Denis Haračić, umjetnik: Posvećen ideji sulude istrajnosti
Denis Haračić na otvaranju izložbe/
Kako je za Oslobođenje kazao umjetnik Denis Haračić o svojoj postavci “Reject”, izloženoj u Historijskom muzeju BiH, radi se o postavci koja je nastajala u posljednje dvije godine.
- Ideju za ovakav način istraživačkog koncepta dobio sam još 2019. godine kada sam došao do zaključka da moj rad, iako se bavi vrlo primjenjivim, univerzalnim temama, ipak mora da postoji u okvirima moje neposredne realnosti. Bosna i Hercegovina je izazovna sredina za bilo kakvo umjetničko djelovanje i, iskreno rečeno, najlakše i najučinkovitije rješenje za umjetnika je kapitulacija umjetnosti na ovom podneblju te njena revitalizacija negdje drugo. Do danas smo izvezli mnoga velika imena u svijet i malo šta kvalitetno smo uspjeli zadržati unutar naših granica. Ovaj ciklus se i svojim nastankom i produkcijskim naporima hvata ukoštac s našim, posve skromnim, mogućnostima. “Reject” je u potpunosti posvećen ideji sulude istrajnosti, a djelo svake od 50 portretiranih ličnosti svjedoči tom konceptu.
Kako je izložba zamišljena u svojoj koncepcijskoj ravni, te šta nam govori njen naslov?
- Naslov izložbe govori nam da negdje između društvenog, ekonomskog i političkog konteksta ove zemlje postoji još nekoliko uporišta zdravog razuma, kao naprimjer polje kulture, koje se u proteklih 20 godina strmoglavilo u duboki ponor. Područja ljudskog djelovanja srodna kulturi bivaju odbačena i kategorizovana kao manje bitna za naš društveni život. Naravno, to je sasvim razumljiv fenomen koji se, s obzirom na naše političke okolnosti, da lako racionalizovati i objasniti.
Djelovanje na margini
Međutim, negdje u tom prostoru “djelovanja na margini”formira se jedan vrlo zanimljiv “mindset” kod ljudi koji svoj rad pretvaraju u pitanje identiteta i samim tim kao motiv za svoje djelovanje ne postavljaju ništa osim sopstvenih ubjeđenja. Naša kulturna scena preživljava na leđima takvih pojedinaca. BiH je izrazito plodno tlo za umjetničko djelovanje, a posve neplodno za bilo kakav profesionalni opstanak, a ti pojedinci, čini se, neumorno rade na svojim idejama. Ova izložba je zbog toga zamišljena kao jedna vrsta uzorka, presjeka mlade kulturne scene jednog podneblja, nikako u svojoj cijelosti, ali dovoljno reprezentativno i opisno da bi se mogla stvoriti jasna slika o potencijalu koji posjedujemo. Potencijalu koji u ovim okolnostima ne uspijeva da se iskomunicira do kraja.
Između ostalog, kako je istaknuto u najavi izložbe, problematizirate položaj mladih umjetnika u BiH. Kako vidite poziciju i ulogu mladih autora/ica u našem društvu?
- Pozicija i uloga mladih autora/ica u našem društvu, po mom skromnom mišljenju, jeste da prežive do prve faze svoje umjetničke zrelosti. Naše društvo prate brojna oboljenja koja umjetnost i kultura kao društveni mehanizmi vrlo rano i vrlo uspješno dijagnosticiraju. Umjetnost prema tome igra bitnu ulogu u civilizacijskom diskursu svakog civilizovanog društva. To naravno ne podrazumijeva da svaka umjetnost mora biti aktivistička, nego da je dovoljno da umjetnik/ica, kao produkt određenog društva, priča o njemu/njoj vrlo svojstvenim i subjektivnim temama i idejama. Te ideje će, ako je rad valjan, preći u poruke univerzalnog karaktera, čitke i razumljive za šire mase, te će samim tim u nečemu obogatiti našu okolinu.
Društvo kao društvo ima druge, za nas, nažalost, često i nefunkcionalne, mehanizme koji ga u krajnjem slučaju trebaju korigovati i usmjeravati ka zdravim konkluzijama. Umjetnost shodno tome može poslužiti samo u formiranju svijesti, empatije i šireg uvida u kompleksnost jedne društvene sfere, što je svakako pozitivan učinak i dobar početak za zajedničko djelovanje.
Šta mladi umjetnici mogu u društvu koje ne mari za umjetnost i kulturni razvoj, te koliko je možda ta negativna pozicija stvaralački izazovnija?
