Asfaltirana memorija: Radićeva je most

Urbanizam je veliki enterijer, a enterijer je mali urbanizam ……

Znam da moje kolege, koji sebe zovu urbanistima, ne vole ovu moju rečenicu. Ja je mantram i naglašavam, jer mi smo uvijek u prostoru. Kako je to jasno definisao jedan od ključnih filozofa dvadesetog stoljeća, gore citirani HEIDEGGER, mi i prostor smo jedno. Dakle, mi u prostor “ne ulazimo”, a niti “ga obilazimo”. Zato kada iz prostora, recimo južnog Jadrana uđete u Dubrovnik, pa onda u tom čarobnom gradu u gradsku kavanu, vi ste uvijek bili u prostoru. Jedino što se mijenja je manifestacija prostora koju memoriše i razumijeva naše tijelo, a ne primarno naša čula vida ili sluha.

PROSTOR JE NASTAVAK TIJELA - rekao je Merlo Ponti, još jedan od filozofa prošlog stoljeća, kada su ljudi dolaskom kinematografije, pojavom aeronautike, novih paradigmi o relativnosti u fizici i spoznaje o sebi, uz strašnu industrijalizaciju zla, kao posljedicu svjetskih ratova, razmišljali o načinu naše percepcije i svjesnosti, o prostoru i vremenu. Ta dva pojma VRIJEME I PROSTOR su zaključani za nas koji smo privremeni. Ona dva kvadrata koja su upletena, koji jesu simbol islama, znaci su upravo ova dva pojma koja mi mjerimo uvijek pomoću nečega i uz neki konsenzus. Tako smo mjere našeg tijela: lakat, stopa, palac zamijenili metrom. PROSTOR JE PRAZNINA. Mudre istočne filozofije znale su da se to ne da objasniti, ali se da i može spoznati, osjetiti.

Osjetljiva granica

 

Dosta mudrovanja. Pređimo na razlog ovog pisanja. To je nedavno “uprizorenje asfalta u ulici Radićevoj”. Moram biti sarkastičan, jer ovi novi, hejterski raspoloženi mediji, to su prikazali kao dostignuće.

Istina ovog trenutka istorije je u ovom: Prije par sedmica dvojica NETOKRATA - nova elita, vlasnik VIRGINA Richard Branson i AMAZONA Jeff Bezos, oni koji upravljaju nama, koji su dobro umrežili nas koje smatraju KONZUMETARIJATOM, “privatizirali su svemir”, pomakli jednu vrlo važnu i osjetljivu granicu, za našeg života, a mi i naši mediji slave ASFALT, dok se po svijetu otvaraju turističke agencije za izlete u svemir, gdje, istina, asfalta nema.

Razlog da pišem o RADIĆEVOJ je višestruk. O toj poprečnoj ulici se odavno razmišlja.

Zašto je ona bitna? Skoro sam održao predstavljanje projekta “SARAJEVSKE PONJAVE”, jer prvobitni i adekvatniji naslov - sarajevski ćilim - promijenili smo zbog primjedbe zavoda za zaštitu spomenika da nismo dovoljno obradili motive na ćilimu, kako smo mi popločanje nazvali (?!!!). To je, ustvari, projekat rekonstrukcije nekadašnjeg korza, širokog šetališta za naše pojmove, na potezu od Parkuše do raskrsnice sa Koševskom ulicom i dalje prema raskrsnici do Alipašine džamije. Na prezentaciji je bio i načelnik Opštine Centar, gospodin Mandić sa svojim saradnicima i savjetnicima. Bila je to prilika da se u društvu arhitekata prezentira ne samo taj projekat, koji sadašnji načelnik nasljeđuje od prethodnog, nego je to bila prilika da se nešto o prostoru kaže u “prostoru društva arhitekata “ (iznajmljenog by the way), kod onih koji su po svom određenju, prostorom najviše obuzeti. To je bio ugodan razgovor sa arhitektima i opštinarima i to je bio pokušaj kultivisanja razgovora o prostoru. Mi kulture dijaloga nemamo, niti je pokušavamo uspostaviti. Zato je za pohvalu namjera asocijacije i Općine, uz malu moju primjedbu da su za prethodne pregovore koji su doveli do ovog predavanja, mogli uključiti i mene, kao autora. Ovako nekako sam se naknadno ugurao, među mlade, znajući da im smetam? Nisam govorio samo o tom konkretnom potezu, nego općenito o “malom urbanizmu”. Taj pojam je skovao i u knjigu pretvorio veliki proto-majstor Bogdan Bogdanović. U toj knjizi, on upravo definiše te majstore urbanog enterijera, kakav je, recimo, PLEČNIK, koji je od svoje Ljubljane napravio okamenjenu scenografiju, koja je danas okvir za doživljaj tog grada.

