Ivor Martinić: Dramatičar prešućenih istina

Marulićevi dani sveobuhvatan su pogled u recentno hrvatsko dramsko i kazališno stvaralaštvo, a odziv na Festival, 55 prijava iz pet zemalja, svjedoči o propulzivnosti hrvatske dramske riječi i autorskog kazališta, važnosti i popularnosti samog Festivala, ali i prisutnosti hrvatskog dramskog teksta i van granica zemlje - gotovo bi se moglo reći da su Marulićevi dani svojevrsno europsko sjecište hrvatske dramske riječi od Sofije do Vilniusa.

Poput lirske freske

Riječi su to teatrologinje Martine Petranović, selektorice Festivala, koja je u zvanični natjecateljski program, od tih 55 prijavljenih predstava, odabrala 14 - dvije su nastale u suradnji sa teatrima izvan kazališnog prostora ex Jugoslavije, Krležini “Gospoda Glembajevi” u Sofiji, režija Ivica Buljan, nagrađen za režiju, i “Acid/Kiselina” Tene Štivičić u režiji Antanasa Obcarskasa, koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih i Litavskog nacionalnog dramskog kazališta iz Vilniusa. Kolektiv Igralke sa predstavom “Majka” u režiji Rajne Racz vezan je uz ostale sudionike i za Masku iz Ljubljane, odakle dolazi i komad “Nestajanje” Tomislava Zajeca u režiji Jerneja Potočana i izvedbi Mestnog gledališča ljubljanskog, “Snajper” Damira Karakaša uprizoren je u režiji Dine Mustafića u koprodukciji Teatra 071 Sarajevo i Scene MESS, a preostale predstave realizirane su u hrvatskim pozorištima u Zagrebu, Varaždinu i Dubrovniku. Upravo u Dubrovniku, u kazalištu Marina Držića, nastala je predstava “Kuća je velika, ne može se ona nosit” i to u suradnji sedmero glumaca, dramaturginjom Doroteom Šušak i redateljem Romanom Nikolićem, proglašena od stručnog žirija, glumci Zrinka Cvitešić i Luka Čelan, spisateljica i dramaturginja Lada Kaštelan, redateljica Aida Bukvić i producentica Romana Brajša, za najbolju na 36. Marulićevim danima. Predstava je to poput neke lirske freske dubrovačke što nas uvodi u živote i sudbine malih ljudi ovoga grada kojima je rat oduzeo više nego što se može poslije u životu nadoknaditi. (Tomislav Čadež, kazališni kritičar)

Predstava “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute”/Marko Ercegović/

No, kako je ovo festival hrvatske drame, izuzetno mjesto pripada nagradi za suvremeni dramski tekst koju je ove godine primio Ivor Martinić, autor komada “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” u režiji Aleksandra Švabića i izvedbi umjetničkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Uoči praizvedbe, u veljači prošle godine, Martinić će u jednom razgovoru naglasiti: “...U mojim dramama obitelj je uvijek u središtu pažnje. Ovo je i drama o emancipaciji roditelja, ali i drama o svim našim nemoćima da izgovorimo ono što, zaista, mislimo o obitelji, drama o svim mogućim šutnjama koje se događaju u obitelji, u svakoj obitelji. Ali ovo je i drama o ljubavi, toj želji svih članova obitelji da se ta ljubav održi. Ona, ujedno, ispituje i kako društvo diše, govori o istinama koje su u obitelji uvijek neugodne...”.

Ivor Martinić gradi svoj dramski rukopis na kontrastu i suprotnostima, on tka životnu priču postupno, sve je tu sažeto, jasno, gotovo kondenzat onoga što treba reći i opisati, čitaoca/gledaoca osvaja se jezgrovitošću govora, čistoćom misli, duhovitošću i specifičnim, ponekad u crno zaogrnutim humorom. Njegovi junaci, ta obitelj u koju prodire istražujući njene odavno prešućene istine, vrlo su slični nama, sve nam je odmah nekako poznato i blisko i mada se pripovijeda ipak o nekim stranim ljudima, oni nam uopće ne djeluju poput stranaca, njihove dogodovštine i osjećaji, sudbine i životi, njihove starosti i mladosti, tuge, čežnje, radost, smijeh i bol kao da se podudaraju sa onim što se događa nama samima - pisac kao da opisuje našu svakodnevicu, no pomalo izokrenutu, izglobljenu i pomaknutu iz poznate kolotečine života kojeg živimo, ali ipak ne toliko iščašenu da je ne bismo prepoznali kao svoju.