- Svaki izazov je samo onoliko zabavan koliko je i fer. Ako je sve postavljeno protiv vas, male su šanse da ćete imati uopšte realne mogućnosti da istrajete u svom djelovanju. Mislim da je pitanje samo u tome koliko nas je spremno zamijeniti komfor, normalan i pristojan život za godine predanog ulaganja u potpuno neizvjesnu profesionalnu budućnost. Ja sam iskreno ubijeđen u to da svaki kvalitetan rad daje pozitivne ishode, međutim, ono što mladi umjetnici vrlo brzo trebaju naučiti jeste da ti ishodi ne dolaze ni odmah, ni po redu, ni sa ikakvom specifičnom logikom. Bitno je da se rad nastavlja u kontinuitetu i da dolazi stalno do nove i šire publike.
Da se vratim na prvi dio pitanja, mišljenja sam da društvo nije nemarno po pitanju umjetnosti i kulturnog razvoja, nego da se u našem slučaju još nije prepoznao potencijal koji u ovom polju postoji kao i njegova realna primjena. Naše društvo je uz sav napredak još zatočeno u ranom stadiju svog razvoja, milom ili silom, borimo se za naše primarne potrebe.
U tom kontekstu pominjete i formulaciju “kolektivni osjećaj odbačenosti”, kako se jedan u svom izvoru negativan osjećaj može transformirati u pozitivan stvaralački potencijal?
- Tako što korijen tog stvaralačkog potencijala postoji izvan dometa nametnutih kolektivnih identiteta kojih, siguran sam, mi imamo i previše. Kao što sam ranije naveo, umjetnost se može baviti društvom, ali ona je u svom nastanku bazirana na iskrenoj potrebi pojedinca da kroz svoj rad komunicira ideje koje njega ili nju preokupiraju i s kojim se drugi mogu i ne moraju identifikovati. Ljepota umjetničkog djela je u tome što ono od nas ne traži odobravanje.
Potreba za komunikacijom
Ako možemo razumjeti njegovu suštinu, koja se zasniva češće na intuiciji nego na intelektu, možemo razumjeti i stanovište autora, i to je tačno onoliko daleko koliko treba da idemo s našim interpretacijama. Isto tako i navedena pojava kolektivnog osjećaja odbačenosti ne stoji kao imperativ nad umjetničkim stvaranjem. Stvaralački potencijal dolazi iz potrebe za komunikacijom, a u našoj sredini definitivno manjka čistih i neopterećenih komunikacijskih tokova.
Propitujete uz to mogućnosti i granice vizuelne komunikacije i važnosti kulture u društvu. Mogu li kultura i umjetnost biti stvarni korektiv društvu te mehanizmi osvještavanja građana?
- Mislim da su umjetnost i kultura kao mehanizmi osvještavanja uveliko uspostavljeni, barem kod nas, barem posmatrano kroz prizme ljudi koje sam do sada zapazio i čiji rad pomno pratim i, nadam se, kroz prizme mnogih drugih koje ću tek da otkrijem. Pitanje je samo u kojoj mjeri posmatrač sebi dopušta da oblike umjetničke komunikacije integriše u proces sopstvenog razmišljanja i osvještavanja.
Što se tiče društvenih promjena, na globalnoj razini, umjetnost i kultura prednjače kao metodi aktivističkog djelovanja, ali su globalno vjerovatno u istoj mjeri neučinkoviti u mijenjanju realnih životnih okolnosti koliko i kod nas. Umjetnost jeste komunikacijska forma, ali nije i fizička, pokretačka sila. Ona svoju autonomiju nalazi sama u sebi, a čovjek kao dio društva svoju autonomiju može da traži na beskonačno mnogo načina: kulturološki, etnički, religijski itd. Dakle, umjetnost je sekundarni mehanizam koji nam ne pruža odgovore na složena društvena pitanja nego nas u najbolju ruku suptilno navodi da svoje odluke donosimo humanistički, na širem spektru, te da pri tome uvažavamo i položaj pojedinca u ambisu statističkih istraživanja i brojeva. Ako smo sretni, stvarni, primarni mehanizmi za društvene promjene bit će pokrenuti upravo od ljudi koji su svoj sluh u dovoljnoj mjeri prepustili i glasu umjetnosti i kulture.
U kom slučaju odbačeni, na koncu, pobjeđuju?
- Odbačeni su u stalnoj pobjedi nad onim što ih je odbacilo, a u stalnom porazu u kontekstu onoga što je ostatak svijeta predvidio za njih. Teško je funkcionisati izvan okvira jasno utvrđenih sistema ali, reflektirajući se na prethodni odgovor, i odbačenost je jedna vrsta sticanja autonomije koja podrazumijeva da osoba može u potpunosti formirati svoj identitet na osnovu ličnih ambicija i aspiracija. U krajnjem slučaju sve zavisi od toga do kojih ekstrema ta odbačenost seže. Ipak se volim nadati da će i Bosna i Hercegovina u okvirima 21. stoljeća prepoznati važnost onoga što vrlo otvoreno i vrlo često bira da odbaci.
