Čovjek teži osloboditi u sebi život, rad i jezik

Gilles Deleuze: “Foucault”, s francuskog preveo Boris Žličar, Sandorf, Zagreb, 2023.

Postoje knjige koje se bave filozofima i postoje one koje na neki način i nastavljaju njihovu misao. “Foucault”, knjiga Gillesa Deleuzea posvećena francuskom filozofu Michelu Foucaultu, prvi put objavljena 1986. godine, a prije tri godine i na hrvatskom jeziku i u prevodu Borisa Žličara, nesumnjivo pripada ovoj potonjoj vrsti. To nije knjiga koja teži biti akademski precizna ili biti konačno tumačenje Foucaultova djela.

Objave, dijagram, plik

Naprotiv, riječ je o pokušaju da se njegov pojmovni aparat rastegne i preraspodijeli kako bi ostao otvoren za druga tumačenja. Ono što ovu knjigu čini važnom nije samo pomicanje Foucaulta u nove interpretacijske registre nego činjenica da ne želi biti i uvod i konačna analiza njegove misli. Deleuze odbija pojednostaviti Foucaulta i u skladu sa svojim stilom, on ga čini zahtjevnijim, time odmah na početku sugerišući da se neće posvetiti razjašnjavanju nego intenziviranju Foucaultove misli. Njegovi pojmovi, dakle, ne ostaju nedodirljivi nego se iznova guraju u nove odnose. Struktura knjige nije hronološka jer Deleuze ne prati Foucaultov razvoj po fazama, nego izdvaja ključne pojmove njegove misli: znanje, moć, vidljivo, izrecivo. Ti pojmovi ne čine zatvoren i konačno objašnjen sistem, nego se nalaze u stalnoj napetosti. Time Foucault postaje, pokazuje Deleuze, skup problema koji se neprestano vraćaju u različitim oblicima.

“Knjiga o Foucaultu je možda najviše zanemarena od svih knjiga iz Deleuzeovog opusa, i to potpuno nepravedno, jer ona je nastala u njegovom zrelom periodu, onome u kojem se ubiru plodovi životnog djelovanja. Upravo u toj iskustvom prožetoj točki Deleuze uvodi i razvija jedan od svojih posljednjih velikih koncepata - plik [pli], da bi opisao proces subjektivacije u vidu ustanovljavanja jedne unutrašnjosti mišljenja, jedne unutrašnjosti koja nije ništa drugo nego plik eksterijera”, piše u predgovoru Boris Žličar.

Prije razrade pojma plik, Deleuze se u prvom dijelu knjige fokusira na koncept “objave”. Umjesto da Foucaulta svede na istoričara diskursa ili analitičara institucija, on insistira na ontološkoj ambiciji njegovog projekta, gdje moć nije objekt nego odnos sila, znanje je proizvodnja objava koje određuju šta se uopšte može reći i vidjeti, a subjekt nije izvor već skup procesa u kojima se vanjske sile savijaju prema unutra u formi plika, stvarajući odnos pojedinca prema samome sebi. Objave su anonimne: one cirkulišu kroz institucije, arhive, naučne discipline, pravne sisteme. Jedna te ista rečenica može pripadati različitim objavama, ovisno o tome u kojem diskurzivnom polju funkcioniše. Time Deleuze naglašava da diskurs nije skup značenja, nego raspodjela pozicija, pravila i vidljivosti. Budući da objave određuju šta se može pojaviti kao istina ili problem, one su uvijek vezane uz odnose moći. Analizirati objave znači ući samo polje mogućeg govora - ne osporavati pojedine tvrdnje, nego mijenjati uslove pod kojima se određene tvrdnje uopšte mogu ili smiju pojaviti.

Knjiga "Foucault"/

Praksa oblikovanja života

Drugi ključni pojam je dijagram, koji Deleuze uvodi kako bi objasnio Foucaultovo shvatanje moći. Dijagram nije institucija niti zakon, već apstraktna mreža odnosa sila. Deleuze piše da dijagram “nikada ne funkcionira radi predstavljanja nekog prethodno postojećeg svijeta, on proizvodi novi tip stvarnosti, novi model istine. On pravi povijest razgrađujući prethodeće stvarnosti i značenja”. Time se moć odvaja od države, ideologije ili represije i shvata kao nešto produktivno, pokretno i nepersonalno.

