Mojemu životu vegše sreče več ne bu

Baka Pepica bila je klot Zagorka. Rođena je u Donjem Jalšovecu, naselju koje je prije desetak godina imalo svega osamdeset i četiri stanovnika. Do kuće u kojoj je rođena ne može se autom i ne može se noću. Nema puta i nema struje. Kuća je u šumi i u njoj više niko ne živi. Četiri sestre su otišle na četiri strane svijeta i o Donjem Jalšovecu i Zagorju ostale su tek priče kojih bi se mater s vremena na vrijeme dohvatila.

Put ka Kumrovcu

A u tim pričama bilo je svega: sjenika na kojem se spavalo, dubokih puteva kojima se prtilo, zelenila koje je sa svih strana udaralo, vatre koja je do zore glavinjala. To se vrijeme rasulo, ali su priče ostale, pa je nešto i spaseno. Mati je nebrojeno puta pričala kako su svi radije išli u Slavoniju nego u Zagorje i do danas ne umije da objasni zašto je to tako, ali je tako.

Zagorje je, govorila je ona, pitomo kao i Slavonija, ali su njihova stopala radije tabanala po dunavskim sprudovima nego po tuheljskim livadama. Nema u Zagorju, vezla je ona, ničega zbog čega bi od njega bježali, ali ih naprosto ništa nije vuklo tim krajevima. Od svega najviše pamti prirodu, šumske puteljke koji su vodili u Kumrovec i Desinić i siromaštvo od kojeg je ipak moglo da se živi.

Zagorje sam prvi put vidio u trideset i osmoj godini i vidio sam ga onako kako je nepoznati kraj najljepše vidjeti i upoznati - slučajno. U petak sam zorom stigao u Zagreb kod Željka i Ane. Uz buncek i hladnu rakiju pravili smo planove za sutrašnji dan za koji smo znali da će biti mamuran, samim tim i potežak. Ništa nismo utanačili, pa smo pustili da nas slučaj vodi. Obišli smo centar Zagreba, posjetili riblju pijacu, a onda, uz produženu s mlijekom, gatali kuda ćemo dalje. Dvadeset minuta kasnije odluka je donesena: Zagorje.

Prvi bregi ukazali su se čim smo se spustili s autoputa kod Zaboka. Vozili smo prema Kumrovcu i do slavnog zagorskog sela trebao nam je i podobar sat. Bregovi su naslonjeni jedan na drugi, nigdje nema strmih, okomitih litica i sve je umirujuće talasasto. Bregovi su načičkani vinogradima i slutim da je to ono grožđe od kojeg se pravi kiselkasto zagorsko vino koje se u slovenačkoj varijanti naziva cvičekom. Željko mi pokazuje prvo Tuheljske, potom i Krapinske Toplice i dodaje da se nalazimo blizu Donjeg Jalšoveca, ali da ćemo tamo u povratku. Ukoliko nas ne uhvati noć.

U Kumrovcu rade dva restorana: Pionirček i Kod Starog. Biramo ovaj drugi, jer je bašta ljepša i prostranija. Naručujemo štrukli i gemištek. Vino jeste kiselkasto, ali izvrsno. Štrukli dolaze u zemljanim posudama i treba im dobrih petnaestak minuta da se rashlade. Jelovnik nudi i patku sa mlincima, ali to ostavljamo za naredni dolazak.

Kumrovec je maleno selo, gotovo zaselak. Centar sela je pretvoren u etnomuzej. Podignuto je desetak hiža i pomoćnih objekata koji prikazuju nekadašnji život Kumrovčana, odnosno Zagoraca. To su prizemne kuće sa prostranim sobama. U sredini kuhinje nalazile su se krušne peći, preteče današnjih pecana, u kojima se kuvalo sve - od hljeba do mesa i variva. Sobe su pogoleme, baš kao i kreveti. Pod je zemljani, a nerijetko je preko zemlje bila prebačena slama. U pomoćnim prostorijama nalaze se improvizovana rala, plugovi i mnogobrojne poljoprivredne alatke. Uz kuću je i kuruzana, odnosno čardak. Svaka kuća ima i podrum u kojem se čuva i hladi vino.

