60 godina Internacionalne umjetničke kolonije Počitelj

Usnuli grad u po bijela dana. Počitelj.

Neobično za takvog “starca”, koji je oduvijek odisao susretima uz čašicu razgovora, gostio putnike namjernike sa svih strana svijeta, školske ekskurzije se nadmetale, posao cvjetao poput trešnje, čiji je cvat u ovom gradu najavljivao predstojeće ljeto. Grad koji su, samo malo manje od njegovih žitelja, voljeli umjetnici svih fela, a ponajviše pjesnici i likovnjaci.

Bez Alme

Jer je Internacionalna umjetnička kolonija bila meeting point svih stvaralačkih proplamsaja.

Ali je Kolonija Počitelj svojih 60 godina dočekala u tužnom ozračju.

Bez predsjednice Alme Suljević, koju je smrt prerano odnijela.

I dug je spisak onih koji su ovu osebujnu umjetničku destinaciju napustili, a snažne tragove u njoj ostavili. Logika života, reklo bi se. Hronika jednog vremena kroz one koji su je osnovali i godinama dolazili, preko bivstvujućih, kao zalog nastavljačima tradicije okupljanja i stvaranja.

Nastala je i pozamašna kolekcija radova koji su bili posljedica dolazaka, boravaka i umjetničkih inspiracija umjetnika sa svih strana svijeta.

U jedinstvenom ambijentu srednjovjekovnog Počitelja, čijoj su se ljepoti oduvijek divili svi koji su ga posjetili, zatim oni koji su ga gradili, ali i njegovi rušitelji čak.

Ambijent kamena u Počitelju je, kako je Ivo Andrić zapisao, “rijetko i čarobno mjesto u kojem se mogu zamisliti vrijeme i odnosi među ljudima”.

Iako je bilo i nezamislivog, baš od ljudi poteklog. A nije tome mnogo decenija unatrag. Ostali su i tragovi tog barbarizma, ostala je mnoga kamena kuća razrušena, mnogi žitelj onemogućen ili obeshrabren da se vrati. Grad kao da je zaspao, ljepotom zrači ponajviše u sjećanjima i na razglednicama.

Tek s vremena na vrijeme nešto živosti unesu, opet, umjetnici.

Umjetnička kolonija i dalje okuplja stvaraoce, izazova i inspiracije ne manjka.

O jubileju su došli slikari, skulptori, grafičari, performeri, profesori, magistranti…

Hronike će neko nekad listati i po tragovima prošlosti nove zapise činiti.

Pa zato treba reći da su se ove godine na spisku učesnika našli akademski slikar Belis Pojatić iz Crne Gore, akademska slikarka iz Ukrajine Olga Kopeina, Kamara Hošić, akademska grafičarka i Viktoria Maslo, akademska slikarka iz SAD-a, Željko Kranjčević Winter, profesor likovne umjetnosti iz Hrvatske, te bosanskohercegovački umjetnici, skulptor i nekadašnji direktor Kolonije Počitelj Ante Brkić, profesorica na ALU Sarajevo Nataša Salihović, Binasa Memić, magistrantkinja slikarstva, akademik Izet Alečković, akademski slikar, Salko Pezo, akademski slikar, Esma Šabić, slikarka, Harun Behmen i Ena Kalaba, akademski slikari, studenti master studija slikarstva u Sarajevu, Irfan Hozo, akademski slikar, Radmila Lizdek, doktor grafike, Denis Vuk, magistar slikarstva, Ibrahim Novalić, slikar, Savo Rupić, magistar kuparstva, Ismir Halilović, akademski slikar i profesor likovne umjetnosti i Branko Vekić, akademski grafičar.

Sve je počelo 27. septembra 1964. godine, kada je došlo do realizacije ideje arhitekte Džemala Čelića, te slikara Hakije Kulenovića, Mirka Kujačića i Ive Šeremeta, čiju su realizaciju potpomogli politički funkcioneri Vilko Vinterhalter i Hasan Grapčanović. Zamisli i ideje mogle su početi sa realizacijom. Kolonija je smještena u konake begova Gavrankapetanovića.

Listanjem stranica o počecima i prošlosti Kolonije stoji i podatak da je tadašnji predsjednik Udruženja likovnih umjetnika BiH Hakija Kulenović govorio na otvorenju, a da su prisustvovali “još samo Ivo Šeremet i Zuko Džumhur, te mostarski slikar Meha Sefić”.

