Marija Andrijašević: Pisanje je za mene jedini istinit iskaz

“Temeljenje kuće” se svakako uklapa u Vašu dosadašnju poetiku i tematsko-motivski okvir u koji ste pozicionirali i prethodne knjige. Mjesto zbivanja je opet Dalmacija, a kroz zbirku nas vodi Marija koja želi sagraditi kuću. Iz čega primarno proizlazi ova knjiga, gradnja kuće je preslika borbe za što? Zašto je bilo važno rasvijetliti na što se sve naslanja i utiče jedno temeljenje kuće?

- “Temeljenje kuće” kao zbirka pjesama dugo se kuhala u meni. U nekom intimnom smislu, što je onda i dovelo do toga da to bude zbirka pjesama, a ne zbirka priča ili roman. Romanom sam, u društvenom smislu, stvari koje sam vidjela i poopćila, odruštvenila, zapisala u svom romanu “Zemlja bez sutona”. No, ovdje se baš bio nekako progurao element borbe: borbe sa samom sobom, borbe sa zemljom s kojom ne znam što ću, jer nije ni za sadnju ni za gradnju, i jer je pothvat gradnje kuće financijski izdatak u koji će se dati malo tko. A žena koja je k tome i spisateljica razmislit će najmanje dvaput! Ali meni je taj moment značio raščišćavanje nekog vlastitog terena, kako se i radi prije gradnje kuće, neko osvjetljavanje svega što je niklo na mojoj, pounutrenoj pjesničkoj mapi, da vidim što se to zaplelo i u moj život, i u moje riječi i neka osobna nastojanja.

Kuća u jeziku

S time se sve trebalo uhvatiti ukoštac: činjenicom da kao žena dobivam u nasljeđe nešto što nije sasvim moje, da su tuđi snovi pobacani po toj njivi, da se bavim književnošću koja u osnovi nije profitabilna služba i da je moj alat, jedini koji imam dostupan - jezik. Tako sam i počela krčiti njime. Do knjige. Osim toga, kuću gradim najmanje isplativim jezikom u kontekstu pisanja, pjesničkim.

“Razmaknut ću gomilu, njome okružiti kuću, zasaditi voćnjak, tako slažem misli. Kuća uzima olovku i piše”, stoji u knjizi. Važan motiv je i pisanje kao temeljenje kuće, taj proces koji je preslika misli, osjećanja, stanja... Na koji se sve način kuća ugrađuje u jezik Vaše knjige?

- Kuća se u jezik knjige ugrađuje prvenstveno kroz metaforu koju unutar teksta lirski subjekt u potpunosti odbacuje. Kaže da je nema, da je ne podnosi, da se na njoj ne može temeljiti kuća, ali može knjiga, jedan čitav svijet. Mislim da se kuća, osim tom imenicom “kuća” na kraju svake pjesme, zapravo najviše ugrađuje kroz čin metafore: ništa ove pjesme ne čini tako stvarnima kao metafora unutar same knjige. A onda izvana, ništa je ne čini tako stvarnom kao nemogućnost da ta kuća nastane kao prava kuća, kuća u kojoj se može živjeti, a ne kuća koju se samo može pjevati.

Kroz cijelu zbirku se provlači život jedne porodice, sa ocem koji uskoro neće biti živ. “Gradnja kuće uvijek je i gradnja grobnice. Treba joj biti blizu. Život i smrt prisne su naravi”. Kakav odnos Marija ima sa porodicom i kako se to sve odražava na “temeljenje” kuće?

- Mislim da, neovisno o odnosima s porodicom, jesu li oni dobri ili ne, ti su odnosi opterećeni ciklusom života koji, iznenadili bismo se svi mi koji živimo u kapitalizmu i mislimo da ćemo trajati vječno uz sve pomade, remedije i tretmane, ipak završava smrću. I s tim primarnim teretom, tereti se sve drugo. Ljubav, sreća, ideja o slobodi, strast, čežnja, tugovanje... Smrt je sve i ukaljala i uljepšala.