Koji su pravci kretanja u našem užem dijelu grada? Pod tim mislim na potez od Čaršije do Čengić-Vile, jer tu je Sarajevu usko, do te tačke Miljacka je vidljiva i osjeća se kao dio grada, poslije ona jednostavno kao da nestane. Njeno zadnje ukazanje je oko Otoke i Meandra. Normalno da je Sarajevo i sve ono dalje do Ilidže, ali je od Čengić-Vile ono u drugom mjerilu. Tu se Sarajevo ulilo u čuvena sarajevska polja.

MI U SARAJEVU SE KREĆEMO UGLAVNOM U PRAVCU “GORE - DOLJE “ UZ TRAMVAJSKU PRUGU. To proizlazi iz uslovljenog longitudinalnog položaja grada. Rijetke su na tom potezu poprečne ulice u kojima zastane i odvija se život. Analizirajmo taj potez, pođimo od Čaršije prema Marijin-Dvoru.

ŠTROSMAJEROVA (pod ingerencijom je Opštine Stari Grad) - skoro je obnovljena, ali nedefinisana, ulica u kojoj bi u nekoj boljoj strategiji Opštine trebali biti prestižni butici ili sadržaji, a ne jeftina hrana, radnje bagatelne robe i cafeterije sa turbo-folk muzikom. Bez drveta, klupe, skulpture. Totalna anemičnost prostorna. Najporazniji je njen doticaj sa trgom oko Katedrale, trgom kojim caruje ASFALT. Oko tog simbola Sarajeva, oko Katedrale je popločanje, kao oko kakvog skladišta, dotrajali asfalt sa okrnjenim i potrošenim ivičnjacima. Ovo je PROSTOR za pravu urbanu scenografiju, jer je u nagibu, što je za prostor i njegov doživljaj provokativno, dobro orijentiran i vremenom formiran sa jasnim urbanim domenama i reperima. U taj mali trg ispred Katedrale se ulijeva i Ferhadija kao najšira i najveća pješačka ulica, koja nekako, sve uža i uža postaje, od kojekakvih kućica - štandova, koje Opština forsira, sa svjetlosnim zagađivačima - onim nametnutim svjetlećim digitalnim panoima, gore iznad glave prolaznika, koji vas zaslijepe, kao da u varioca gledate. Tako da za razliku od Zagreba, mi imamo “advent” čitave godine u Ferhadiji zahvaljujući Opštini Stari Grad. Trg oko Katedrale je zapušten u nemaru i neznanju onih koji o njemu odlučuju. Nažalost.

KULOVIĆA ULICA (opština Centar) - vrlo kratka, dijelom uska ulica, ali bitna poveznica na mjestu gdje je Sarajevo najuže - poprečno, ali i najslikovitije. Pogledati niz Mejtaš na Kulovića ulicu je jedna od ljepših urbanih scena Sarajeva. Prostor Kulovića ulice bi uklanjanjem zgrade hotela Pošta za što smo se u savjetu prošlog načelnika zalagali, izgradnjom garaže ispod i jednom savremenom adaptacijom hotela BOSNIA, sa trgom ispred Pozorišta mladih, koji bi se morao definisati pa bi, tako objedinjen sa trgom ispred NARODNOG POZORIŠTA, mogao stvoriti novi reper u doživljaju grada. Ovako sve izgleda kao naša Bosna, ni započeto ni dovršeno, nego se na to u nekom svom bitisanju jednostavno vremenom sviknemo, na tu nedefinisanost. Jedna mala slastičarna i njen sladoled MARSHAL su je oživili. Eto primjera pozitivnog.

