Etika jezika i politike šutnje: Svjedočanstvo za one koji nikada neće moći svjedočiti

”The afflicted don’t need comforting, they need what the comfortable have always had.”

- “One Day, Everyone Will Have Always Been Against This”,

Omar el-Akkad

Nedavno je cijenjeni američki književni kritičar John Freeman na svom Instagram profilu objavio fotografiju finalista Nacionalne književne nagradu za publicistiku, za tekuću godinu (National Book Award for Nonfiction) i među pet odabranih se našla i knjiga “One Day, Everyone Will Have Always Been Against This”, Omara el-Akkada, egipatsko-kanadskog pisca i novinara, čiji je roman “What Strange Paradise” 2021. dobio Gillerovu nagradu.

Kada empatija postaje izgovor

Nakon tri nedjelje bombardovanja Gaze, 25. oktobra 2023. godine on je objavio tweet: “Jednog dana, kada bude bezbjedno, kada više ne bude lične cijene u tome da se stvar nazove onim što jeste, kada bude prekasno da se iko pozove na odgovornost - svi će, oduvijek, biti protiv ovoga”, a naslov njegove knjige - “Jednog dana, svi će oduvijek biti protiv ovoga”, razotkriva licemjerje društava koja svoje moralne promašaje naknadno pretvaraju u pobjede i postaje upravo optužnica protiv naknadne pameti, našeg morala i zaborava. El-Akkad ovdje ne traži iskupljenje, već svjedoči i pokazuje da pisanje, koje sigurno neće spasiti izgladnjele, ipak može biti posljednji čin otpora i istine.

Žanrovski, pred nama je svojevrsni književni hibrid - spoj memoara i dnevničkih zapisa i vrlo zanimljivih političkih analiza. To je istovremeno priča o egzilu, pripadanju, pravu na život i jako lijep pokušaj da se u haotičnom svijetu istakne značaj pisanja koje istovremeno postaje i trajno svjedočanstvo i sjećanje. Knjiga je sastavljena od deset povezanih priča/eseja, koji neprekidno osciliraju između autorovog ličnog, imigrantskog iskustva i strahovite stvarnosti našeg svijeta koji El-Akkad posmatra kao novinar i pisac.

Knjigu otvara potresna slika djevojčice izvučene iz ruševina nakon vazdušnog napada. “Ona je boje magle kada je pronalaze, uvjerena da je sve već završeno. Poput nosača u službi nekog grotesknog plemstva, šest muškaraca je iznosi iz nečeg ogromnog i mračnog, iz onoga što je nekada bilo dom. Na njima - djevojčica od devet, možda deset godina. Ošamućena i krvava, gleda u stranu. Kao da nešto traži. Muškarci se kreću brzo, kao da bi sam čin pažnje i nježnosti, mogao da poništi ono što se već dogodilo - toj djevojčici, tom mjestu i tim tijelima koja još čekaju da budu iskopana ispod ruševina. Neko u blizini priziva Boga i traži osvetu. Možda je i Bog ovdje - i On nešto traži.” Kada jedan od spasilaca kaže “Inti zay el amar” - “Ti si kao mjesec” - El-Akkad odmah insistira na neprevodivosti te fraze: “Opet, prevod ne uspijeva”, piše on. “Ne postoji engleski ekvivalent za porijeklo ove fraze.” Nemogućnost prevoda postaje možda i prvi čin otpora ove knjige. U svijetu algoritama, parafraziranja, umjetne inteligencije koja kontinuirano redukuje, El-Akkad insistira na jeziku koji je svetinja i koji ne oprašta. Na jeziku po sebi. Naslovi poglavlja - “Odlazak”, “Svjedok”, “Vrijednosti”, “Otpor”, “Jezik” i tako dalje jasno pokazuju tematske okosnice, ali za razliku od većine savremenih publicističkih djela koja pokušavaju da spoje stvarnost i teorijsko znanje, El-Akkadova knjiga, koja je i poetska, izaziva jezik i uspostavlja ga kao jedinu instancu u čijim okvirima možemo postojati. Bez jezika smo ništa, a “jezik, takođe, oduzima vazduh iz pluća”, zapaža on u uvodu. To je izvanredna metafora: jezik je nužnost, ali i sam postaje saučesnik u tragediji.

