Komad “Posjet stare dame” u Gavelli: A čovjek kuje zavjeru, smjera izdaju
“Pozornica za mene ne predstavlja polje za teorije, nazore o svijetu i izričaje, već instrument čije mogućnosti pokušavam upoznati dok na njemu sviram. Svijet (time i pozornica koja znači taj svijet) postoji za mene kao neman, kao zagonetka zla koje se mora prihvatiti, ali pred kojim se ipak ne smije kapitulirati. Svijet je veći od čovjeka, neotklonjivo poprima prijeteće crte koje gledane iz neke vanjske točke i ne bi bile tako prijeteće, ali ja nemam prava i sposobnosti da se postavim izvana. Moja je ne uvijek sretna strast da želim u kazalištu prikazati bogatstvo, raznolikost svijeta. Ja opisujem ljude, a ne marionete, radnju, a ne alegoriju, postavljam svijet, a ne moral, kako mi se katkad pripisuje, čak ne želim svoj komad konfrontirati sa svijetom jer to prirodno dolazi samo od sebe, sve dok kazalištu pripada i publika. Za mene se kazališno djelo zbiva u mogućnosti pozornice, a ne u ruhu bilo kojeg stila…”.
Kroz slikanje u dramu
Tako je u svojim čuvenim “Kazališnim problemima” svoj doživljaj i poimanje teatra iznosio Friedrich Duerrenmatt (1921 - 1990), uz Maxa Frischa (1911 - 1991) jedan od dva najpoznatija švicarska dramatičara XX stoljeća. Pisao je za pozorište kontinuirano, od 1947. do 1988. godine, desetine su to kazališnih komada, ali i radiodrama, bio je i vrstan prozaist, pripovjedač i romanopisac, ali i slikar, govorio je da je ustvari kroz slikanje i slikarstvo ušao u dramu, da mu je pisanje tih dramskih tekstova bilo nešto poput oslobađanja. Prvi veliki svjetski uspjeh postiže komadom “Posjet stare dame”, praizveden je godine 1956. u ciriškom kazalištu, gdje će šest godina kasnije biti postavljeni i “Fizičari”, njegov drugi veliki proboj na europsku i svjetsku pozornicu.
“Posjet stare dame” sada se, kao premijerni naslov, našao na repertoaru Gradskog dramskog kazališta Gavella u Zagrebu. Nažalost, komad nije postavljen na vlastitoj sceni Gavella, naime, još vida rane od potresa, gostuje na brojnim pozornicama u gradu, no ipak iza ansambla u proteklu godinu nekoliko je premijernih naslova, što u vlastitoj produkciji, što u suradnji s drugim teatrima u Hrvatskoj, a Duerrenmatt se igra u Kulturnom centru Travno, gradskoj četvrti ne baš u centru Zagreba. Režiju potpisuje Dora Ruždjak Podolski, redateljica, ali i intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, ujedno i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti, prijevod Ivo Juriša, autor adaptacije i dramaturg je Tomislav Zajec, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, a suradnica za scenski pokret Petra Hrašćanec, dok je skladatelj Stanislav Kovačić.
“Osim teme iznevjerene ljubavi i osvete, individualne i kolektivne krivnje, korupcije i krojenja pravde prema subjektivnim kriterijima, ipak bih rekla da je ‘Posjet stare dame’ priča koja preispituje ljudskost”, reći će redateljica uoči premijere. Tomislav Zajec, autor adaptacije i dramaturg, zapisuje u programskoj knjižici predstave: “’Posjet stare dame’ zaista možemo pratiti kao ljubavnu priču prepunu sjećanja na mladenački eros koji se s godinama razočaranja pretvorio u podjednako snažan nagon za smrću, ali kao parabolu u kojoj se na beketovskoj nigdini sa samo jednim stablom, umjesto uzaludnog čekanja onoga koji neće doći, trijumfalno dočekuje spasiteljica s milijunima”. Zajec, tako, tu priču o iznevjerenoj ljubavi i osveti “prebacuje na teren teatra apsurda, naravno ne u potpunosti ali ipak direktno se pozivajući citatima iz drame” u očekivanju “Godota” Samuela Becketta, na taj klasik te vrste teatra napisan 1948, a praizveden tri godine prije Duerrenmattovog komada. U tu svrhu iz jednog zida scene prema publici okrenuto vidi se to čuveno, osušeno drvo iz Godota, predstava počinje pjesmicom o psu koji je ukrao kost s početka drugog čina Beckettove drame, uskoro slijedi i replika što je izgovara Pozzo sredinom prvog čina: “Količina suza na svijetu je nepromjenljiva. Zbog svakog tko počinje plakati prestane negdje u svijetu plakati netko drugi. Isto je i sa smijehom. Ne govorimo dakle ništa loše o našem vremenu, ono nije nesretnije od prijašnjih. Ne govorimo o njemu ni dobro”.