RADIĆEVA (opština Centar) - potentna je i bitna ulica za doživljaj grada. Vrlo, vrlo bitna ulica koje nismo svjesni. Nekada je ta ulica bila za mirno stanovanje u gradu, jer tada su u njoj većinom stanovali udbaši. Pa je bilo razumljivo. Zbog toga je ona i sačuvana u svom profilu. Prije rata su se radili konkursi za most prema Akademiji, koji je bio ideja našeg velikog slikara Voje Dimitrijevića. Sjećam se da je ugledni slovenački arhitekta, tada angažovani, sada pokojni Vojteh Ravnikar, predlagao most sa drvećem, pravim stablima sa krošnjama na sebi. To je stara namjera njegovog prauzora, spominjanog Jože Plečnika, koji je takav most sa krošnjama sanjao nad Ljubljanicom. Tada je živa bila ideja da se i tramvaj provuče kroz Radićevu. Ovu ulicu poslije rata je oživio BUYBOOK, koji je za ovaj grad bitan i za mene bitniji od festivala. Otiđite u bilo koju knjižaru na Balkanu, izvan Bosne i recite da ste iz Sarajeva, pitat će vas za buybookovce. Oni svojim radom i odricanjem spašavaju kulturu ovog grada. Sarajevo uvijek ima te skrivene razine i njemu svojstvene slojeve. 2002. godine, Opština Centar raspisuje konkurs za most ispred Akademije, koji je bio seriozan, jer je tražio i okvirni predračun za radove. Mi tada pobijedimo i most je trebao biti od drveta kao onaj ARS AEVI, dolje niz Miljacku kod muzeja, ali sa ekranom iznad koji bi hvatao “slučajnog prolaznika”, kako je drugi Dimitrijević, sin Voje, naš Braco, zvao svoj performans sa kojim počinje njegova svjetska slava.

”RADIĆEVA JE MOST” je bio credo našeg konkursnog rada

Da, most koji je kasnije nakon ponovljenog konkursa napravljen i koji je sada akcenat Sarajeva. Mislim da će svoje puno opravdanje imati tek kada se definiše ulica Radićeva i obala od Čobanije prema Skenderiji. To nam je bio akcent i mi smo to potencirali i uradili u našem radu. Fokus je bio na obalama, a ne na mostu. Kada su obale definisane, most je logičan.

Jedna kulturna mišolovka

 

Pobijedismo tada, ali se žalila na odluku tadašnja naša kolegica, koja više nije među nama, pa je pisala čak pismo i tadašnjem visokom prestavniku PETRICHU, tako da nije red da joj se ime sada spominje. Normalno, sve je bilo neopravdano i tadašnje pare su otišle u drugu stranu. U ponovljenom konkursu mi smo opet poslali taj isti rad, koji je pohvaljen zbog svog šireg urbanog razmišljanja. Mi smo to onda poklonili Opštini kao podlogu za razmišljanje. Normalno, to se zagubilo u Opštini.

KONCEPT RADIĆEVE - NAŠEG KONKURSNOG RADA OD 2002.

