Kemil Bekteši: Dok su u djetinjstvu moji vršnjaci skupljali sličice fudbalera, ja sam skupljao nacionalnosti
Ovom izložbom GSU Brodac ujedno, kako je saopšteno iz ove sarajevske galerije, najavljuje ljetni program za 2021. godinu, pod nazivom “5 ispod 25”, u okviru kojeg će biti predstavljeni mladi/e umjetnici/e iz čitave Bosne i Hercegovine.
Kemil Bekteši je rođen u Beogradu 1997. godine. Srednju školu primijenjenih umjetnosti, završio je u Sarajevu, nakon čega upisuje Akademiju likovnih umjetnosti UNSA, Odsjek slikarstvo. Do sada je izlagao na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi. Dobitnik je priznanja Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu, kao najbolji student Odsjeka za slikarstvo nominovan je za godišnju nagradu ALU “Alija Kučukalić”, a 2020. godine bio je finalista za prestižnu nagradu ZVONO (YVAA, Young Visual Artist Award).
Potiskivanje nelagode
U ciklusu radova “Bekteši”, umjetnik Kemil Bekteši, kako je istaknuto iz GSU Brodac, potiskuje nelagodu izlaganja tuđem pogledu, te u multimedijalnoj postavci problematizira i estetizira sebe. To čini na način da poopštavajući sebe, vlastito Ja pretvara u znak. Vizualni i jezički znakovi, kao što su autorovo ime i prezime, ili njegovo lice, postaju univerzalne oznake savremenog čovjeka koji se našao u škripcu između individualnog i kolektivnog. Bektešijev put do mjesta pripadanja obilježen je konstatacijom “Dok su u djetinjstvu moji vršnjaci skupljali sličice fudbalera, ja sam skupljao nacionalnosti”. Upravo “mijenjanje nacionalnih dresova”, parodira i ironizira društveni kontekst obilježen etnodeterminizmom, izlazi izvan vještački postavljenih okvira konstituisanja identiteta i postaje ptica koja leti izvan kaveza.
- Autorova intimna historija obilježena je migracijama, adaptacijama i odrastanjem bez jasne slike o porijeklu i pripadanju. Umjetnikovi roditelji su rođeni na Kosovu, on u Beogradu, a svoj dom pronašli su u Srajevu. Kompleksnosti dijasporičnog identiteta bile su inicijalna sila koja je umjetnika ponukala na traganje za vlastitim korijenjem, istovremeno otežavajući svako kopanje po prošlosti. Međutim, umjetnikov pronalazak zemlje iz koje je nikao, nužno nije značio razrješenje dihotomije kolektivno - individualno, zapisala je kustosica Adna Muslija. Ne prihvatajući vještačke i konstruirane identitarne kalupe, autor se, kako Muslija dalje navodi, suprotstavlja jednoličnom jatu.
Kako je u razgovoru za KUN kazao ovaj umjetnik, izložba je nazvana “Bekteši” po njegovom prezimenu jer je koncipirana kao njegovo lično predstavljanje, odnosno odgovara na pitanje, kako nam je Kemil kazao, ko sam ja i sve što to ja donosim sa sobom.
- Izložba je multimedijalnog karaktera, u okviru nje ima objekata, jedna instalacija, crteža, fotografija koje su autentične (na kojima sam ja radio), printova, ali ima mnogo pisane riječi, što je nešto novo u mom radu. Sve u svemu, ima svega, kako bi se reklo. Kustosica izložbe je Adna Muslija i zaista je, ovom prilikom to želim naglasiti, uradila odličan posao. Postavka je sama po sebi jako interesantna, tako da jedva čekam da bude otvorena, kazao je Bekteši.
Prema njegovim riječima, Bekteši je zvučno prezime i nije često kod nas u BiH.
