"All of Us Strangers", A. Haigh: Uvijek u mojim mislima
I know how easy it can be to stop caring about yourself.
- “All of Us Strangers” (2023)
Zasnovan na romanu “The Strangers” (1987) Taichija Yamade, novi film Andrewa Haigha “All of Us Strangers” prati priču o Adamu (Andrew Scott), scenaristi koji se bori sa kreativnom blokadom pri pisanju scenarija u kojem su glavni dio priče njegovi roditelji koji su poginuli kada je on imao dvanaest godina. U međuvremenu Adam započinje intimni i izrazito tjelesni odnos sa Harrijem (Paul Mescal), muškarcem koji je pokucao na vrata njegovog stana jedne noći, pijan i željan društva.
Usamljeno odrastanje
Paralelno, Adam odlazi u svoj dom u kojem je proveo djetinjstvo i gdje zatiče roditelje (Jamie Bell i Claire Foy) koji izgledaju isto kao i kada ih je on posljednji put vidio. Haigh u film jako brzo uvodi duhove preminulih roditelja kao figure koje će Adama iznova vraćati u prošlost, u kojoj će on pokušati pronaći odgovore na neka pitanja koja ga muče sada u odraslom životu. Njih troje razgovaraju o njegovoj homoseksualnosti, o usamljenom odrastanju, o sklonostima koje nikada nije uspio izraziti, već ih samo ozbiljno potisnuti, sve vrijeme misleći da nije dovoljno dobar sin. Ti su dijalozi obojeni izuzetnom tjeskobom i traumom, ali i jednom vrstom iskrene ljubavi za koju je Adam ostao zauvijek u svom životu uskraćen.
Po povratku iz porodičnog doma, on vrijeme provodi sa Harrijem; piju, zabavljaju se, vode ljubav i razgovaraju o sopstvenim prošlostima, strahu od emotivnog vezivanja i životu u hendikepirajućoj usamljenosti. Obojica su jedini stanari iste zgrade i drugi se ljudi, osim Adamovih mrtvih roditelja, u filmu pojavljuju samo kao statisti u gradskom prevozu ili prepunom klubu. Muzika prati svaki povratak u prošlost i međusobna emotivna otvaranja. Ovo je film o ljubavi i o onome što smo mogli učiniti a nismo i o onome kako bi sve izgledalo da su stvari otišle nekim drugim pravcem. Veza između Adama i Harrija koja se prožima sa Adamovim ličnim i dugogodišnjim bitkama se nevjerovatno brzo razvija, dostiže vrhunac i strmoglavo se survava ka neočekivanom epilogu.
Muzička podloga čini važan dio filma jer odražava stanja u kojima su njih dvojica zaglavljena, u prvom redu Adama, i tako se pojačava i naš doživljaj ova dva života. “The Power of Love” (Frankie goes to Hollywood) kao izraz snage ljubavi i “Always on my Mind” (Pet Shop Boys) nedvojbeno kao pjesma koja prati i ističe odnos između Adama i njegovih roditelja. “All of Us Strangers” nije samo film o teškoći podnošenja marginalnog identiteta već i daleko kompleksnija priča o porodičnim odnosima u kojima se neke stvari za neke ljude možda nikada neće glasno izgovoriti i koje će ostati potisnute i povređujuće. Razgovori koje Adam vodi sa roditeljima su krcati strahom, sramom, ali ipak i pokušajem prihvatanja koje on nikada u stvarnosti nije doživio. Ističem scene u kojima Adamovi otac i majka, konzervativni bračni par, iskreno pokušavaju razumjeti i podržati svog sina homoseksualca izmičući tako vremenu u kojem ništa od toga nije bilo moguće. Otac, patrijarhalni pater familias, u Adamovim zamislima postaje roditelj, a ne samo uloga. Na toj razini film doista snažno odjekuje kod ljudi koji su se sa ovim i sličnim problemima susretali u svom odrastanju i kasnijem životu.
U kontekstu savremene filmske produkcije “All of Us Strangers” ima snagu kojom pokušava akcentirati neke oduvijek važne teme, pri tome oprezno vodeći računa da se ne pređe u patetiku, kliše ili propagandu. To u velikoj mjeri imamo zahvaliti načinu na koji je priča uopšte predstavljena. U pogledu strukturalne organizacije ona nije linearno ispripovijedana i u njoj se mijenjaju i miješaju dimenzije ne samo vremena nego i stvarnosti i onostranog. Odsustvo klasične narativne i temporalne logike ovdje dosta dobro funkcioniše iako nam pred sami kraj filma pomalo odvlači pozornost jer postaje samo sebi svrha. Isprekidanosti, uprkos intimnom i autorefleksivnom tonu, nekada postaju konfuzne i preko mjere, ali to svakako nije veliki propust ovog filma. Montaža je izvedena u skladu sa Adamovim osjećajima koji se intenziviraju kako mu stvari počinju izmicati kontroli i ni sam više nije posve siguran što je stvarno, a što ne. Tada čak i njegov odnos sa Harrijem počinje blijedjeti, a neke se scene krenu jednostavno ponavljati.
Film o otuđenosti
Haotičnost je dio Adamovog odrastanja i prihvatanja vlastitih životnih izbora. Cijeli ovaj film je zapravo potraga ili čak inscenacija odgovora i situacija koji se nikada u njegovom životu nisu desili, a koji su mu bili očajnički neophodni. Jedna od izuzetno upečatljivih scena jeste ona u kojoj Adam pita oca da li je znao za njegovu seksualnu orijentaciju, na šta on odgovara: “Naravno. Nikada nisi mogao dobro baciti loptu”, završavajući razgovor smijehom i tako Adamu pružajući dugo željenu utjehu.
Ovo je drugi Haighov film koji se bavi sličnom tematikom i u kojem se slučajni susreti dva muškarca pretvaraju u dirljiv ljubavni odnos u kojem se daju jasno sagledati komplikacije homoseksualnih veza. “All of Us Strangers” je u tom kontekstu malo više i film o otuđenosti, ne samo usamljenosti; to što su Adam i Harry sami u zgradi i što su jedini kontakti sa drugim osobama ostvareni sa mrtvim ljudima, više doprinosi osjećaju otuđenosti koji prati Adama cijeli život. On sve vrijeme kroz film traži sagovornika, povjerava se publici. Govoreći o tome, reakcije gledatelja će zasigurno varirati u zavisnosti od toga koliko se ko može poistovjetiti sa ovom pričom jer ona i dalje ima gotovo potpunu prevlast nad vizualijama. Nesumnjivo, priča je ovo koja djeluje oslobađajuće kako za svoje likove tako i za publiku, neovisno o tome da li se baš sa svim segmentima ove priče možemo identificirati.
“All of Us Strangers” je film o nikad izgubljenoj čežnji za srećom i ljubavlju, o pukotinama i rascjepima koje kvir osobe nose sa sobom. Ovo je i snažna priča o roditeljima, pretpostavkama muškosti i teškoći podnošenja jedne u različitim periodima; ambiciozna od početka do kraja sa povremenim potonućima koja se u epilogu donekle poravnaju. Ne bi bilo pošteno da Haighov film nazovem nezaboravnim, pa čak ni hrabrim ili briljantnim jer to on svakako nije, ali aplaudiram stilu i ideji koji su ispratili hermetičnu priču i spriječili je od iskoraka u ponor patetike.