Ljubav i moda: Famozne unikatne haljine izvedene u tehnici papira

Darija Prša (Osijek, 1961) zaista živi umjetnost. Autodidakt, zbog svoje svestranosti na glasu je kao renesansna osoba. U fokusu javnosti trenutno je zahvaljujući samostalnoj izložbi u Muzeju Slavonije u Osijeku pod nazivom “Krhka elegancija”. Od 6. ovog mjeseca pa sve do jeseni u ovom najvećem Muzeju općeg tipa u Hrvatskoj, u čijim se fundusima čuva 161 zbirka i više od 300.000 predmeta, izloženo je 11 haljina od papira ove umjetnice kojima dočarava raskoš, luksuz i modu od renesanse do historicizma.

Skulpture od papira

Famozne unikatne haljine izvedene u tehnici papira izložene su u muzejskom Odjelu stilskog namještaja, pa se priča tako kompletira. Na turneji kroz muzejske dvorane publika šparta kroz povijest, povijest umjetnosti, ali i duh vremena. Predivne haljine ranije su pokazane u isto tako uzbudljivim povijesnim ambijentima Muzeja Dvor Trakošćan i Muzeja Valpovštine.

Nevjerojatna umjetnica, kako je nazivaju lokalni mediji, opće oduševljenje potiče još prije više od desetak godina svojim skulpturama u pijesku na obali rijeke Drave, koje rijekom ipak otplove. Stvara i u ledu, slami, preferira netipične materijale. Po profesiji odgojiteljica, za sebe kaže da “nema papire”, tj. formalno umjetničko obrazovanje. Zato ima beskrajno mnogo energije, stila i mašte. A mašta može svašta. Samo za čitatelje Oslobođenja govori o sebi i svojoj umjetnosti. Otkriva vlastitu filozofiju bitisanja. Ekspresno i bez oklijevanja odgovara na svako pitanje. Među ostalim, objašnjava zašto njezine haljine od papira govore o prolaznosti života. Imamo super priču iz Osijeka.

U Muzeju Slavonije/

Gospođo Darija, da Vas upoznaju naši čitatelji, kažite nešto o sebi. Tko je Darija Prša?

- Cijeli moj život okrenut je prema stvaranju, zaštiti, ljubavi, priči, bajki. Kao dijete, oduvijek, bila sam kreativka. Onda sam počela slikati. Polako sam imala potrebu da osjetim oblike. Definitivno polako, jer s 50 godina sam počela raditi skulpture u pijesku na obali Drave. Krenula sam sa slikarstvom i završila s haljinama od papira, za sada. Haljine su zadnji projekt.

Za izradu haljina od papira koristite natron papir, zatim tzv. flis papir za umotavanje, boje, sprejeve, ljepilo, žičane konstrukcije, mogu li se Vaše haljine nazvati skulpturama od papira?

- Apsolutno. Meni je to bila prva misao kad je trebalo definirati sadržaj, da su one više kao estetski doživljaj prostora i vremena u obliku haljine. Haljine od papira pokušavaju prenijeti poruku drugih dimenzija. Papir je ustvari taj koji me je ponio u tu priču, da pokaže tu ljepotu. Meni haljina nije lijepa sama po sebi, nego je meni papir lijep što je donio tu ljepotu. Kad radim te haljine, uvijek težim da haljina bude komplicirana, da taj jednostavan papir donese raskošnu priču. Na kraju krajeva, papir je uvijek donio neku priču nama ljudima, od prvih zapisa na papirusu, pa dalje. On je konkretan u svom sadržaju.

Na Dravi/

Da nam malo opišete kako nastaju Vaše haljine od papira, je li prvo napravite žičane konstrukcije, poput okvira, pa ih onda oblačite? Gdje nalazite uzorke?

- Početak je uvijek s tvrdim materijalom, to je ona fina žica koja se može saviti da bi držala strukturu. Kasnije sam radila i torzo od papira. Ovisi o kroju haljine. To su povijesne haljine zabilježene na slikama starih majstora. Išla sam u tom smjeru, da imaju svoju povijesnu priču. Nisam htjela dizajnirati nešto iz svoje glave, nego sam htjela pratiti kako se živjelo u to određeno, povijesno vrijeme. Išla sam, zapravo, u sukob s materijalom. Natron papir je najjeftiniji papir koji mogu naći, najprihvatljiviji mi je zbog financija, jer mi metri i metri trebaju za ove haljine. One su bogate. Dok ih oblikujem, bojim, dizajniram, na kraju ako i pogriješim, lako je baciti. Kad si u kreativnom procesu, to je uvijek sudar: pokušavaš, nešto neće odraditi, nešto hoće, a nekad savršeno ispadne. Kad se poklopi ideja i realizacija, bude savršeno.

Haljine koje radite nisu nosive, gdje držite ove koje ne bacite?

- Imam mali atelje u potkrovlju kuće. Bilo bi ih preko 30, ali pošto ih ne mogu sve staviti na isto mjesto, moram napraviti spektakularno uništavanje, skidati haljine i raditi nove, jer nove izložbe traže nove haljine, novi dizajn. Na kraju, ostane ih uvijek 10, toliko ih je sada ostalo jer ih više ni ne može stati u potkrovlje.

Skulpture u pojesku/

Ljude opčinjavate načinom na koji stvarate, baš svi koji vide vaše papirnate haljine su oduševljeni.