Ovdje za one koji vole da dobiju informaciju više ostaviti ćemo link za više informacija o tome. Ukratko, RADIĆEVA BI TREBALA BITI PODREĐENA PJEŠAKU. Zato ne treba ASFALT. Tada smo mi bili vidoviti i u svom obrazloženju predvidjeli sadašnje oblikovno stanje. Prostore u prizemlju je kontrolirala Opština i Služba za upravljanje zajedničkih službi parlamenta, nasljednica svih tih finih prostora nekadašnje države, a kojom gospodare oni koji imaju informacije o tome. Dakle, mogao se izregulirati sadržaj. Mi smo od ulice htjeli napraviti ART-NET, jednu kulturnu mišolovku u koju bi se ulijevale te pozitivne energije, začete djelovanjem Buybooka i biblioteke prekoputa. Sugerirali smo da se otvore cafe-concept galerije, kakav je pokušaj bio galerija Smoje. Ovako se sada ona pretvara u aščiluk.

Sada malo lekcije o prostoru, kroz našu analizu:

- Saobraćajnicu bi trebalo suziti. Ukinuti onih devet parkinga sa desne strane, koje su koristili esdepeovci kojima je Dekanter - kafana u uglu iznad knjižare bila kancelarija. Sjećam se da me zaprepastila bahatost političara, koji su za to nepropisno parkiranje angažovali policiju. Tu novu suženu ulicu učiniti neugodnom za automobile, popločati kockom, sa dva “blaga brijega”, da novaci, koji voze očeva bijesna auta, ne mogu razviti brzinu. Navečer, to osvijetliti, jer ulica bi se trebala zatvarati za saobraćaj od 19 navečer do 5 h ujutro. To bi bio naš “SOHO “ - dio grada koji se od ostalih razlikuje upravo tim potrebnim kulturnim performansima. Da jednom Collegium Artisticum izađe iz “memli” pozicije gdje je sada.

Haotična slika

 

- Predvidjeli smo da će svaki budući zakupac praviti svoju nadstrešnicu i to se obistinilo i desilo. Sada imamo tu haotičnu sliku. Mi smo još tada razmišljali da sve postojeće i buduće budu pod jednom zajedničkom urbanom čvrstom nadstrešnicom, koja je u našem prijedlogu trebala biti odmaknuta obodnom šetnicom od objekata. Time bi se PROSTOR JASNO DEFINISAO. To je stara urbana gesta, gdje je kolona - da okupi energiju i prostor, te ga tako učini intimnim, a zaštiti stanare iznad.

- Važan doživljaj prostora je pod, jer mi “odozdo” kroz sebe dobijamo informaciju koja nam daje odrednicu o karakteru prostora. Nije isto stati na opeku, kao, recimo, u Sijeni ili Amsterdamu, ili na kamene vremenom izlizane ploče STRADUNA, (koji je, by the way, u 13. stoljeću bio opekom popločan), ili na onu krupnu kaldrmu u Mostaru, ili na nekadašnju kocku po DŽIDŽIKOVCU. Tim dodirom sa tlom se pamti mjesto. Ja pamtim drvenim kockama pokrivenu ulicu u Viktoriji - BC CANADA, koja je zbog tog poda upravo atrakcija tog malog grada. Da ne pričam o ulicama i sokacima starih gradova. Mi smo dozvolili da nestanu te taktilne površine u gradu koje ga čine pamtljivijim i tako “ASFALTIRAMO MEMORIJU”. Peglamo i ravnamo je. VI ČINITE ŠTO ZNATE, ALI NE ZNATE ŠTO ČINITE - ovo su mudre riječi Petra Cetinskog svojim Crnogorcima. Jesu li aktuelne i danas?