Marijina ukorijenjenost u prostor i kuća kao glavni motiv i vezivno tkivo čine zbirku čvrste strukture, sa dijelovima koji su vrlo lirski potentni. Nijedna pjesma pisana u proznom slogu nije naslovljena, a opet je sasvim jasno čemu je svaka od njih posvećena - porodici, zajednici, odrastanju, gradu, pisanju, Mariji samoj. “Kućo, temeljenje Marije bilo je jedno od najtežih temeljenja Marija”, pišete. Šta je bilo najteže postići i dostići dok ste pisali zbirku?

- Pa, kako mi je ulazak u obje pjesničke knjige, i “davida” i sad “Temeljenje kuće”, bio takav da je prvo nastupio lirski jezik, nekakva potreba da se dogodi nekakav iskaz, i onda se on dogodi u provali, pjesmama, najteže mi se bilo nositi s idejom da mi se događa, nakon toliko godina, opet pisanje pjesama. Zbunilo me, mislila sam da me je ta rodna vrsta napustila, da su muze zatvorile radnju. A pisati poeziju namjerno ili kao vježbu, na to nikad ne bih pristala. Jednostavno nisam takav karakter, ne idem po olovku ili sjedam za kompjutor da bih pisala pjesmu. Čekam, pa ako bude. Prebiranje po motivima i čitanje teksta, to me iznenadilo, koliko pjesma zahtijeva rada na sebi. I koliko su prvotne verzije drugačije od završnih. Postići da motiv ne izazove zamor, da se uklopi u svaku od pjesama, da one međusobno razgovaraju, da drže svoja četiri kantuna. Ali to nikad nije teško. Malo toga je teško kad poznajete granice svoga teksta i gdje ih probijati. To su više neke slatke muke. Uvijek u službi teksta.

“Malošto mi je događaj. Većinom je sve svakodnevica. Pisanje ne. Njime se ničega nisam odrekla. Slova stišćem kao što mraz stišće zemlju”, stoji u knjizi. Možemo li reći nešto više o tome, što se na neki način i naslanja na moje prethodno pitanje?

- Pisanje je za mene, ponekad mi se čini, jedini istinit iskaz. Osim toga, u okviru moje svakodnevnice, prostor gdje se osjećam, ako ne sretno, onda zaštićeno. Znam gdje se skloniti i kako, i znam da tamo pripadam.

Sve iz poezije izvire iz onog ličnog, iz “ja”. Vaše pisanje ne zazire od ogoljenosti, od emocije - nekada višeznačno razumljive, a nekada vrlo jasne i otvorene. Šta ste prešutjeli u ovoj zbirci?

- Sve sam rekla! I sve sam prešutjela!

Pisanje bi trebalo pretpostaviti čitatelja s kojim se stupa u dijalog - drugarski, polemički ili na bilo koji drugi način. O kakvom ste idealnom čitatelju razmišljali kada ste pisali ovu zbirku?

- Osvijestila sam putem, a uskoro će biti da sam prvi put objavila pjesme prije punih 20 godina na tadašnjem portalu Knjigomat, da kad pišem pjesme, ne mislim ni o idealnom čitatelju ni o idealnoj čitateljici, ne mislim ni o čemu, osim o unutarnjem opterećenju i tome zašto je jezik utiliziran u te svrhe, i kako staviti riječ na pravo mjesto, da najbolje čujem to što pokušava izaći vani. Nekako pisanje pjesme još gledam kao dio mita, dio obreda: ja pišem tekst, a ceremonija se odvija udaranjem u tipkovnicu. Nekakav obred prelaska se događa i to ne jedan, to su nizovi opjevavanja muke, želje, želje za suncem, svjetlom, dobrim životom. Žrtvujem vrijeme i tijelo da bih sutra imala (poštenu) žetvu. Jedan sunčan dan.

