, Ivica Buljan, ravnatelj Drame, i Mirna Rustemović, dramaturginja, pročitavši 166 dramskih rukopisa pristiglih na natječaj.
Borba za goli život i za ljubav
“Ovo je priča koja se tiče naših odrastanja, naših povijesti, jer ona je borba i za goli život i za ljubav, za jednakost, za naše bolje budućnosti – na dramu gledam kao na moju novu ljubav”, izjavila je tom prilikom autorica, “pjesnikinja u onom gordom smislu, arogantno avangardnom, ne kao osoba nego kao pjesnik”, kako ju je ocrtao Ivica Buljan. Uoči premijere prvog teksta nove dramske spisateljice što bi se trebala dogoditi sutra u HNK-u u Zagrebu, u režiji Renea Medvešeka, porazgovarao sam s Monikom Herceg.
Skok iz poetskog kazivanja u dramsko pripovijedanje nije neuobičajena pojava u svijetu teatra – navodim primjer, recimo, Harolda Pintera, prigodno ga napominjem uz 90. obljetnicu njegova rođenja – međutim, ono što je pritom ne baš često jesu sposobnost i dar da autor/autorica u novom pismu, sada dramskom, zadrži bitne odlike staroga, dakle poetskog. Vaša drama odvija se upravo na tom tragu, ona na neki fluidan način postaje “poezija koju možeš igrati”, kako ju je nedavno opisala glumica Daria Lorenci Flatz, koja će otjelotvoriti jedno od lica na kojima počiva predstava što sutra treba biti praizvedena. Otkuda taj izazov da poetsko preobrazite u dramsko?
- Poezija je zatvorena forma i može nam pružiti mnogo i već dulje vrijeme pitam se što bi se dogodilo kada bismo joj granice postavili izgovaranjem, a ne napisanim. Drama je oduvijek dom mnogočemu i učinilo mi se kao idealno mjesto za spremati emocije koje sam imala, u okviru priče koju želim pisati. U poeziju zaista vjerujem. Ona za mene ima snagu da pokreće mene i sanjarski vjerujem da je to moguće i za druge. Mogli bismo reći da je onda to na tragu toga, vjere da se poezijom može dogoditi čudo i onom koji je s njom u dijalogu. Zato puštam da ona bude primarni jezik i proze koju pišem, ali i dramskih tekstova. Ono što je drama dala mojoj poeziji, a to je također meni novina, jeste izravnost te jednu ogoljenost na koju se prije nisam ohrabrila. Ta poezija sada postaje odrješitija, glasnija, hrabrija. Ne bježim od sebe u metafore, a to je nešto novo i meni u pisanju dramskih tekstova.
”Gdje se kupuju nježnosti” drama je o disfunkcionalnoj obitelji s mnogo komičnih momenata i sretnim završetkom, ili drama o borbi i za goli život i za ljubav, kako je sami opisujete. Naravno, obitelj je od prvih, drevnih sačuvanih dramskih rukopisa tema i mjesto događanja kazališnog čina, književnosti napose, ostala je to do danas. Porodica je i mjesto Vašeg prvog komada – da li se kroz nju odista, tako jasno i sveobuhvatno, može nazrijeti i pročitati svijet u malom, sve njegove loše i dobre strane, nesavršenosti i nastranosti, usponi i padovi…?
- Svaka obiteljska jezgra vjerojatno je umanjen svijet jer mi iz te prve jezgre odlazimo i tvorimo nove jezgre koje su sve to što zovemo stvarnošću. Kako su odnosi novih jezgara često opterećeni tim prvim odnosima, moguće je da se na planu jedne obitelji zaista možda i događa uvijek iznova i povijest svijeta.
Pogotovo što dinamika obitelji uvelike ovisi o tim vanjskim faktorima, bilo da se radi o ratovima, migracijama, krizama i svi ti faktori nerijetko u tim primarnim odnosima pokazuju cijele palete ljudskih osobina, bilo da se radi o slabostima ili vrlinama. Kao da uzmete materijal i ispitujete ga pod ekstremnim uvjetima. To je sve naglašenije jer emotivne spone u obitelji su često takve da smo prema najbližima zaista najgori jer pred njima nemamo potrebe glumiti ili se pretvarati i tim više se takvi nukleusi mogu gledati kao živući eksperimenti ljudskog ponašanja i odnosa. Zato su i zanimljivi umjetnosti, tamo je leglo naših prvih trauma i naših prvih boli i sreća, a oči djeteta su najviše otvorene za cijeli taj svijet ljubavi, naivnosti, boli, ukratko svega. Nekad mi se čini da mi cijeli život pokušavamo otpetljati te prve odnose kako bismo mogli postati sposobni za one iduće i da ih se, na neki način, često i pokušavamo osloboditi.