- Svi imaju istu priču: zašto se one ne mogu obući? Pa, znate, ljudi, jako bi bilo teško obući te haljine. One su bile vrlo komplicirane. Te žene su patile u tim haljinama. Ako bismo mi sad iskreno rekli, dok bi se one obukle, dok su ih u njih stisnuli... mislim da žene, koje su ih nosile, nisu mogle niti jesti, da su jele k’o ptice, jer im je struk morao biti jako tanak. Baš su patile u tim haljinama. Ali su bile lijepe. Ta ljepota je uvijek u sebi nosila neku patnju, i danas se isto ljudi muče radi ljepote.

Što je za Vas ljepota?

- Za mene je ljepota kad sretnem čovjeka koji u sebi ima beskrajan potencijal dobrote, prihvaćanja svijeta oko sebe, mene to obara s nogu. A užasava me zlo, mržnja.

Ovi dobri, koliko su česti?

- Svijet oko nas je takav kakav je, ne želim ga uljepšati, ja samo želim preživjeti unutar sebe, kroz ono što moram ostvariti. Da li je to moj potencijal? Da li je to sadržaj nečega koji izvire iz mojih prstiju? Nemam pojma.

/

Pročitala sam Vašu izjavu da je priča o ovim haljinama od papira, priča o prolaznosti života, važnosti trenutka. Je li to ono: carpe diem, kako kaže stara izreka, iskoristi današnji dan, što manje se uzdaj u sutrašnji?

- Ne osjećam se kao neki umjetnik, skulptor, ja niti nemam papire za to. Ja sam osoba koja radi intuitivno, meni je taj sadržaj došao kao iz svemira, kao i skulpture koje sam radila u pijesku na riječnoj obali. Ja sam samo bila spremna da uđem u taj prostor papira i vremena i da taj sadržaj donesem na svjetlo dana. Uvijek sam govorila da volim materijale koji su nedodirljivi, one koji ne trpe previše dodira. Papir ne trpi previše dodira.

Važan je trenutak

Kad kreiram u papiru, doslovno se s pažnjom i poštovanjem ponašam prema njegovoj krhkosti. A sva ta krhkost proizlazi iz našeg života, također krhkog, koji je tako nježan ustvari. Smisao cijele priče je da izdržiš, da sve to bogatstvo doneseš, šta god imaš u sebi da pokažeš prema van. Mislim da je na taj način lijepo oblikovati i sebe i svijet oko sebe. Donijeti nešto u tako suptilnom materijalu. Jer, na kraju, kad pogledaš, prah si bio, prah ćeš postati. Poruka? Sve je u neprestanom gibanju, sve se dešava danas, važan je trenutak.

/

Postali ste poznati po svojim skulpturama u pijesku na obali Drave. Ljudi koji su ih vidjeli pišu lokalnom portalu, traže da pomognu u otkrivanju misterioznog autora. Krenula je cijela potraga za Vama. Možete li opisati kako, zašto ste počeli raditi reljefe s motivima iz antičke mitologije u pijesku na riječnoj obali, pa ih rijeka ili vjetar poslije, jednostavno, pokupe?

- To je bio običan dan. Imala sam slobodnog vremena. Odlučila sam ići na pijesak i raditi skulpture. Obična žena, žena koja nikad u životu to nije radila, otišla na biciklu na pijesak na obalu Drave.

Pa niste Vi, rekla bih, baš obična žena.

- Hoću reći ono: domaćica, kuharica, žena, majka, kraljica. Završila sam gimnaziju. Nisam ja nešto, sad... Hodočastila sam na rijeku 6 godina, napravila stotinu skulptura. Nisam to radila da nešto nekome dokažem. Imala sam potrebu da radim te skulpture. Rijeka ih je odnijela, ostale su fotografije.

Kako su reagirali ljudi oko Vas?

- Ljudi su me jako čudno gledali. Uglavnom zaprepašćeni. Govore: to će propasti... Onda sam skulpture ostavila, neka oni snimaju, neka se slikaju oko toga, a poruku sam kasnije prenijela kad je priča završila. Rekla sam: pogledajte, u tom trenu ste bili tamo, nitko to nije vidio uživo, samo vi i ja, a svi drugi će se sjetiti kad vide rijeku, pijesak... Imat će obrazac u glavi, sliku će imati.

Što Vam kaže obitelj, sin naprimjer?

- Moj sin je magistar medija i odnosa s javnošću. Sadržajno se obogaćujemo, ali ne remetimo događanja unutar nas samih. Vodimo teške filozofske rasprave.

Stalno ste u pokretu, svaki dan na biciklu, volite prirodu?

- Volim sve živo oko sebe. Obožavam prirodu, tu sam jako emotivna, priroda je ta koja mene fascinira, ispunjava, kao da osjetim vlastiti doživljaj sebe.

Kako izgleda Vaš dan?

- Imam za dva mjeseca izložbu. Radim skulpturu od papira. Tema je slavenska mitologija. Napravila sam skulpturu od papira boga munje i gromova Peruna, visoka je 2 metra. Na Dan muzeja u 4. mjesecu je otvorenje izložbe papirnih skulptura u Valpovu. Teško je doći do izložbenih prostora. Za predstavljanje papirnatih haljina koje radim mogu zahvaliti ravnateljici Muzeja Dvor Trakošćan Goranki Horjan. Ona je odgovorila na moj prvi mejl. To je prva žena koja je meni otvorila muzejska vrata.