Zbirka mi se dopala prije svega kao jako dobro napisano književno djelo, sa odlično povezanim pričama i likovima, snažnim opisima, a nisam o njoj razmišljala primarno kao o knjizi u kojoj odjekuje neki društveni kontekst iako i njega nesumnjivo ima ispod gomile nataloženih slojeva. Šta mislite, u kojoj je mjeri važno da književnost na taj način korespondira sa društvenom stvarnošću, pogotovo danas kada je sigurno brže napisati kolumnu ili status na društvenoj mreži, a koji će biti društveno angažirani, nego napisati cijelu knjigu u kojoj se to može, a i ne mora jasno vidjeti?

- Pisac je angažovan i protiv svoje volje, pisalo je u jednoj knjizi eseja o radu Hermana Hessea, zaboravila sam tko je autor ili autorica. Čitala sam je često kao jedinu knjigu koju sam imala u jednom starom stanu na otoku Lastovu. Dočekala bi me svako ljeto dok je vlasnici stana nisu odnijeli na smetlište. Zaboravila sam pitati da mi je daju ili je jednostavno uzeti. Izdvojen slučaj kod mene! Smatram da to je to zbilja tako. U svakom se tekstu može iščitati njegova političnost i zalaganje za određenu ideju, pa čak i kad pisac nema izričitu namjeru unijeti je u tekst. Ona uđe sama kroz događaje i likove kojima se bavi, jezik kojim piše. I angažiranost sigurno je danas dostupna kroz statuse, kolumne, mišljenja koja u nekom skraćenom formatu objavimo. Ali isto tako, svi su ti mediji sutra već zasuti drugim idejama, mišljenjima, čime god.

Knjigama se vraćamo

Rijetko kad se čitatelj ili čitateljica vrate na kolumnu ili je citiraju, kao i statuse. Kolumne i statusi i svi drugi kratkotrajni mediji imaju drugačiju svrhu: njihov je učinak nekako digestivan. Pješadijski. Prvi izlaze na crtu. Osim toga, treba svašta probaviti na dnevnoj razini, a ne možeš to baš sa knjigom od 300 stranica u dva sata. Nemamo vremena da ga odvojimo ni za ručak za stolom, sve radimo s nogu. Ali knjigama se vraćamo. Jer stare s nama i podupiru nas, i kao da sudjeluju u cjeloživotnom razgovoru s nama, krpaju rupe tako gdje ništa drugo nije moglo objasniti neke misterije i dileme, ideju o slobodi. One su naš monolit danas kad sve drugo drhti. I ovaj odgovor je angažiran i to ne protiv svoje volje.

Za zbirku “davide, svašta su mi radili” 2007. godine ste dobili nagradu Goran za mlade pjesnike, dok Vam je roman “Zemlja bez sutona” donio tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman i prvu Šteficu Cvek. Ove godine ste ponovo u nagrađenom izboru ove regionalne nagrade koja je i feministička i prevazilazi nacionalne okvire. Koliko su Vam književne nagrade važne, u kojoj mjeri mogu pomoći književnu karijeru?

- Važne su mi. Važne su mi po pitanju vidljivosti, da su mi dovele čitatelje. Želim znati da je netko pročitao moju knjigu i da je učinila nešto, da je nešto u nekome razriješila ili oslobodila, da je na trenutak sve bilo malo bolje. I ako nagrada može staviti povećalo na nju, to je to, to je taj krajnji osjećaj zadovoljstva. Što se književne karijere tiče, neke nagrade jer su novčane donesu i neki novac, ali taj novac je dovoljan za račune ili ratu-dvije kredita. Taj novac je rijetko kad nešto od čega se zagledate u budućnost. Pisanje danas, kod nas pogotovo, nije tržišno zanimanje. I nije nešto čemu pristupite s idejom zarade. Da, treba zahtijevati da smo pošteno plaćeni za ono što radimo, ali treba znati i da će pisanje možda dovesti do nagrade, možda dovesti do stranog izdavača ili reizdanja, ali prvo treba dovesti do nekog vlastitog razrješenja oko toga zašto pišemo, kome i za koga, i kakav to osjećaj u nama proizvodi.

