Božo Stefanović: Snaga karikature

U ljeto 2023. godine pozvao sam telefonom dugogodišnjeg karikaturistu Oslobođenja Božu Stefanovića da ga pitam kako je i da mu nešto predložim. Prvo mi se javila njegova supruga Nevzeta (djevojački Osmanbegović) i rekla da je Božo bolestan, ali da će se rado javiti. Tako je i bilo.

Imao je tada 87 godina i, zbog bolova u koljenima, više nije mogao šetati. Rekao je da mu je drago što sam ga se sjetio, jer smo zajedno radili i poslije, kad je otišao u penziju, povremeno pili kafu. Predložio sam mu da povodom 80. godišnjice Oslobođenja nacrta neku karikaturu ili prigodan crtež, ali je rekao da nije u stanju: “Velika je to godišnjica Oslobođenja, čestitam svima u redakciji, ali ja već dugo ne crtam, jer mi drhte ruke”.

Desna ruka kojom je nacrtao mnoge karikature i crteže kaže – izdala ga je. Tri godine poslije tog razgovora, točnije 20. ožujka ove godine Božo Stefanović nas je napustio u 90. godini.

Dvije slike državnog grba

Karikature Bože Stefanovića su bile jasne i mudre, na devijacije i nepravde udarale su kao grom, a on nikada nije razmišljao kako će to neko tumačiti i na koji će način reagirati političari. Neke njegove karikature izazvale su prave političke potrese, uzdrmale direktore i glavne urednike Oslobođenja, a on je to sve posmatrao mirno, ne misleći o posljedicama.

U vrijeme usporavanja privredne reforme u Jugoslaviji 1965. godine nacrtao je karikaturu na kojoj atletičar na čijoj je majici pisalo reforma, umoran jedva stiže do cilja, a publika, bodreći ga, uzvikuje “tempo, tempo”. U tim povicima prepoznao se tadašnji visoki partijski dužnosnik Svetozar Vukmanović Tempo koji je uputio kritiku Oslobođenju i od republičkog rukovodstva zatražio da ga zaštiti, a autor Stefanović pozove na političku odgovornost. Iz Centralnog komiteta su pokušali Tempa ubijediti da atletičar na karikaturi ne liči na njega, niti je autor s povicima “tempo” mislio na njega. Božo tada nije bio član Saveza komunista, pa ga se nije moglo pozvati na političku odgovornost, ali ga je redakcija ukorila tako da nekoliko mjeseci Oslobođenje nije objavljivalo njegove karikature.

Ovo je prilika i da objasnim ko je Svetozar Vukmanović dobio nadimak Tempo. On je u jednom od svojih govora više puta izgovorio riječ tempo, a poslije njega je govorio Tito i ne mogavši da mu se sjeti imena, rekao je: “Kao što reče drug Tempo”. I tako je Vukmanoviću ostao nadimak koji je nosio do smrti 2000. godine.

Veći potres od spomenutog izazvala je Božina karikatura objavljena 1971. godine u Oslobođenju, u vrijeme rasprave o ustavnim amandmanima i namjerama republika da sebi osiguraju što veću samostalnost u okviru Jugoslavije. Karikatura je imala dva dijela: u prvom je nacrtao državni grb sa šest buktinja koje su predstavljale šest republika, a na drugom dijelu je grb samo s okvirom od pšeničnog klasja, dok je svaka izvukla svoju baklju i počela bježati.

To je ocijenjeno kao rušenje države i oštrica napada republičkog rukovodstva Bosne i Hercegovine bila je usmjerena na Božu i redakciju. Božu su ispitivali i pripadnici Službe državne bezbjednosti, ali nisu pronašli dokaze da bi bilo ko izvana utjecao na njega da nacrta takvu karikaturu. Udbu je donekle umirila i činjenica da Božo potječe iz partizanske obitelji.

Kad sam poslije dosta godina s Božom razgovarao o ovim reagiranjima na neke njegove uratke, on mi je rekao da je to sve bilo preuveličano i dodao: “Bilo mi je žao tadašnjeg direktora i glavnog urednika, koji su zbog mene bili izloženi političkim pritiscima, a to što su me na nekoliko mjeseci suspendovali nisam im zamjerao”. Tada je Oslobođenjem kružila priča da Stefanovića nisu mogli izbaciti ne samo iz SKJ nego ni iz drugih političkih organizacija, jer on u njima nije bio član, nego je bio neovisan umjetnik. Na to je Božin prijatelj novinar Enver Mehmedbašić šaljivo rekao: “Mog prijatelja Božu Stefanovića jedino možete izbaciti iz Lutvine kafane”. U zgradi Oslobođenja u Titovoj ulici u Sarajevu, na četvrtom katu, bio je bife u kojem je poslovođa bio poznati Lutvo, a gdje je Božo, u pauzi između crtanja, bio često prisutan.

Osmijeh pred topovskim cijevima

U jednom razgovoru Božo mi je rekao da se radije sjeća lijepih događaja koji su vezani za njegov dugogodišnji rad, a naročito se, veli, sretno osjećao kad je u Sarajevu 2000. godine objavljena knjiga s njegovim karikaturama. To je organizirao njegov kolega karikaturista Đoko Ninković, koji je bio i urednik knjige. Predgovor pod naslovom “Osmijeh pred topovskim cijevima” napisao je Enver Mehmedbašić, iz kojeg izdvajam ovaj pasus: “Sve Sarajlije su četiri godine bili izvedeni na strijeljanje. Eto u takve sudbinske dane karikaturista Božo Stefanović mirno nastavlja da crta karikature iz tog nevjerovatnog vremena rukom visokog profesionalca, okom humaniste. Taj mirni, blagi čovjek je imao snage da se osmjehuje pred topovskim cijevima”.

Reportaže vrhunskog reportera Slavka Gotovca u Oslobođenju je ilustrirao Božo svojom poznatom tankom linijom, kao medicinskom iglom. Slavko je napisao: “Sada ostaje problem: čime crta Stefanović? Takav registar linija, takav njihov sklad i preplitanje, takvo kovrdžanje i treperenje linija može se postići samo tračkom sunca i pramenjem zlatne kose gorskih vila sa Stefanovićevog Oštrelja. Ne znam da je iko od Stefanovićevih savremenika postigao takvu virtuoznost crteža”.

U svojim karikaturama Božo je nacrtao brojne likove, među kojima i političare, koji su nekad time bili zadovoljni, a nekad nisu. Kad je profesor dr. Mladen Ivanić prvi put vidio sebe na Božinoj karikaturi, to mu se toliko svidjelo da je poželio da to ima u svojoj vitrini, Božo mu je to nacrtao u velikom formatu i obojio te poslao u Banju Luku s posvetom i Ivanić mu je zahvalio.

Bila je 1987. kad me je Božo zamolio da mu kao član Općinskog komiteta SK Ilidža pomognem da se učlani u Savez komunista, jer će ga na njegov zahtjev predložiti Osnovna partijska organizacija Oslobođenja. Za starije kandidate se tražila saglasnost komiteta, a tamo su me samo pitali: “Šta je taj toliko čekao”? Božo je u partiji bio samo tri godine jer je SKJ 1990. ukinut, ali je poslije pričao da je svoju želju ostvario. Enver Mehmedbašić je sa osmijehom primijetio: “Čim si se ti, Božo, učlanio, partija se ugasila”.