ASFALT NIJE POD ZA PJEŠAKA. Za auto - da. On jeste jeftin i brzo se prostre, ali on obično pokriva nesavjesnost podloge. Zato brzo propleše i bude pun lokvi. Mislim napisati jedan esej o tome, a nosio bi naslov - ZAŠTO ASFALT OVDJE NEMA KRAJ? Pogledajte prilazni put u Sarajevo, od Vogošće, tamo negdje oko Koševa, na kilometar od Predsjedništva i vidjet ćete kako se asfalt razlio prema okolnoj travi, ako je ima, bez krajnjih ivičnjaka ili nekih rubnika, bez jasnog kontakta sa drugom površinom. Izvođač to jednostavno pusti da se dogodi i to izgleda uvijek kao da je privremeno i nedovršeno. Zato je za mene to porazno, jer je jasno svakom ko dođe u grad da to kaže mnogo o nama. Jasno ih upozori o našem javašluku. Koliko su nas obradovale označene crvene biciklističke staze, oznake i putokazi za slijepe, ivičnjaci od granita, rampe za invalide. Asfalt naš nasušni, nezavršeni, privremenog je karaktera i tu asocijaciju budi kod ljudi. Mi znamo da kod nas - NIŠTA NIJE TRAJNIJE OD PRIVREMENOG. Pijaca na Ciglanama je privremena od Olimpijade, kao i onaj zaobilazni put oko stadiona Koševo, koji je jedan od bitnijih izlazaka iz grada prema Vogošći.

Asfalt bi bilo poželjno izbaciti iz uske gradske jezgre, jer čini ga provincijom. Zamislite Obalu i tramvajsku prugu u kocki. Ilica u ZAGREBU je u krupnim kockama, a tramvaj je u nivou sa trotoarom. To smo predlagali na potezu od Katedrale do Vječne vatre i tako bi sa pijacom Markale tvorile jedan mali trg. Tako je bilo nekad planirano, jer izgradnjom stambene zgrade iznad pijace, taj nekadašnji plan je poništen. Poništena će biti i pijaca uskoro. Tako umjesto da mjesto stradanja obilježimo, mi ćemo da anuliramo prostor i tako će nestati pamćenja. Prostor je bitan ZA KULTURU PAMĆENJA, A VRIJEME ZA KULTURU SJEĆANJA - kako to kaže Jan Assmann u svojoj knjizi. Za nekih pedeset godina kada tu ne bude pijace, neko će morati objašnjavati tim budućim posjetiocima grada da je tu nekad bila pijaca i da su u ratu tu stradali nevini ljudi koji su se tu zatekli. Koje prokletstvo je nad ovim narodom kada mi sami potiremo takve prostore, bitne za memoriju i naš identitet. Bojim se da to nije dublje, jer u Beogradu čuvaju bombardovanu zgradu nekadašnje vojske i oko toga pletu novi mit. Mi svoju gorku istinu sami od sebe i generacija koje dolaze krademo. Zar je ona zgrada uz pijacu Markale koja se pravi bila bitnija od “spomenik-pijace”, kako je bila predviđena regulacionim planom od 1998. g. Znam da regulacionim projektom zgrada nije bila tu predviđena, nego pijaca sa garažama ispod i savremenim poslovnim centrom od nekih 30.000 kvadratnih metara. Znam to, jer sam učestvovao u izradi istog. Boli me muk struke oko tog urbanog poteza kojim nestaje jedne bitne odrednice grada. Vratit ćemo se u opštinu Stari Grad na kraju, ali sada da završimo priču oko Radićeve. Da zaključimo, sve je poželjnije na podu od asfalta. Asfalt je nemoć kreacije.

ZELENILO JE NAJVAŽNIJI URBANI ELEMENT

- U našem prijedlogu konkursa u tako formiranom urbanom enterijeru, park bi trebao imati poruku, da i on bude Art park, ne zapuštena zelena površina kakva je sada. To bi vikendom bila art-pijaca, sa mini koncertima i street artistima preko cijele godine. Ne znam da li su sadašnja općinska vlast i savjetnici uzimali u obzir naš, njima poklonjeni, projekat. Koliko vidim, glavno je da se napravi novi konkurs, jer treba mladima pružiti šansu. Konkurs praviš kada imaš jasno pitanje, jer za PROJEKTNI ZADATAK TREBA TI GENIJALAC, A ZA DIZAJN MALO TALENTA - rekao je neko ko zna, veliki Le Corbusier. U pravu je i na toj prezentaciji u društvu arhitekata, jasno je bilo da strategije za taj prostor nema. Ima samo potreba za konkursom. Konkurs vrijedi samo ako ima jasna i konkretna pitanja u prostoru. DOBRO PITANJE JE POLA ODGOVORA.