Ivor Martinić (Split, 1984) diplomirao je ADU u Zagrebu, debitira kao dramski autor tekstom “Ovdje piše naslov drame o Anti” 2009. godine u Gradskom kazalištu mladih u Splitu u režiji Ivice Šimića, prva velika predstava “Drama o Mirjani i ovima oko nje” praizvedena je u JDP-u u Beogradu 2010. godine, potom se nižu “Moj sin samo malo sporije hoda”, njegov u svijetu najizvođeniji komad, praizvedba u ZKM-u 2011. godine u Zagrebu, pa “Dobro je dok umiremo po redu”, također ZKM. Martinić je, s opusom od 18 drama postavljenih u 80-ak produkcija širom kazališnog globusa, nedvojbeno jedno od najprominentnijih imena suvremene hrvatske drame, ujedno nakon Mire Gavrana najpoznatiji hrvatski dramatičar u svijetu, preveden je na dvadesetak jezika i igra se u isto toliko zemalja, najviše u Južnoj Americi, ali i širom Europe, primjerice najčešće u Španjolskoj. Martinić je majstor kratkih, ponekad manje ili više ironičnih monologa, protkanih humorom koji plijeni, lik njima ocrtava vlastiti profil, ali i obris onoga kojemu se obraća, a nekada se u njima zrcali snažna, sažeta i ubojita ocjena, pa i osuda nekog društvenog fenomena. On je nepatvoreni dramatičar istančanog nerva i vrlo prepoznatljive poetike koju postepeno gradi i nadograđuje u svojim komadima, ukotvljen, kako i sam kaže, u drami obitelji, tako da porodični odnosi, usponi i padovi u toj mikroslici svijeta u kojem živimo trag je koji slijedi od prvih spisateljskih dana - uostalom, ne varira li teatar, od samih početaka i svog postanka, to nepregledno, neistraženo vrelo tema, motiva i situacija što ih očitavamo svakodnevno u obiteljima kojima smo okruženi?

Svođenje računa

U spomenutom komadu “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” ujedno se otvara neka nova dimenzija događanja unutar jedne familije, uzdižu se zbivanja sa ravni stvarnog u područje fantastičnog, nadrealnog, ali sve to vrijeme ne napuštajući mjesto gdje se sve odvija - najobičniju, svakodnevnu kuhinju i kuhinjski stol, najtradicionalnije mjesto okupljanja porodice, odnosno mjesto, kako ga opisuje redatelj: “...mjesto gdje se jede, gdje se pije, gdje se voli, gdje se bije...”. Kod Martinića, u njegovim dramama i predstavama po njima režiranim, sve se već dogodilo i odigralo, prisustvujemo tek konačnom završetku igre, ovdje je i čin moguće apokalipse tek nešto što će se možda dogoditi, no računi se prije toga moraju svesti i položiti, ništa ne smije ostati nedorečeno, nezavršeno.

Detalj iz predstave "Kuća je velika, ne može se ona nosit"/

U Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu nedavno je postavljen novi komad Ivora Martinića “Mama se opila k’o majka” u režiji Marine Pejnović, komad pisan po narudžbi tog teatra i prvi njegov dramski rukopis napisan i odigran kao komedija, odnosno humorističan komad. No ne treba se zavaravati - Martinić niti ovdje ne napušta svoju omiljenu temu, život obitelji, samo na nju gleda iz nekog drugog, pomalo grotesknog, ali prije svega humorističkog ugla. A u fokusu su male laži što ih izgovaramo svi mi svakodnevno, prešućene istine što možemo izreći samo u pijanom stanju. Napominje Martinić: “...Ova drama nastaje iz prostora izgovorenih laži koje se svakodnevno događaju u našim stanovima, obiteljima i međusobnim odnosima. To su naoko sitne laži kojima olakšavamo dan, izbjegavamo sukob ili čuvamo mir, često predstavljene kao bezazlene, čak nužne. No s vremenom se one talože, zgušnjavaju i prerastaju u obrasce ponašanja i odnose koji opstaju samo zato što se neke stvari nikada ne razjasne. Istodobno mi je tragično i smiješno koliko smo spremni trpjeti, šutjeti i lagati da je sve uredu i koliko brzo taj sustav počne pucati čim netko prestane igrati po tim pravilima”.

“Nalokaću se k’o deva, tko zna što će sve iz mene izaći”, replika je kojom glavna protagonistica Marina, u sjajnoj izvedbi glumice Tanje Smoje, otvara komad - no da li će tako i biti, saznat ćemo tek na kraju ove duhovite i vješto izbalansirane tragikomedije. Novi Martinić, prerušen u komediografa, no i dalje čvrsto ukotvljen u istraživanja koja ga najviše zanimaju u teatru - kako dokučiti skrivene tajne u životu jedne porodice?