Bosanka u timu koji je istraživao Mona Lisu

Isti tim koji je proučavao Rembrandtovu Noćnu stražu, a u kojem učestvuje i Bosanka Ida Fazlić, podvrgnuo je i Mona Lisu od Leonarda da Vincija sinhotronskoj analizi X-zrakama i otkrio koliko je renesansni genije volio eksperimentisati i raditi stvari koje nisu bile uobičajene za njegovo doba te zapravo bio odvažan umjetnik-naučnik.

Tim predvođen naučnicima iz CNRS-a, uključujući Synchrotron Radiation Facility (ESRF), Musée du Louvre i francusko Ministarstvo kulture, proučavao je mikrouzorak pripremnog sloja preparativne podloge ovog remek-djela i otkrio je jedinstvenu mješavinu olovnog ulja vrlo različitu od one koja se obično opaža na uljanim slikama iz tog razdoblja.

Rijedak i nestabilan spoj

Prisutnost rijetkog i nestabilnog spoja - plumbonakrita (Pb5(CO3)3O(OH)2) - također pronađenog na fragmentima da Vincijevog zidnog remek-djela Posljednja večera, sugeriše da je umjetnik imao želju za inovacijama u pripremi debelih, neprozirnih podslojeva tretiranih velikom količinom olovnog oksida. Iako da Vincijevi rukopisi upućuju na te prakse, ova studija, objavljena u Journal of American Chemical Society 11. oktobra 2023. pod naslovom “X-ray and Infrared Microanalyses of Mona Lisa’s Ground Layer and Significance Regarding Leonardo da Vinci’s Palette”, pruža nove ključne elemente za razumijevanje Da Vincijevih receptura i evolucije njegovih slika tokom vremena.

Preparativna podloga Mona Lise se prema dobijenim podacima sastoji od olovne bijele i mješavine olovnog ulja. Radi se o lanenom ulju u koje se dodaje sikativ (sikativi su sredstva za pospješenje sušenja), olovni oksid, te se ove dvije komponente kuhaju nekoliko sati na visokoj temperaturi.

”Na taj način se dobija medij koji pospješuje sušenje nanesenih slojeva, te čini boju gušćom, što olakšava njeno nanošenje. Do ovih informacija smo došli kombinovanjem naučnih rezultata dobijenih uz pomoć rendgenskih zraka i infracrvene spektroskopije, ali i na osnovu historijskih rukopisa koji spominju upotrebu takvih recepata.

Dio analiza je obavljen na naučnom odjelu Muzeja Louvre i Ministarstva za kulturu, a dio na European Synchrotron Radiation Facility (ESRF), koji je smješten u Grenobleu.

”Do nas je doputovao jedinstven mikrofragment Mona Lise iz Louvrea, ali i set uzoraka Posljednje večere sa Politehničkog Univerziteta u Milanu. Ovaj rad je plod dugogodišnje saradnje i razmjene resursa i znanja sa svih navedenih instituta, što ga čini tako važnim i uspješnim”, naglasila je Fazlić.

Naučnici su podvrgli taj mikrofragment analizi pomoću X-zraka u sinhrotronu, velikom stroju koji ubrzava čestice gotovo do brzine svjetlosti. To im je omogućilo da razotkriju hemijski sastav mrlje.

Koja je jedinstvena mješavina olovnog ulja otkrivena u Mona Lisi i po čemu se razlikuje od konvencionalnih uljanih slika iz tog razdoblja?

”Prethodne analize Leonardovih slika, od kojih trenutno postoji manje od 20-ak, uputile su nas na to da je svaka njegova slika građena na različit način. Naprimjer, veći formati, poput slike Sveta Ana, Bogorodica i dijete (168×130 cm²) sastoje se od gessoa i olovne bijele kao podloge. Podloga od gessoa sugeriše da je u ovom slučaju panel pripremljen u stolarskoj radionici. Nasuprot ovoj slici, manji formati, poput La Belle Ferronnière (62×44 cm²) sastoje se od olovne bijele i minija kao podloge”, ističe Fazlić.

”Tako smo došli do hipoteze da je Da Vinci manje formate sam pripremao za slikanje i da je kroz taj proces često eksperimentisao. Otuda interesovanje i za samu kompoziciju preparativne podloge Mona Lise, koja je, također, panel manjeg formata. Pokazalo se da i Mona Lisa ima neobičan sastav od olovne bijele i olovnog ulja”, dodaje Fazlić.

Olovna bijela i ulje

”Detekcija plumbonakrita u Mona Lisi, ali i u Posljednjoj večeri uputila nas je na to da je Leonardo da Vinci vjerovatno koristio olovni oksid kao alkalni olovni sikativ kuhan sa lanenim uljem kako bi pripremio podlogu za ove dvije slike. Uporedba rezultata dobijenih na Mona Lisi i Posljednjoj večeri sa modelima boja sintetiziranim prema historijskim receptima koji uključuju kuhanje ulja sa olovnim oksidom je bila vrlo uspješna - plumbonakrit, koji je produkt reakcije ove dvije komponente, također je detektovan u modelima boja, što ojačava našu hipotezu da je Da Vinci koristio ovu recepturu”, istakla je Ida Fazlić.

Iako su Mona Lisa i Posljednja večera naslikane različitim slikarskim tehnikama (Mona Lisa je štafelajna slika na drvenoj podlozi, a Posljednja večera zidna slika), zajednička im je kompozicija preparativne podloge koja se sastoji od olovne bijele i olovnog ulja.

Ovo otkriće potvrđuje to da je Da Vinci bio, prije svega, genijalan naučnik koji je svjesno i konstantno eksperimentisao u praksi.

Sama receptura koju je koristio za razdoblje njegovog stvaralaštva vrlo je inovativna i eksperimentalna. Inovativna je čak i njena primjena na različitim djelima, što ukazuje na to da je bio svjestan željenog efekta ovisno o podlozi, što znači da je znao predvidjeti fizičke reakcije i željene efekte koje će dobiti upotrebom olovnog ulja.

Više od stotinu godina nakon ove slike, sličan recept je otkriven i u Rembrandtovoj praksi, što ukazuje na to da je Leonardo vjerovatno bio utemeljitelj ove prakse.

Jelena KALINIĆ