Upravo distinkcija između arhiva, kao polja objava, i dijagrama, kao apstraktne mašine raspodjele moći, omogućava Deleuzeu da izbjegne i redukciju Foucaulta na čistu teoriju diskursa i onu na teoriju represivnih institucija, pokazujući da je moć produktivna i operativna, ali istovremeno otvara problem jer se u tom filozofskom izoštravanju gubi dio Foucaultovih analiza, a nasilje zatvora, klinika i državnih aparata biva na neki način zanemareno. Dalje, kroz proces presavijanja ˗ kroz “plikove” ˗ Deleuze objašnjava kako moć ne djeluje samo izvana nego se usvaja kao samodisciplina i odnos prema samome sebi, bez oslanjanja na etiku ili psihologiju. Ovaj koncept omogućava da se objasni kako moć djeluje bez stalne prisile: ljudi se sami nadziru, disciplinuju i oblikuju. Deleuze ovdje vidi etiku ne kao skup normi, nego kao praksu oblikovanja života.

Knjiga završava aneksom pod naslovom “O smrti čovjeka i o nadčovjeku”, gdje se pojavljuju crtice Nietzscheove filozofije nadčovjeka. Na tom mjestu Deleuze objašnjava šta Foucault podrazumijeva pod poznatom tezom o “smrti čovjeka” i istovremeno je povezuje s Nietzscheovom figurom nadčovjeka. Deleuzeov osnovni cilj jeste da spriječi često pogrešno tumačenje prema kojem je smrt čovjeka nihilistička, pesimistična ili antietička tvrdnja. Naprotiv, on je predstavlja kao nužan kritički prekid s modernim humanizmom. Ona označava kraj čovjeka kao centralnog subjekta znanja, istine i istorije. Ta figura, kako Deleuze podsjeća, pojavljuje se relativno kasno i vezana je za razvoj modernih nauka, antropologije, psihologije i političke teorije. Dodatak “O smrti čovjeka i nadčovjeku” jeste zanimljiv i inspirativan, ali nedorečen jer nesumnjivo otvara horizont različitih mogućnosti, ali ne nudi jasne smjernice za djelovanje unutar postojećih struktura moći.

Ambivalentna knjiga

Deleuzeov “Foucault” je teorijski zaista snažna, ali i ambivalentna knjiga. Ona Foucaulta sasvim sigurno spašava od banalnih čitanja, ali ga pritom preoblikuje u filozofa dijagrama i plikova, čime se donekle gubi istorijska i vrlo konkretna politička opasnost njegove misli, a otpor se radije tumači na nivou individualnih praksi i stilova života. Treba, međutim, naglasiti i da je riječ o knjizi slabe prohodnosti za čitatelje koji nemaju prethodno iskustvo s Foucaultovim i Deleuzeovim radom. Deleuze skoro i da ne nudi tačke prema kojima bismo se lakše snašli već polazi od pretpostavke da su temeljni pojmovi već poznati. Čitanje tako ne započinje od nule, nego in medias res i zahtijeva zaista aktivno učestvovanje čitatelja. Stilski, tekst je gust, fragmentaran i deleuzeovski metaforičan. Pojmovi se ne ispisuju redoslijedom, nego se prelamaju, presavijaju jedan u drugi. Takav stil može djelovati hermetično, pa i frustrirajuće, pogotovo za one koji traže jasnoću u obliku sažetaka ili zaključaka. Upravo zato “Foucault” nije knjiga koja se može protumačiti u klasičnom smislu; ona postaje produktivna tek u onoj mjeri u kojoj uspijeva uvući čitatelja u samo polje mišljenja koje opisuje. Njena vrijednost nije samo u objašnjenju Foucaulta nego u proizvodnji jednog specifičnog načina mišljenja, što je istovremeno njena najveća snaga i njeno ključno ograničenje.