Šta kao autorica, a svakako i kao profesionalna čitateljica, smatrate esencijalnim za dobru književnost? Šta je za Vas ključno za dobru knjigu? U tom procesu pisanja kako znate da je ono što ste napisali dobro i da treba nastaviti dalje? Koji su izazovi pisanja proze, a koji poezije?

- Treba čitati. Posvetiti se tekstu. Ukratko bih rekla da je posvećenost najvažnija.

Andrijašević: Treba čitati. Posvetiti se tekstu/Iva Perković

- Pogotovo ako želite pronaći vlastiti jezik. Volim dinamitne knjige, koje rade na čistu snagu volje, atmosferu, koje goni neka ideja, mogu biti potpuno neuredne, a spektakularne. Ima tekstova koji su tako jezično postavljeni da se mislim da su ustrojili sam svijet, da se njima treba obratiti po pitanju stvaranja novog poretka. U mom slučaju, obično ne znam da je dobro, znam da je rečeno i da je rečeno bez fige u džepu i pošteno. I u pravilu za sve što napišem mislim da je bilo nepotrebno, da bi bilo bolje da je ostalo između mene i papira. A po pitanju izazova pisanja proze i poezije, mogu reći o sličnostima, koje nas opet vraćaju na početak, a to je posvećenost. Obje zahtijevaju, svaka na svoj način, da se ne propusti nijedna misao.

Književno tržište je naklonjenije prozi, romanima negoli poeziji. Koje su prednosti romana pred poezijom i obratno?

- A to su, u osnovi, dva različita roda i dva različita iskaza. Ono što želite reći samo će vas uputiti kako želi biti iskazano. Je li to poezija ili neki prozni moment, bilo kratka priča, novela, roman. U nekom tržišnom smislu, svi bismo rado pisali romane. Za romane ima najviše rezidencija, potpora, nagrada, ovih ili onih novčanih stimulacija, može se financijski nekako organizirati kad se piše roman. Izdavači ih vole u komercijalnom smislu, najbolje se prodaju. Kad pišete poeziju, to je kao da praćkom gađate u sunce. U svakom smislu.

“Temeljenje kuće” razgovara s pjesmama T. S. Eliota, Andriane Škunce, Marie Howe, Ilije Ladina, Petra Gudelja, Anke Žagar i Louise Glück. Koje autorice i autore smatrate svojim prethodnicima ili saputnicima?

- Sve navedene i još mnoge druge, posebno mlade pisce koji sad negdje rade, studiraju, kidaju bilježnice i broje zadnji sat do školskog zvona, pisce koji još nisu objavljeni, trse se i smišljaju kako pokazati svijetu da su i oni u službi teksta.

Nahraniti se i doprinijeti svijetu

Voljela bih od njih (jednog dana) čuti koje pisce još smatraju relevantnima i saveznicima, koji su to pisci dali ruke na njihovu putu, koji su im izgradili svijet koji su oni ili dugotrajno ili privremeno nastanili, koji su to pisci za koje su znali, kad su ih čitali, da im nisu lagali za ovu ili onu korist i ostavili za njih prazno mjesto da ih dočeka kad i oni jednom krenu u žetvu.

Radite li na nečem novom?

- Baš mi je danas javila Nataša Medved, glavna urednica u izdavačkoj kući OceanMore, da je moja knjiga kratkih priča naslovljena “Liga ribara” upravo izašla iz tiska i da mogu doći po svoje primjerke. Nema većeg veselja! Deset priča o životima ljudi koji, na ovaj ili onaj način, love s kraja i ne popuštaju, čitava vođena esejom Tina Ujevića o osnutku Lige za samopomoć koja bi siromašnim književnicima osigurala par mreža, parangala, brodicu, more ionako već imamo, da se možemo nahraniti i doprinijeti svijetu. Nadam se da ćete je čitati!

Intervju je nastao u sklopu regionalne inicijative Štefica Cvek #3 koju provode Naratorium (Bosna i Hercegovina), Pobunjene čitateljke (Srbija), Kulturtreger/Booksa (Hrvatska) i Koalicija MARGINI (Sjeverna Makedonija).