Smjenjivali su se umjetnici, a prilikom svakog boravka ostavljali po jedno umjetničko djelo nastalo u stvaralačkom zanosu počiteljskih izazova. Uvijek bi im se pridružili književnici, filmski, pozorišni i muzički umjetnici, te kritičari i historičari umjetnosti.

Još ni magistrala nije bila prošla kroz Počitelj, a danas ga nadvisuje ogroman most autoceste na koridoru 5c koji zamalo ugrozi autentični spoj prirode i graditeljske baštine.

Već 1966. godine radovi nastali u koloniji izloženi su u Umjetničkom paviljonu u Sarajevu. Tradicija “počiteljskih priča na platnu” ostaće sve do danas, jer se radovi publici pokazuju u Galeriji “Roman Petrović”.

Obnova kolonije je tekla sporo i u fazama. Ali će 1972. godine biti otvorena skroz adaptirana, snabdjevena svim savremenim komforom, iz vizure tog vremena.

Sredinom 70-ih će radovi iz Počitelja putovati po desetinama gradova u BiH, a slikar Franjo Likar je putovao uz izložbu i držao predavanja, dodajući joj i edukativnu dimenziju. Napose je Likar bio angažiran na obilascima ateljea najpoznatijih jugoslovenskih umjetnika u pridobijanju da budu gosti kolonije.

Uz Trešnjevu nedelju, o desetoj godišnjici Kolonije, 1974. godine, izabrana je i prva kustosica, historičarka umjetnosti Margita Gavrilović.

Počitelj će postati i mjesto okupljanja likovnih kritičara i historičara iz čitave Jugoslavije. Prvi put je to bilo 1976. godine, kada je Azra Begić, po rođenju iz Počitelja, organizirala sastanak Jugoslovenske sekcije AICA (Međunarodno udruženje likovnih kritičara).

Već 1997. godine dužnost upravitelja i kustosa Kolonije preuzeo je pjesnik i slikar iz Mostara Vlado Puljić, koji će na toj poziciji ostati sve do burnih, ratnih 90-ih.

Pročuo se Počitelj po Koloniji na sve četiri strane svijeta, slovio za najpoželjniju i po reputaciji najistaknutiju jugoslovensku koloniju. O 15. godišnjici, 1979. godine, trebala je biti štampana i luksuzno opremljena monografija. Ali je pripremljeni materijal misteriozno nestao, a firma koja je trebala biti izdavač, bankrotirala. Nešto kasnije, zahvaljujući slikaru Hasanu Sućeski, pronađen je dio tog materijala, štampana je prigodna, u smanjenom obimu i znatno skromijoj opremi.

Dvije decenije Kolonije biće obilježene u Stocu i Počitelju, otvaranjem izložbe “Počiteljska viđenja” u okviru manifestacije “Slovo Gorčina”, onda i u Collegiumu Artisticumu.

Godinu kasnije (1985.) ustanovljena je i Nagrada Umjetničke kolonije Počitelj mladom umjetniku, a prvi laureat bio je Zdravko Jojić.

Uz jubileje pamtiće se i domaćini kolonije Radojka i Vaso Čučak, koji su bili bliski sa svim umjetnicima koji su dolazili, izlazili ususret njihovim željama, trudili se da im na trpezi ponude sve čari hercegovačke kuhinje i plodova koje je nudilo to podneblje. Ali ništa manje sjećanja nije na čuvenog Mutu preko puta, u čijem restoranu su mnoge ugodne trenutke provodili Affan Ramić, Zuko Džumhur, Vlado Puljić, Mustafa Skopljak, pjesnici Ivan Kordić i Rešad Hadrović.

Safetove akcije

Pa će umjetnici početi kupovati kamene kuće i pretvarati ih u ljetne rezidencije za odmor i umjetničko stvaralaštvo, poput Affana Ramića, Salima Obralića, Safeta Zeca, koji je i danas sveprisutan i nerijetko u “sizifovskim” akcijama ukazivanja na važnost revitalizacije Počitelja, oživljavanja turizma, zaštite životne sredine i njene ugroženosti nepromišljenim trasiranjem autoceste...

Kolonija je hram kulture. Prostor koji toliko toga može ponuditi i iznjedriti. Samo treba vješta ruka tome da se posveti.

Pa da neki naredni jubilej bude u radosnijem okruženju, da Počitelj živne, da se oronule i obrušene kuće poprave, da se država pobrine za ovo neizmjerno kulturno-historijsko blago. Sama činjenica da je pod jurisdikcijom Vlade Federacije, kada je riječ o očuvanju, nije alibi za prepuštanje da ga zub vremena neizlječivo nagrize.