- Ja živim u Sarajevu već 15 godina, rođen sam u Beogradu, a moji roditelji su porijeklom sa Kosova. Tako da sam po tim nekim standardima zaista region u malom. Ovo je moja prva ozbiljnija samostalna izložba, iako sam izlagao i ranije. Posjetioci će u okviru ove izložbe zaista moći upoznati mene u potpunom smislu. Dakle, ko sam ja, odakle dolazim, zašto sam neprestano u nekim tranzicijama. Što se tiče onoga što je kustosica označila kao estetiziranja sebe, htio bih reći da sam ja nekako postao lik savremenog čovjeka koji je konstantno u problemu tranzicije i koji pokušava da pronađe sebe. Tako da, na taj način, to u suštini jeste izložba koja se tiče samo mene i koja nosi moje prezime, koja je veoma autobiografska. Ali sa druge strane mislim da se mnogo ljudi može poistovjetiti sa ovom temom i sa samim radovima, objašnjava umjetnik.
Govoreći o onome što je kustoski obrazloženo kao pretvaranje svog ja u znak, Kemil Bekteši kaže da je to ŠI na kraju naznačeno jer je ono i najzvučniji dio njegovog prezimena.
- Na njega se i postavlja pitanje kada se nekome predstavim, odakle sam. Ono je upadljivo kod nas, jer nije često. I nema nas puno ovdje. Dobijao sam različita pitanja o svom porijeklu. I to je tako otkako znam za sebe. Znate ono, kada odete na more i želite kupiti narukvicu ili šolju sa svojim imenom, e pa Kemila nikad nije bilo. Tako da sam ja odlučio da taj Bekteši bude suvenir koji će pomoći drugim ljudima koji su poput mene i nemaju ime koje je svakodnevno, mnogobrojno, ali ni jednoslojan identitet. Ja imam tri pasoša, bosanski, srpski i kosovski. Sva ta tri pasoša su mi bila zaista neophodna. Jer u početku, dok sam živio u Srbiji, sa tim pasošem sam mogao dolaziti u Sarajevo ili u BiH i na Kosovo. Selidbom iz Beograda u Sarajevo bio mi je potreban pasoš Kosova kako bih mogao sa roditeljima ići tamo. Tako da su mi sva tri pasoša bila potrebna iz nužnosti, ne zato da bi ih tek tako imao. Svi su tu sa razlogom da bih uopće mogao da putujem, ističe Bekteši.
Govoreći o simbolu ptice koja leti izvan monoidentitetskog kaveza, a što je centralni motiv njegove izložbe, ovaj umjetnik naglašava da je ta ptica, odnosno orao, itekako kontroverzna kod nas.
- Možda u BiH ne toliko koliko u Srbiji. U Srbiji je taj orao na neki način znak uvrede. Dočim, na Kosovu i u Albaniji je to jedan simbol snažnog orla. Oni se tamo diče i predstavljaju tim. Onda sam htio da se malo poigram sa tim značenjima. Jedan orao u jednoj državi znači nešto pogrdno, a u drugoj nešto jako dobro.
Da označim sebe
Dugo godina sam pokušavao da označim sebe i da svoju nacionalnost zaokružim. Međutim, to je zaista konfuzno. Rođen sam u Beogradu i tamo postoje neke tradicije i običaji sa kojima sam srastao. I koji su meni itekako dragi. Ipak, tradicija BiH mi je, zbog Kosova, nekako bliža kao takva. I onda je za mene uvijek bilo pitanje ko sam i šta sam, uvijek zastanem kada se to polje negdje mora popuniti. Tako da sam odlučio da nisam ni jedno od to troje. Draže mi je da ne pripadam nikome, odnosno da pripadam cijelom Balkanu. Svi smo mi isti na kraju krajeva. To su veoma male razlike ako se mene pita, rekao nam je umjetnik, te zaključio:
- Ptica orao je oduvijek bila simbol slobode i mislim da tako treba i ostati. Da se ne treba nacionalizirati. Što se tiče umjetnika kao jedne individue, mislim da zaista nama to nikada nije bilo važno. Nikada nam nije bilo važno da se u tom etnonacionalnom smislu odredimo, već je nama prije svega važan rad, da se taj rad vidi i pokaže. Što je samo po sebi najbitnija činjenica umjetničkog rada i prakse. Nacionalno ne vidim u istom univerzumu sa onim što je prostor u kojem umjetnici žive i rade. Ne samo po sebi, to vidim i po svojim prijateljima koji su većinom umjetnici.