“Posjet stare dame” tako je, mislim, pomaknut iz svog prirodnog ležišta, Duerrenmatt je naziva tragična komedija, u kojem vladaju groteska, crni humor i oštra satira u području apsurdnih situacija jednog Becketta, što bi možda i moglo funkcionirati da se dosljedno i beskompromisno provodi kroz cijelu izvedbu, ali to nažalost nije slučaj, više to nalikuje proizvoljno nakalemljenim citatima kako bi se ilustrirala, ali ne i kazališno opravdala ta ideja povezivanja s teatrom apsurda. Još je nepotrebnije insistiranje na nekom “udomaćenju” teksta koji opisuje događaje u nekom zabačenom malom srednjoeuropskom gradiću Guellenu, u zagrebačke prilike čestim spominjanjem nekih lokaliteta ili imena ili karakterističnih situacija po kojima se može lako prepoznati zagrebački štimung i atmosfera – Duerrenmattu takvo što zaista ne pristaje, njegov komad time ništa ne dobiva, u njegovim likovima možemo se ionako prepoznati, ali po onomu što činimo ili ne činimo, a ne po tomu gdje se radnja odigrava. Efektan redateljski i scenografski detalj dočekuje nas odmah na početku – pozadinski zid pozornice razbija zahuktala lokomotiva gotovo u prirodnoj veličini koja nagovještava dolazak tako željne spasiteljice u gradić na izdisaju – šteta da se taj detalj naknadno ne razrađuje, ona se uz škripu kočnica i oblak pare pojavi ni iz čega, ali i potone u to ništa, ostaje nijemim svjedokom zla koje je istresla na scenu.
Vrhunac predstave nastupa u četrdesetoj minuti kada bivša žena sa dna društvene ljestvice, prostitutka osramoćena pred sudom izjavama lažnih svjedoka koje je tada potplatio njen ljubavnik, a sada ugledna dama iz svjetskog jet-seta, milijunašica pred kojom se svi klanjaju, beskrupulozno zatraži pravdu za učinjenu nepravdu, jer si to sada, kako sama kaže, može priuštiti: “Dajem milijardu Guellenu ako netko ubije Alfreda Illa!”. Svom užasnutom i prestrašenom ljubavniku Alfredu Illu ujedno se vrlo umirujuće obraća objašnjavajući mu ono što želi time postići: “Godine su prošle. Ti si ruševina, a ja sam preživjela sve havarije i sad tražim obračun. Ti si svoj život slobodno odabrao, a mene si gurnuo u moj – maloprije u šumici rekao si kako bi se volio vratiti u prošlost. E pa ja ti upravo vraćam tu prošlost. I zahtijevam pravdu – pravdu za milijardu!”. Ništa u tome nema apsurdnog – otkačenog, bizarnog, svakako i za takozvane civilizirane standarde društva koje se predstavlja naprednim i moralnim potpuno neprihvatljivog, da, ali ono što će se odvijati do samog finala ove izuzetno uzbudljive i napete pozorišne storije pokazat će da je sve moguće, da će se ponuda ove ogorčene i osvetoljubive žene prihvatiti i da njen doživljaj svijeta u kojem živi itekako odgovara svijetu u kome se nalazimo: “Ljudskost je zabava za sirotinju, a moj konto je ključ za jedan novi svjetski poredak. Ako je svijet od mene napravio kurvu, a pa ja ću od svijeta napraviti bordel! Tko voli plesati a nema za cipele, ostaje izvan podija. Pošten je onaj koji plaća, a ja, evo, plaćam! I mijenjam Guellen za jednu smrt, blagostanje za jedan leš! Ja cipele imam, podij je moj!”.
Na nevidljivoj granici
U ulozi stare dame Claire Zachanassian, rođene Waescher, sjajna je glumica Jelena Miholjević, uvijek na onoj nevidljivoj granici očaja, mržnje i osvete, poput neke novovjeke Medeje, nepokolebljiva u traženju da joj se ispuni njen zahtjev, ali nikada ne gubeći sponu sa svijetom u kojem je odrasla i u kojem se kreće, uvijek na distanci, ne bez humora i iskričavih dosjetki. Partner joj je vrlo dobar Sven Medvešek, rola je to njenog nekadanjeg ljubavnika koji ju je upropastio, sada traži njegovu glavu, on postupno shvaća u koji bezdan tone, miri se s tim, nestaje, gasi se, poput ljubavi koja je nekad postojala među njima. Velika je to ansambl-predstava, uz njih tu su Siniša Ružić, Amar Bukvić, Sven Šestak, Hrvoje Klobučar, Janko Rakoš, Nenad Cvetko, Barbara Nola, Anja Đurinović, Ana Kvrgić…
Friedrich Duerrenmatt u “Posjetu stare dame”, na samom kraju, uvodi antički kor, zagrebačka predstava to štrihira, no on njime efektno poentira: “Ništa nije groznije od siromaštva/Koje ne zna za pustolovine/Guši neutješni ljudski rod,/Niže prazan dan za praznim danom/bespomoćno gledaju majke/Kako im venu mili i dragi/A čovjek kuje zavjeru, smjera izdaju”. Siromaštvo i ljudskost – bogatstvo i bezobzirnost – ne zvuči nimalo apsurdno, s njima se susrećemo svakoga dana, svuda oko nas, pa i u teatru.