Svijet pozornice u koji ulazite nije toliko različit od svijeta poezije kojim se suvereno krećete već godinama – emocije, empatija, imaginacija neki su od ključnih miljokaza na tom putu. I sami kažete da je za Vas pisanje davanje forme emociji na papiru, da se tu tek susrećete sa sobom. U kazalištu Vam se, međutim, otvara neka nova dimenzija – prostor – sada ono što pišete, možete projicirati kroz likove koji se kreću i imaju svoj osobeni život na sceni. Da li u tomu vidite mali pomak ka nečem novom, mislim prvenstveno na to da se sada razvidnije i Vi ogledate u njima, ali i svaki gledatelj/gledateljica koji ih pomno promatraju i uspoređuju svoj doživljaj svijeta s onim što gledaju?
- Čini mi se da drama ima dodatni emancipacijski potencijal jer je ona bazirana na živom susretu. Mi gledamo nekoga tko ima emocije, one su često i autentične u tom trenutku i samim time mogućnost da tekst do nekoga dopre postaje brža, ali i izravnija. Ono što je meni drama u tom kontekstu promišljanja scene dala jest i konkretnije promatranje likova i odnosa jer ona mora imati snažno portretirane likove i jasno naznačene promjene u odnosima, pomake. Upravo to mi pomaže u ovom trenutku kod pisanja proze jer postajem sve svjesnija koliko je sam proces događaja, ali i jasne promjene kod nekog lika bitan kako bi nam tekst nešto značio.
Radi nas samih
Nisam sigurna da bih to osvijestila da nisam propitkivala način na koji će moji likovi biti izgovoreni i kako će se pomicati kroz taj svoj prostor. Također, drama me sada uči i nekim novim mjestima u poeziji.
Kroz dramu “Gdje se kupuju nježnosti” vode nas uglavnom ženska lica, a niti kojima isprepliću taj poetsko-dramski narativ često su natopljene tugom, uronjene u mrak… K, lik Kćeri, na jednom mjestu kaže: “Ali, nije li sve počelo u mraku? U mojoj plodnoj vodi ti razgovaraš s mrakom, tamo nastaju tvoje kosti…”. Da ne spominjem čežnju za nekim novim svijetom sazdanim od svjetla, temeljenim na oprostu i nadi. I jedna od završnih replika glasi: “O ovom svijetu, morat ću te odmah razočarati, znam malo. Ali imam ruke. Imam tako jake ruke da ću vas moći nositi oboje. Ako treba cijeli život. To je, ako me pitaš, moja najveća kvaliteta”. Kraj drame, dakle, donosi novo biće, novi život – da li se u tomu naslućuje nada za novi početak, ne samo za lica o kojima pišete?
- Sklona sam uvijek vjerovati u čuda. Ta nada i ljubav za koju sam se borila kroz život su bile i ono što me spašavalo, uvijek. Kad više nisam mogla trčati dalje, kad nisam mogla boriti se, kad su mi se čak stvari činile bezizlazne. Ljubav je spašavala i za mene ona ima stvarnu mogućnost promjene nas samih, a time i odnosa, okolina. Djelovati iz ljubavi, čak i kad nam se to čini neizgledno, najbolje je što možemo napraviti sami za sebe, iako je ponekad teško. Tako i krajem drame želim reći da je moguće uvijek izboriti se za ljubav, da je moguće prevladati ono što nam je ostavljeno i bez naše odgovornosti, iscijeliti te traume koje se prenose kroz generacije. Sama spoznaja kako to nije nemoguće čini mi se kao tračak svjetla koji se provuče kroz malo odškrinuta vrata i nakon toga se može dogoditi sve, baš sve. Moramo njegovati u nama ta stvorenja koja se nadaju i koja osjećaju. Zbog nas samih, ali i onih koji dolaze.
Neposredno uoči sutrašnje praizvedbe Monika Herceg reći će i ovo: “Meni kao piscu ta mogućnost da tekst dobije dimenziju izvan papira predstavlja nešto gotovo nestvarno. Kad čovjek piše, tekst je živ, koliko i stvarnost. Sama mogućnost tog izlaska u ljudska usta malo je zastrašujuća, ali i divna u isto vrijeme…”.