Iz te slike El-Akkad prelazi na opis vlastitog života: djetinjstvo provedeno u Egiptu i Kataru, migracija u Kanadu, godine ratnog izvještavanja i kasniji život koji gradi u Oregonu. Kao čovjek čiji je identitet sačinjen od mapa različitih prostora i stavova, najčešće onih nepoželjnih, on - a upravo u kontekstu ruševina - pokušava od imperijalnog i opresivnog poretka sačuvati jezik i sjećanje. I pozvati na savjest.

U eseju naslovljenom “Odlazak” autor piše o očevom odlasku iz Egipta i sopstvenom udaljavanju od jezika i domovine; u “Svjedoku” i “Vrijednostima”, pak, detaljno propituje kako profesionalno novinarstvo utiče na svijet oko nas, na empatiju, kako je deformiše i udaljava od njenog izvornog značenja. “Kažu da ono što treba da radiš, u ovom poslu, jeste da tješiš one koji pate i da uznemiravaš one koji su zadovoljni. Ipak, novinarstvo je u svojoj suštini jedan od najaktivističkijih poduhvata koji postoje.” Analizirajući medijski pristup od vojnih simulacija u Virdžiniji do moralno upitnih vijesti i načina izvještavanja zapadnih medija tokom rata u Gazi 2023-2024, El-Akkad će zaključiti da empatija gotovo više nije vrlina već greška u matrici jer je prestala nositi svoje značenje - poistovjećivanje i suosjećanje. Novinarski pogled “postvaruje” empatiju za one koji žele da osjećaju, ali bez ikakvih posljedica.

Knjiga "Jednog dana, svi će oduvijek biti protiv ovoga"

/

Nedavno smo u okviru internacionalnog teatarskog festivala MESS razgovarali upravo o empatiji u svijetu oko nas i u tom je razgovoru istaknuta upravo pojava “lažne empatije”, one koja nas samo umiruje jer osjećamo dovoljno da ne moramo ništa da mijenjamo, naročito u današnje vrijeme kada je lajk dovoljna reakcija. Ova kratka digresija mi je važna upravo zato što El-Akkad proširuje pojam empatije, uvodeći ga u novinarsku etiku koja danas, kroz uravnotežene rečenice i bezlični ton, djeluje kao vrlo efektna zaštita od osjećanja. Jedna od važnijih implikacija knjige jeste i to kako kako udaljenost i život privilegovanih u novinarskom poslu utiču na sposobnost da druge vidimo kao ljudska bića, a ne samo kao subjekte izvještavanja. Autor ovdje posebnu pažnju posvećuje ulozi jezika, prevoda i medijskih eufemizama u oblikovanju narativa o tuđem stradanju. Kroz sve tekstove u knjizi provlači se pitanje moralne odgovornosti: kako svjedočiti patnji iz sigurnosti? Živeći u Oregonu, El-Akkad se i sam pita šta znači gledati razaranje s distance i vjerovati da pisanje još ima smisla.

