Ermina Ribić za Oslobođenje: Poezija će se uvijek čitati, kakva god bila

Šta je za Vas poezija?

- Teško je reći šta je, zapravo, poezija za mene. Ako je u pitanju tuđa poezija kojoj se rijetko izlažem, onda to nekad vidim kao težak tekst, nekad kao jako lagan tekst. U oba ova primjera pokušavam razložiti riječi, slike i ideje i prepustiti se mnogostrukim značenjima koja nadolaze.

Emocija, poruka, čulnost

Zbog privatnih obaveza, a ponekad, prosto, i zbog čitalačke lijenosti, propuštam ponovljena čitanja koja zasigurno donose i neka nova tumačenja. U suštini, poeziju uvijek vidim i doživljavam kao tekst, pa tek onda kao emociju, pouku, čulnost, naravno, ukoliko ona to izazove. Strukturalista u meni jednostavno ne umije drugačije pristupiti ovom književnom rodu.

Koliko Vam, kao mladoj autorici, znači priznanje na “Slovu Gorčina”, kojim su Vas pjesnici i primili u svoje redove?

- Mislim da još nisam osvijestila šta ova nagrada znači za mene i moju karijeru, bila ona usmjerena ka književno-umjetničkim tekstovima ili teorijskim radovima. Voljela bih naglasiti da iza mog imena ne stoji samo ovaj nagrađeni rukopis, uskoro i zbirka, nego i mnoštvo eseja, kritika, pregleda i akademskih radova, koji su svi zajedno utjecali i na moj pjesnički izraz.

“Slovo Gorčina” znači mnogo toga, ne samo festival kulture i poezije, i to valja imati na umu. U Stocu sam upoznala nevjerovatne umjetnike i umjetnice i osjetila različite vrste poštovanja, donekle i divljenja. Upoznala sam čak i ljude koji ne dolaze iz umjetničkih ili akademskih krugova, a koji su me prepoznali kao interesantnu pojavu. Ako se još jedna osoba, osim mene, osjećala kao u potpuno prirodnom okruženju tokom ta tri dana, onda je festival uspio u svojoj namjeri. Vrata su se otvorila, to je sigurno, a vidjet ćemo šta će sve kroz njih ući (ili bar probati ući).

Koliko je čitanje važno ne samo za one koji pišu?

- Sad slijedi ona izlizana izjava da bez čitanja nema ni dobrog autora/ice, a ni načitanog čovjeka. Ipak, bez obzira na to ko čita i šta čita, književnost, bar za mene, doslovno nudi beskonačne primjere neproživljenih svjetova, gradova, ispovijesti, sudbina, emocija, misli. Ne moramo se slagati sa glavnim likom iz Shakespeareovog “Hamleta”, ali nas mogu zadiviti njegov stav, njegova osveta, njegova dvojba. S druge strane, naravno, moguće je u potpunosti razumjeti i proživjeti neku scenu, senzibilitet ili jednu rečenicu. A za nas kojima je analiza i kritika književnosti profesija nema ništa slađe nego baviti se njenim elementima, historijom, društvenim kontekstom i sl. Nekome je književnost hobi, a nekome zadatak koji nikada ne dobija svoje konačno rješenje.

Koga čitati?

- U krugovima meni bliskih ljudi poznata sam po tome što ne preporučujem knjige tako lako (ili ikako!). Stvar je u tome da svi imaju ne samo različite ukuse već i očekivanja, reakcije. Mogu nabrojati meni drage spisateljice i autore, no, to ne znači da će isti kvalitet prepoznati drugi. Meni je, na primjer, roman “Orkanski visovi” bio totalni promašaj, dok se mnogi kunu u njegovu genijalnost.

Čudni putevi do publike

Mislim da se prije bilo kakve preporuke svaki čitatelj/ica treba dobro zamisliti nad svojim preferencijama i na osnovu toga ići u tom smjeru (ili u suprotnom, za one hrabrije). Da ponovim ono što su meni rekli na prvoj godini studija: potrebno je pročitati stotinu “loših” knjiga, da bi se došlo do izvrsnih. Vjerujem da je to najbolja preporuka koju trenutno mogu dati.

Ima li nade za pjesništvo?

- Odgovoriti na ovo pitanje a da se pritom ne sklizne u ničeizam? Šalu na stranu, pjesništvo je uvijek nalazilo čudne puteve do publike i poezija će se uvijek čitati, kakva god bila. Danas je to možda i pojačano utjecajem društvenih mreža, a tekstovi i autori/ce sve su dostupniji. O kvaliteti te poezije i njezinih stvaratelja i stvarateljica moglo bi se nadugo i naširoko, no to će ponovo biti subjektivno. Drugo je, opet, pitanje produkcije i promocije poezije, pogotovo u sredini kakva je naša, gdje se uvijek vrte ista imena, isti hvalospjevi, iste teme. Vrlo dobro znam kakav je osjećaj pisati negativne kritike i ne dobijati pozive nakon toga, a takav pristup je jedini ispravan ukoliko želimo podsticati jedni druge i prestati poslušno klimati glavama. Ako išta može ubiti umjetnost, književnost, poeziju, to je inertnost izraza i slab kritički odziv. Zbog toga vjerujem da poezija koja govori o novim pojavama ili, pak, o starim, ali na novi način, može osvježiti pjesnički iskaz i začiniti čitateljsko iskustvo - baš kao i kritika.