55. međunarodni festival kazališta lutaka PIF: Puno godina i još nekoliko više
Iz predstave "Čarobnjak iz Oza"/Ivan Spoljarec
”PIF (Pupteatra Internacia Festivalo - tako glasi naziv Međunarodnog kazališta lutaka na esperantu) ne bježi od velikih životnih tema pa ćemo vidjeti kaos i pustošenje u koje dovode političke ambicije, igre moći i izdaja; suočavanje s ljudima koji su obilježili našu prošlost i budućnost; posljednji ples jedne starice koja ima ‘puno godina i još nekoliko više’ i spremna je zaplesati negdje drugdje; priču o borbi za životni prostor i slobodu, o odanosti, prijateljstvu i žrtvi, o odrastanju na bolan način, o životu i smrti; drugu priču o osamljenosti, isključenosti i nalaženju prijatelja; razne bajke na kojima su odrastali mnogobrojni naraštaji, a koje dotiču ono najdublje u nama, komuniciraju s našom dušom, otkrivaju nam tko smo, osnažuju nas i pripremaju za svijet pun neugoda.” Tako u najkraćem Livija Kroflin, urednica službenog programa 55. PIF-a, što je u Zagrebu, na više pozornica, od 16. do 22. rujna okupio 15 teatara i trupa iz 10 zemalja Europe (Bosne i Hercegovine, Francuske, Italije, Poljske, Slovenije, Srbije i Španjolske, potom Izraela i Kanade i naravno Hrvatske, zemlje domaćina), sažima što ovogodišnji Međunarodni festival kazališta lutaka donosi novo iz svijeta umjetnosti lutkarstva.
Kazalište sjena
A bogatstvo lutkarskog izraza je neizmjerno: opet su tu klasične lutke što ih tako samozatajno pokreću glumci i glumice, uživamo u magiji mime, blještavilu i raskoši klaunerije, pred nama oživljava kazalište predmeta i kazalište sjena, na sceni se slika i izrezuju figure koje se potom animiraju, na djelu je plesno i fizičko kazalište sa lutkom u glavnoj roli.
Ovogodišnje, 55. izdanje PIF-a, otvorili su majstori-lutkari Kazališta lutaka iz Bialystoka, Poljska, dobro poznatom poučnom pričom o nezasitnim željama i pohlepi: “Bajka o ribaru i ribici” predstava je što ju je režirao Igor Kazakov, scenografiju je dao Aleksander Vakhrameev, a igra se uz glazbu Aleksandera Litvinovskiya. Priča je to o skromnom ribaru i njegovoj vječito nezadovoljnoj ženi kojoj nijedna želja ispunjena od zlatne ribice nije dovoljna - bajka je to iz pera A. Sergejeviča Puškina, topla i mudra, što nas opominje da bismo ipak u svemu morali pronaći pravu mjeru. Bajke su i inače česta vrela lutkarskih predstava: “Djevojčica sa šibicama” H. Ch. Andersena zaintrigirala je ljubljanski MINI Teater, “Zlatokosa i tri medvjeda” postavljena je u Lutkovnom gledališču Maribor, u adaptaciji i režiji Silvana Omerzua, “Čarobnjak iz Oza” stigao je iz Gradskog kazališta Rijeka, “Ljepotica i zvijer” potaknula je Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka i Gradsko kazalište “Joza Ivakić” iz Vinkovaca da udruže kreativni potencijal i stvore zajedničku predstavu, a Pozorište za decu Kragujevac insceniralo je ništa manje poznatu bajku Felixa Saltena “Bambi” u režiji Jakuba Maksymova. Jedan dječji roman, napisan prije više od stoljeća (1906.), neizbježna knjiga svačijeg djetinjstva iz pera Ferenca Molnara, oživio je na pozornici Lutkarskog kazališta Mostar u režiji Tamare Kučinović u suradnji sa dramaturginjom Mateom Bublić.
Naravno, kao i svake godine, nekoliko predstava igra se za odrasle, lutka itekako i tom starijem uzrastu ima i zna što reći. Iz Izraela je odabrana predstava “Carte Blanche”, autorica i performerica je Michal Svironi, u produkciji Udruženja neovisnih stvaratelja kazališne i izvedbene umjetnosti, dramaturgiju potpisuje Miki Mevorach, a Michal Svironi, koja je svestrana kazališna umjetnica, kreatorica, klaunica, lutkarica i izvođačica, “…spaja umjetnost i kazalište, širokim potezima boje stvara likove koji su je se dojmili, udahnjuje im život, a oni u jezivoj povorci pune pozornicu…” Iz Montreala je stigao inovativni teatar La Fille du Laitier, i to ništa manje nego sa reinterpretacijom “Macbetha” Williama Shakespearea iz pera Helene Belanger i Jona Lachalna. Predstava se zove “Tihi Macbeth” i zaista je to bezglasna, uz neki krik i jecaj, surova i krvava kazališna pripovijest o nesretnom i vještičjim proroštvom, ali i vlastitom žudnjom za moći obuzetom škotskom plemiću i ratniku što, zajedno sa Lady Macbeth, neće prezati ni od kakva zločina i opačine da postigne svoj cilj - popeti se na prijestolje. Igraju Marie-Helene Belanger i Jeremie Francoeur, sve se odigrava na jednom običnom stolu na kojem animiraju obične plastične čaše i tanjure, uz litre krvi i povremene natpise koji nas osvještavaju gdje smo i što se upravo događa - Shakespeare kakav odavno nije viđen! Dva vrhunska plesača i animatora, jedna glumica i jedan glumac, Julieta Gascon i Jose Puchades (Putxa) iz španjolskog pozorišta Zero en Conducta, Teatre del Moviment, tvorci su sjajne predstave “Brigitin posljednji ples” nastale 2016. godine u Barceloni. Lirska je to i veoma poetska kazališna izvedba kojom dominira upravo pokret - njih dvoje su sjajni plesači, gotovo akrobatskih vještina - ali i jedna starica, lutka koju vrhunski animiraju i na čijim sjećanjima i snovima počiva čitava predstava, suočavajući i nas u publici sa vječnim pitanjem - što je to ustvari prava vrijednost života, što to od njega tako žudno očekujemo i kako on neprimjetno i nezaustavljivo pokraj nas protječe a da toga, najčešće, nismo niti svjesni.
