Fragmenti produkcije: Teatar kao naš vječni saputnik

“Teatar je utemeljen u prezentnosti, to je umjetnost koja je nastala i nastaje u okupljanju, u prisutnosti, mi moramo biti prisutni u teatru, moramo biti stvarno u istom prostoru. Ali, to je i političko pitanje za mene, to da se nalaziš u istom prostoru.” Tako je u vrijeme pandemije Covid-19 govorio Milo Rau, veliko ime europskog i svjetskog kazališta. Ta prisutnost, to bivanje i zbivanje u istom prostoru u kojem nastaje kazališni čin, koji jeste istodobno i politički čin, bitna je karakteristika pozorišnog života u Bosni i Hercegovini i tokom prošle godine. Pokušati ću to potkrijepiti sa nekoliko primjera.

Pripovijedanje na sceni

U glavnom gradu BiH pokrenut je Sarajevo Theatre Showcase, okupio je više od 150 pozorišnih profesionalaca i oko stotinu sudionika, ponudivši u tri dana 24 izazovna i atraktivna projekta, a sve sa ciljem da se pokuša otvoriti nove prostore artističkog i produkcijskog rada u teatru, da se podijeli ono što se stvara i događa u regiji i, ne manje važno, da se potakne znatiželja kod drugih da surađuju sa nama u pozorišnim projektima, idejama i promišljanjima. Nekoliko je temeljnih segmenata pritom ponuđeno: program kazališnih predstava, theatre market, industry pitch, atelier, rezidencija, scenski razgovori i green lab – javno su čitani novi dramski tekstovi, razgovaralo se o kritici – pritom je osnova svemu bio svestrani dijalog koji je vodio tomu da se širom otvore vrata različitim glasovima i praksama u teatru, da se povežu mladost i iskustvo, imaginacija i odgovornost.

Ili, drugi primjer: projekt “Sexual Theatre – feminističko čitanjer klasika” u kojem su sudjelovali Bosansko narodno pozorište iz Zenice, kao nositelj cijeloga poduhvata, potom Budva Grad teatar iz Crne Gore, ali i dvije europske institucije – Univerzitet “Paul Valery”, Montpelier, Francuska i Faz Cultura, gradska kulturna kompanija, Braga, Portugal. Sam projekt zamišljen je tako da izaziva tradicionalne narative i razotkriva rodne pristranosti sadržane u klasičnoj književnosti primjenom feminističkih kritičkih okvira kroz umjetnički kreaciju i interkulturnu razmjenu.

Dva značajna pozorišna festivala – bosanskohercegovačke drame u Zenici i Pozorišne/kazališne igre u Jajcu – svaki na svoj specifičan način – upoznali su nas sa novim imenima što pronose domaći dramski tekst danas, ukazali na to da su obitelj i porodični odnosi, kao što je to od prvih poznatih drama iz antičke Grčke, i dalje u samom središtu pozornosti mladih autora i autorica, dramatičara i dramatičarki.

Zenički festival, tradicionalno povezan upravo sa bosanskohercegovačkim dramskim pismom, i prošle je godine pod svjetla reflektora izveo neka stara/nova imena poput Emine Omerović, Emine Kovačević-Podgorčević i Nedžme Čizmo. Predstave je birao Dario Bevanda i svoj izbor okrunio geslom “Pripovijedanje na sceni”. Odabrane predstave, u časopisu za pozorišnu umetnost Scena iz Novog Sada, komentira Aleksandar Milosavljević, jedan od urednika Scene: “…te postratne priče, utkane u ogromnu većinu prikazanih predstava, ne komercijalizuju rat u Bosni, nego istinski analitično, katkad i izvrćući naopako kožu dramskih likova, preispituju uvek složene životne priče preživelih…”

A Nedžad Ibrahimović, selektor 44. pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu, obrazlažući svoj izbor kojim dominiraju uglavnom mlade autorice, redateljice i dramaturginje, kaže: “Od Medeje, preko Antigone, Lisistrate, Hekube ili Demetre, pa do naših kazališnih autorica, gradi se slika tog agona i sukoba između patrijarhalne sljepoće i nenavidnosti te ženskog principa ljubavi i razumijevanja… Meni se učinilo da takav koncept može nešto reći i o društvu i svijetu u kojem živimo…”

Mapa urušenog svijeta

“Svi ovogodišnji naslovi zajedno čine mapu urušenog svijeta, ali i rijetkih svjetionika u njemu. Naš cilj je biti među onima koji postavljaju pitanja, vjerujući da kroz pitanja lakše otkrivamo ko smo i ko želimo biti.” Tim riječima Nihad Kreševljaković, direktor Festivala MESS, najavio je sve ono što smo mogli pogledati lani na ovom prestižnom pozorišnom događaju koji je odavno prešao granice Bosne i Hercegovine.

I to me dovodi do predstave pobjednice na MESS-u, ali i u Zenici, teatarskog čina kojeg smatram ključnim za pozorišni život u Bosni i Hercegovini u prošloj godini: riječ je o predstavi “Svijet i sve u njemu”, rađenoj po fascinantnom romanu Aleksandra Hemona “Bejturan i ruža”, u dramatizaciji Emine Omerović, Nejre Babić Halvadžije i Selme Spahić, ujedno redateljice predstave. O njoj je dosta pisano nakon premijere i festivalskih izvedbi; nesporno je riječ o izuzetnom pozorišnom događaju u kojem moćan i slojevit redateljski rukopis Selme Spahić objedinjuje sve ono što, ako i nije prikazano na pozornici, sadrži taj romaneskni narativ pisca i preobražava ga u dramski izričaj. Naravno, uz sjajnu dramatizaciju bez koje ta začudna atmosfera i zavodljiv duh romana na pozornici ne bi mogao biti izvodljiv.

Ili, kako to čitamo u “Bilješkarici” neponovljivog Darka Cvijetića: “Umjetnik je osluškivač. Svega oko sebe, čovjekov supatnik, bilo kog čovjeka brat, njegova posrnulost. Umjetnik je osluškivač. Jedan korak od nepostojanja, možda. Onaj koji je između smrtnoga i smrti. Osluškivač. Šunjač. Stalker”.

Teatar u svojim najboljim trenucima upravo je to – osluškivač svijeta u kojem se našao, onaj koji se gotovo neprimjetno šunja oko nas, naš vječni supatnik.