Marija Pejić, urednica: Ne vrijeđamo inteligenciju čitalaca

Imprimatur je učestvovao na 66. međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu. Kakvi su Vam utisci?

- Hronično smo umorni ovdje, ali je uzbudljivo. Sajam je kao neka vrsta paralelnog svijeta, koji se dešava u određenom periodu, gdje je mnogo ljudi skupljeno oko iste stvari – knjiga. Pomalo je i nestvarno, a pomalo i teško, budući da je Sajam ove godine trajao devet dana.

Kakav je interes publike za vaša izdanja i uopšte za bh. književnost?

- Ovisi o kojem autoru se radi, neke smo uspjeli učiniti vidljivijim, da se čuje za njih, da ti ljudi pišu i da pišu dobro.

Iznad nivoa vode

Neki čitaoci jednostavno imaju samoinicijativnu želju da otkrivaju nove autore, neki opet čitaju samo ono što je poznato, za što su od nekoga čuli ili pročitali da vrijedi. Ali što se tiče domaćih autora, tu bismo svakako izdvojili Stevu Grabovca, Slađanu Ninu Perković i Mihaelu Šumić. Ipak, mi smo se u posljednje dvije godine nešto više fokusirali i na prevednu književnost iz prostog razloga jer smo shvatili da nam domaća književnost neafirmisanih autora ne može na nekom dugoročnom planu sama pomoći da ostanemo iznad nivoa vode. Tako da smo se okrenuli svjetskim prijevodima, tu imamo dosta žestok kriterij, imamo neke standarde kojih se držimo i zaista se trudimo da to budu neka izdanja kojima možemo udahnuti život i približiti ih čitaocima za koje smatramo da su vrijedni tih knjiga i da mogu ispratiti te knjige.

Time se možda otvara još neki prostor za domaće autore da postanu vidljivi?

- To se upravo dešava, prodaja neke prevedene knjige vuče za sobom i knjige domaćih autorica i autora.

Šta je iz Vaše perspektive, kao urednice, važno za jednu knjigu, u smislu kvaliteta, koja ulazi u registar izdanja Imprimatura?

- Prvi naš postulat je da ne vrijeđamo inteligenciju naših čitalaca i da smo u skladu sa našom ciljnom grupom koja je negdje u rangu između 25 i 45 godina. To su, uglavnom, osobe ženskog roda, visokoobrazovane i pripadnice nekog urbanog miljea. Ti ljudi i ne čitaju baš trivijalnu i prozaičnu književnost.

Imprimatur na Sajmu u Beogradu/

Opet, sa druge strane, ne možemo se idealistički zalijetati da objavljujemo potpuno nekomercijalna djela, tako da je naša politika na samoj sredini, između književno-umjetničke vrijednosti i komercijalnosti. I trudimo se da držimo do toga i da u tome istrajemo.

Kako gledate na samu ulogu urednice i ono što ona nosi, posebno danas, kada je sve manje književnih urednika u pravom smislu?

- Prevashodno mislim da svaka knjiga treba urednika, bez obzira na to ko knjigu piše. Iz prostog razloga što taj neko ko napiše, ne može da ima objektivnu distancu prema samom tekstu. Dakle, to nije ništa lično, to je ono što funkcioniše najbolje i što se pokazalo najbolje. Ono što nije prednost uredničkog rada danas jeste nedostatak vremena, hronični nedostatak vremena.

Posvetiti se tekstu

Jer osim toga što ti je potrebno da se posvetiš tom tekstu u potpunosti, da ne skačeš iz jednog rukopisa u drugi, bar po mom mišljenju, potrebno ti je i vrijeme da se odmakneš od jednog teksta kako bi mu se nakon određenog vremena mogao ponovo vratiti. Tada se tekst može slojevitije i jasnije sagledati. Naravno, urednički rad može trajati beskrajno, ali treba znati osjetiti i kad je zaista kraj. Zna biti jako ispunjavajući i jako kreativan taj proces.

Kako autori mlađe generacije reaguju na ulogu urednika i kako generalno teče ta komunikacija tokom rada sa autorima?

- Paradoksalno je možda, ali mlađi autori mnogo bolje reaguju na uredničke intervencije od nekih starijih kolega. Kao urednik se, zapravo, važno postaviti, u radu sa autorima, kao osoba koja nije tu da nekome objasni ili ga nauči kako napisati, već da ukaže na neke stvari koje bi mogle biti bolje izvedene i efektnije postavljene unutar samog teksta. Ovaj posao morate raditi bez imalo ega, i ja se stvarno trudim da uvijek priđem autorima sa jednim relaksiranim stavom, jer tu smo, prije svega, radi samog teksta, da bi on bio što bolji. Pravićemo kompromise koliko god možemo, kad ne možemo praviti kompromise, nećemo ni raditi zajedno.

Zapravo, suštinski važan je sam proces rada. Gotova knjiga je na neki način artefakt otrgnut od nas i ima neki svoj život.

- Na kraju krajeva, na taj način se grade neki važni odnosi, povezanosti sa tekstom, da nalaziš nešto u njemu, da te on na neki način potiče. Ako uređuješ knjige koje ti ništa ne znače i u koje ne vjeruješ, to će se odraziti na cijeli proces stvaranja jedne knjige i njenog dolaska do željene publike.