Ambijentalno o Maku
Lako bi bilo pomisliti da je intermedijalni muzički performans “Iza uma, [ΔE×Δt≥ħ2×(1-(v^2/c^2))x∞]” Belme Bešlić Gal, kojim je 26. jula ove godine otvoreno ovogodišnje Slovo Gorčina, tek neki zakučasti i hermetični art-projekt, no zapravo se već iz samog naslova vidi da on sadrži i druge umjetničke intencije. Istina da je Belma Bešlić Gal stvorila efektni visoko-modernistički art koncept na tragu različitih konceptualni i avangardnih iskustva, no ona u suštini nije hermetična umjetnica kojoj bi bio cilj da intelektualizira, provocira ili se iscrpljuje u teško shvatljivim artističkim šiframa, zagonetkama ili intermedijalnim citatima. Njezin vizualno-muzički koncept - performans - tek je početak, da ne kažemo tek puka forma dok nju kao autoricu, kao što ćemo vidjeti podjednako zanima i sadržaj.
Intervencije u prostoru
U programu Slova Gorčina stoji da je projekt inspiriran poezijom Maka Dizdara, što je konstatacija koja možda traži i neka pojašnjenja. Na stranu što je termin inspiracija prilično izlizan i neprecizan, važnije je shvatiti da Belma Bešlić Gal u svojoj izvedbi ne želi tumačiti, interpretirati, pa čak ni nadopisivati poeziju Maka Dizdara, a najmanje naravno polemizirati s njom, te da je njezin umjetnički pristup možda i iznenađujuće jednostavan i nepretenciozan.
Modernističke intervencije u prostor uvijek su tražile mjesta srodnosti, one su ispitivale, pronalazile ili ne pronalazile zajedničke točke, i Belma Bešlić zaista želi da uronimo u današnji svijet baš na mjestu kao što je to Radimlja, stvarajući u visokomodernističkom kontekst koji je uostalom i primjeren Maku Dizdaru jer je i on sam, naravno, bio modernistički autor. Belma njegovo djelo vidi kao otvorenu knjigu, a ona je ambijentalna umjetnica, i to artikulirana i samouvjerena umjetnica, što je posebno važno odlična kompozitorica, što je već dovoljno da nas uvjeri u svoju umjetničku ideju da je ambijentalnost jedan od mogućih relevantnih puteva prema poetici Maka Dizdara. Belma Bešlić naprosto ima talent da jednostavno zakorači u nesvjesno i oniričko i tamo pronađe mjesta srodnosti s poetikom Maka Dizdara i zato je moguće da njezin Mak Dizdar - ili Mak u njezinom performansu - nije glasan, ne viče (kao što je to bio slučaj ranije kod Vojina Komadine i Jana Berana), već je sveden na ambijentalno šaputanje ili čak mrmljanje - gotovo na tišinu - što je, pokazalo se na Radimlji, itekako smislena ideja.
Kao umjetnica koja pripada talasu iza postmodernizma (beyond postmodernism) - Belma Bešlić je sa svojim suradnicima stvorila efektni vizualni gotov spektakularan suburbani koncept kao prirodni kontekst za poeziju Maka Dizdara s kojeg je recepcijski lako preskočiti racionalnu prepreku (iza uma) i pronaći put tajanstvenim slojevima “Kamenog spavača”.
Pritom umjetnica ne pretjeruje s umjetničkim vještinama i erudicijom, već želi publiku okupiti oko svog minimalističkog koncepta i nekoliko autentičnih emocija – njoj iznimno važnih – i stoga želja da uključi publiku u svoj projekt joj polazi s neviđenom lakoćom jer nije tipična i uobičajeno: ona želi čuti što Makova poezija u ovom kontekstu govori nama i taj njezin rad na zajedničkom umjetničkom iskustvu je presudan jer je gledatelju/slušatelju dopušteno da sabire, odnosno proizvodi svoja umjetnička iskustva - moje su asocijacije “plovile” od Lauire Anderson i Briana Enoa do Arva Parta, Gavina Bryarsa, Eleni Karaindrou i drugih slavnih aktera ECM-ove nove serije, dok je netko drugi na Radimlji vjerojatno imao mnoštvo drugih, meni možda i nepoznatih asocijacija, što je također važno, jer je u otvorenoj formi svatko pozvan da sam sudjeluje u oblikovanju nečeg važnog i umjetničkog, što je moguće jer Belma Bešlić Gal je tip umjetnice koja više otvara sadržaje, nego što ih zatvara, više suflira, nego što interpretira, više sugerira, nego što ih tumači.
Nada i utjeha
Mak Dizdar, naravno, nije stigao čuti za Laure Anderson ili Arva Parta, no Belma Bešlić je tu da umjetnički vidi, pospaja i ujedini tako različita, a ipak srodna estetska iskustva i stvori novi umjetnički svijet koji nije bezazlen, ali ni strašan. Ona ne plaši i ne muči gledatelja i slušatelja, već mu nudi prostor za lutanje, sabiranje, užitak, ali i za njegove nesigurnosti i nemire, koliko to jedan ovakav tip modernističkog koncepta danas još može dopustiti (ili otvoriti). Umjetnica Bešlić ne želi govoriti u naše ime, ali ne stvoriti neki svoj privatni program; ona nam dopušta da govorimo okupljeni oko umjetničkog minimalizma koji prema oniričkom, zaumnom plovi neprovokativno i nepretenciozno, ali suštinski hrabro i neuvijeno.
Belma želi da sebi govorimo na Radimlji o našim životima – o našem (su)životu s tehnologijom i (novom) imaginacijom i našim umjetničkim iskustvima, baš na Radimlji koja je za nju uostalom neodvojiva od Makove poetike, i zato ovaj umjetnički koncept može tako superiorno funkcionirati na Radimlji samo zato jer je gledatelju otvoreno da barem na trenutak (ili koliko već traje Belmin performans) razmišlja o tome kako se nosi sa svojim životom, prije nego što pokupi svoje mobitele i ode gledati ili slušati nešto sasvim drugo. Belma Bešlić ne nudi, naravno, nadu i utjehu, ona čak zaobilazi neka očigledna pitanja, jer je primarni cilj, kako smo već rekli, pozvati gledatelje da se na jednom sasvim posebnom mjestu suče sa sobom i svojim iskustvima i to joj zaista uspijeva, možda više i bolje nego što se sama nadala.