Festival svjetskog teatra, što se ove godine održava od 7. do 30. IX, na tri zagrebačke scene donosi četiri recentne kazališne predstave iz Brazila, Švicarske i Belgije. Jubilarno izdanje ove renomirane pozorišne smotre europskog, ali i svjetskoga teatra i dalje vode njeni utemeljitelji, Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, prve dvije predstave već su odigrane, preostaju još gostovanja NT Gent sa “Ispitivanjem”, autor je Milo Rau i izvedba projekta “Diptih: Vrata koja nedostaju i Izgubljena soba” uvijek intrigantne grupe Peeping Tom u režiji autorskog dvojca Gabriela Carrizo i Franck Chartier.
Samo najjači pobjeđuju
Predstava “Poslije tišine” (produkcija Cia Vetrice de Teatro, Rio de Janeiro) nastala po motivima romana “Torto Arado” autora Itamara Vieire Juniora, u režiji i adaptaciji Christiane Jatahy, otvorila je Festival, pa tako i novu kazališnu sezonu u Zagrebu. Jatahy je poznata brazilska filmska i kazališna redateljica, ovdje je usredotočena na vlastitu zemlju, njenu prošlost, ropstvo koje ju je odredilo i čije posljedice se osjećaju do današnjih dana - ne treba zaboraviti da je svojedobno ovdje prisilno dovedeno 4 miliona zarobljenih Afrikanaca, dakle robova, dok je u Sjedinjene Američke Države prispjelo deset puta manje, svega 400.000 afričkih robova! Riječ je znači o teatru što ga, uglavnom, označavamo uže pojmovno kao dokumentarni, koriste se živi glumci na sceni, pjeva se i pleše na filmskom platnu i na pozornici, a kada se govori, onda su to uglavnom obiteljske ispovijedi kroz koje se tka historija naroda tih krajeva, onda i danas, torture i zlostavljanja kroz koje su prolazili kada ljudski život, bolje reći život roba nije vrijedio gotovo ništa, što nije moglo ostati bez posljedica na situaciju koja u Brazilu vlada i danas. Na samom početku predstave se kaže: “Došla sam govoriti o svemu vezanom uz zemlju naših predaka jer o sadašnjosti se ne može govoriti bez saznanja o prošlosti”! A posljednje riječi u predstavi su: “Samo najjači pobjeđuju!” i između ta dva stava, te dvije misli vodilje odvija se i sve kazališno zbivanje što ujedinjuje prošlost, sadašnjost i moguću budućnost onih o kojima predstava govori.
Sasvim drugim putem kreće Christoph Marthaler, u vrlo intimističkoj predstavi “Pojma nemam”, produkcija Theatre Vidy, Lausanne, Švicarska, dva su protagonista sve vrijeme na sceni, izvanredan glumac, Škot Graham F. Valentine i glazbenik Martin Zeller, svirač viole da gamba i barokni violončelist, dramaturgiju potpisuje Malte Ubenauf. Marthaler je rođen u kantonu Cirih, često ga kvalificiraju kao “majstora promišljanja, ironije i neusklađenosti kome je svojstvena jedinstvena kazališna poezija sastavljena od riječi, pjesama i glazbe.”
Naravno, redatelj je to izuzetno inovativne kazališne estetike, vidljivo je to iz svakog majstorski promišljenog i gotovo šahovski precizno odigranog prizora i u ovoj predstavi koja kao da je ukotvljena u jednom stihu koji čujemo, a glasi: “Mi plovimo između ralja neba i zemlje”. Sve je ovdje i stvarno i nestvarno, sve može nalikovati grotesci, farsi ili vodvilju, nekoj na apsurdu sazdanoj crnoj komediji, a ipak nadilazi sve te odrednice žanra, silna vrata kroz koja, otvarajući ih i zatvarajući, prolaze oba protagonista, glazbenik i glumac, postupno i gledatelje uvode u neke samo kazalištu dostupne, a inače običnom smrtniku nedokučive svjetove, van ovog svijeta u kojem obitavamo i koji poznajemo. Izuzetan kazališni događaj, teatar sazdan na prefinjenom humoru kroz koji i sasvim obične stvari iz prostora u kojima živimo, poput poštanskog sandučića pred vratima ili radijatora u sobi mogu preobraziti naše živote do neprepoznatljivosti.