U Kumrovcu se toga dana održavao mali sajam na kojem su Zagorke predstavljale nošnju i jela tog kraja. Vez je specifičan, šaren i razigran, a na tanjirima se nude - štrudle. Rakije nema, ali ima vina - bijelog, crnog i roze. Dobijamo na poklon jednu flašu na kojoj piše Brozovo vino. Valja ga, kažu nam domaćini, dobro ohladiti prije upotrebe. Pored tezgi je i petočlana zagorska banda ili klapa koja ne staje sa popevkama. Do kraja dana ću još dvanaest puta čuti Volim ja, volim ja, volim volim Jožeka…

Zagorci ne plešu i ne igraju. Oni tancuju. Jednom igraču su ruke na ramenima partnera, drugi prvoga pridržava za kukove. Plešu kratkim, razigranim pokretima. Ne odvajaju se, ne prave složene figure, ne približavaju se zemlji. Uspravni su i nasmijani. Čini mi se da čak i zagorske tužne popevke zvuče veselo. Njihova igra otkriva neobičnu vrstu prisnosti i povezanosti. Kao da su brzi ritmovi i vesele melodije pokušale da ponište onu muku sa kojom su i uz koju su vijekovima živjeli.

U centru Kumrovca nalazi se Maršalova rodna kuća, a pored nje je i spomenik najvećem sinu naših naroda i narodnosti. Hiža je velika, a lokalni stanovnici kažu da je takva bila i kad je mali Joža gonio krave na ispašu. Spomenik otkriva prkosnog, odvažnog i drčnog državnika koji zna kuda ide i kako ide. Zagorci kažu da ga se oni jedini nisu odrekli. Niko ga, kažu oni, ne želi, svi ga jedni drugima uvaljuju, kriv je i jednima i drugima i trećima, ali je on i dalje njihov i biće njihov dok se bregi ne poravnaju.

Na sjeveru zagorske županije nalazi se selo Desinić. Nekoliko kilometara od Desinića je i granični prelaz Miljana. U Desinić su prije ihahaj godina Željko i moja mater dolazili autobusom iz Donjeg Jalšoveca po hljeb. To je tipično zagorsko selo sa velikom crkvom, nekoliko kafana i velikim, prostranim trgom. U blizini Desinića je i dvorac Veliki Tabor koji je podignut u 15. stoljeću. Veliki Tabor je promijenio mnoge slavne gospodare: grofove Celjski, Matiju i Ivaniša Korvina, porodicu Rattkay te poznatog hrvatskog slikara Otona Ivekovića.

Legenda o zabranjenoj ljubavi

Uz Veliki Tabor dolazi i legenda o Veroniki Desinićkoj koja je, kao i sve legende, zapravo priča o nesrećnoj ljubavi. To je kaža o strastvenoj, ali zabranjenoj ljubavi između mladog grofa Fridrika, sina moćnog velikaša grofa Hermana II Celjskog i Veronike s Velikog Tabora, tada posjeda Celjskih. Sve varijante legende govore da je mladi Fridrik Celjski zanemarivao zakonitu ženu Elizabetu Frankopan, ostavljajući je u dvoru dok je dugo izbivao obilazeći ljubavnice.

Na jednom takvom putovanju se strastveno zaljubio u lijepu Veroniku Desinićku koja je živjela u blizini Velikog Tabora. Ubrzo potom, optužen za ubistvo žene Elizabete Frankopan, Fridrik bježi s Veronikom u Fridrihštajn u blizini Kočevja u južnoj Sloveniji i u tajnosti organizuje vjenčanje. Grof Herman šalje vojsku po njih, Fridrika baca u tamnicu, a Veroniku utopi i zazida u zidine Velikog Tabora. U spomen na nju Desinić početkom septembra organizuje “Veronikine dane”. Tada Desinić pije cviček, jede odojka, pjeva popevke. I tancuje.

Marija je konobarica u desinićkom kafiću “Veronika”. Donosi naručeno i priča kako se prije desetak godina vratila u Desinić iz Zagreba. Ne pada joj, veli, na pamet da se vraća u onu strku i galamu. Ovdje joj je sve potaman. Pitam je da li je ikada imala gosta iz Banje Luke. Bogami nikada, odgovara. U tom dvanaesti put čujem pjesmu koju sam toga dana u Kumrovecu čuo prvi put: Mojemu životu vegše sreče več ne bu nego onda kad me Jožek matičaru vodil bu…