Sve ovo, naravno, u našu svijest opet i iznova doziva Gazu i genocid kojem tamo svi skupa svjedočimo: “Riječi postoje tek retroaktivno; vrijeme prolazi preko njih i oko njih kao voda po dnu kanjona. U godini-dvije između trenutka kada pišem ove riječi i kada budu objavljene, možda će toliko nevinih ljudi biti ubijeno, toliko masovnih grobnica otkriveno, da neće biti tako kontroverzno jasno reći ono što je očigledno poznato. Ali za sada, ovdje u ovom dijelu svijeta, dijelu koji još nije sveden na ruševine, raspravljamo o tome kako nas riječi čine da se osjećamo. (...) Gotovo svakog dana neki uticajni kolumnista, think-tank ekspert ili portparol predsjednika Sjedinjenih Država bude bijesan zbog toga koliko su riječi poput “genocid” i “okupacija” bolne, koliko su pogrdne i nepristojne. Mjesecima gotovo svakodnevno gledam slike djece koja su unakažena, umrla od gladi, strijeljana. Njihova tijela u dijelovima i roditelje koji sahranjuju njihove udove. Vremenom neće biti ničeg naročito kontroverznog u korištenju ovih riječi da se opišu stvari za koje su stvorene. (Sama istorija riječi “genocid”, zamišljene kao mehanizam upozorenja, puna je primjera kako najmoćnije vlade svijeta čine sve što mogu da izbjegnu njeno korištenje, jer njihova upotreba sa sobom nosi obavezu. Nikada nije bilo dovoljno samo nazvati nešto genocidom: od čovjeka se zahtijeva da djeluje.)”

U prvoj rečenici citata sadržana je cijela poetika Gaze: jezik proizvodi nasilje, razara i Gaza je od početka u ovakvoj medijskoj klimi osuđena na mrak. “Zgrade nikada nisu uništene, već spontano gore, a ljudi bivaju ubijeni kao da je biti ubijen jedini prirodan i pravičan poredak njihove egzistencije.” El-Akkad izvrsno i izrazito potresno analizira način na koji savremeni mediji manipulišu riječi genocid koji postaje “tragičan, ali neophodan”, dok svaka rečenica započinje sa “Da, strašno je, ali...” Tako, svaka pasivna jezička konstrukcija i svaki eufemizam postaju neupitni činovi saučesništva.

Protiv revizije

On u knjizi još opisuje zapadni liberalizam kao “usmjeren na veličanstvenu, prosvijetljenu sliku sebe”, moralnost koja “saosjeća s patnjom potlačenih dok istovremeno profitira od sistema koji ih potlačuju”. Rezultat svega toga je oblik novinarskog pisanja koje nije niti polemičko, niti reportažno, već u potpunosti ono koje oslikava poetiku i politiku odbijanja. “Sigurnije je odvratiti pogled, držati glavu nisko, povremeno provjeravajući da li još nije previše neprijatno iznijeti ono što je oduvijek bilo jasno.” Ova je knjiga važna i zato što El-Akkad nije radikalan samo prema zapadnim imperijama već odmah uspostavlja svoj kritički odnos prema jeziku, to jeste našoj upotrebi istog. Gaza je ogledalo toga: “Jednog dana”, upozorava naslov, “svi će oduvijek biti protiv ovoga” - futur perfekat koji ismijava one koji su skretali pogled i obarali glavu. Gaza o kojoj El-Akkad piše ne traži sažaljenje već je test: ko smije govoriti i pisati i ko će, u konačnici kada sve ovo bude gotovo, izgledati kao da je oduvijek bio nevin i na pravoj strani.

U svojoj punini, ovo je književnost koja stoji protiv revizije, svjedočanstvo za one koji nikada neće moći svjedočiti, ali i glas protiv onih koji su u sadašnjem trenutku odabrali da budu uljuljkani i neutralni. Ono što je čini izuzetnom nije politika i ideologija (iako obje ove instance preplavljuju tekst), već izuzetna autorska posvećenost jeziku. Omar el-Akkad piše kao čovjek koji zna da je oružje (Zapada) jezik, i da se jedini način borbe sa opasnošću nalazi upravo u jeziku samom i načinu na koji ćemo ga i sami koristiti: za laž ili za istinu. Ova knjiga ne nudi katarzu, ona je uskraćuje, insistirajući na tome da je nelagoda koju moramo osjećati svjedočeći svemu ovome oko nas, jedini preostali trzaj naše borbe.