Do sada su ovakvi konkursi uglavnom bili na nivou studentskih radova, nezreli i teško primjenjivi zbog našeg zakona o javnim nabavkama, koji je uzrok svekolike korupcije. Pravljen da bi je spriječio, taj zakon je potakao i unaprijedio korupciju. Prijedlog opštine da građani predlažu je malo utopijski.

Građani trebaju biti uključeni svakako i to ne sporim, ali da bi bili ti susreti sa njima efikasni, oni se moraju educirati o tom prostoru, inače će to biti kao kontakt-emisije na radiju, gdje se uvijek javljaju oni koji imaju vremena, a nemaju sa kim da pričaju.

Evo vam primjer takve neartikulirane priče, koja je aktuelna, oko trga Alije Izetbegovića. Nedostaje TRANSPARENTNOSTI. Da li je neko vidio animaciju budućeg trga?

Nama arhitektima za enterijer stana traže animaciju!

ONO NIJE SAMO TRG OPŠTINE STARI GRAD NEGO SVIH NAS. Neka se kao javna rasprava vrti animacija na bilbordima opštine STARI GRAD. Animacija o budućem izgledu tog trga. Pa onda napraviti TV sučeljavanje sa javnošću. Mogao je to biti trg i sa garažom i zelenilom, i da ne bude anemičan i nedefinisan kao popločanje ispred Vijećnice, jer ono atribute trga nema. Da bi se do toga došlo, nama treba znanja o prostoru i kulturi.

Nema cenzura

 

Mi smo uglavnom PROSTORNO NEOBRAZOVANI, reče Bruno Zevi u svojoj knjizi.

- KAKO GLEDATI ARHITEKTURU, na koju se ja, u ovim svojim pisanjima stalno vraćam. Reći će neko, ponavljam se. Da, jer mislim da je to istina. Ne brinite, to važi i za nas arhitekte. Svuda se vulgarnost kažnjava i sprečava, pa pornografije i psovki nema na televiziji, ali zato u prostoru koji se tiče svih nas, jer MI SMO U NJEMU, to se redovno dešava i mi dozvoljavamo da se najveće vulgarnosti dogode. U PROSTORU NEMA CENZURE. To onda ostaje i to su trajni ožiljci po sve nas. Sarajevo gubi svoj identitet urbanog zbog drskosti ovog vremena. Tako će TIBRA imati svoj neboder do onih Unisovih. Načelnici bi trebali biti dirigenti, a ne solo izvođači. Niko se ne usudi sašiti odijelo, ali svako misli da zna kuću napraviti. Bosna je prepuna tih nadrigrađevina i urbanih poteza lokalnih moćnika. Upravo iz naše prostorne neobrazovanosti i nekulture, mi lako i naivno ulazimo u prostor i trajno ga zagađujemo.

TO SE MENI SVIĐA - rečenica je koju ne bi smio govoriti niko ko javno djeluje. Zato ovo i pišem jer UPRIZORENJE ASFALTA u Radićevoj je, čini mi se, stidljiv potez da se nešto uradi na tom značajnom potezu. Cijenim da će se testirati njeno zatvaranje za Film Festival, ali se nadam da će se njenoj budućoj namjeni pristupiti puno ozbiljnije jer to ta ulica zaslužuje.

TO JE JAKO BITAN URBANI ENTERIJER U GRADU.

Zato savjet za opštinsku upravu - nema tu prostora za improvizaciju.

KVALITET JE BESPLATAN, jer najskuplje je kada ne valja, kada se mora novo popravljati.

Nadam se da će se asfaltna staza u Radićevoj ukloniti zbog neke ozbiljne, trajnije rekonstrukcije tog prostora.

Amir VUK ZEC