Govor nijemih likova
Predstava “Mjera za mjeru”
William Shakespeare dramu “Mjera za mjeru” piše između nastanka “Otela” i “Kralja Leara”, godina je to 1604, a, kako to navodi i autor prijevoda Josip Torbarina, ona “...ide u red najzanimljivijih njegovih djela - to je zapravo ‘drama’ u modernom smislu riječi; obrađuje ozbiljne, mahom društvene probleme, sadrži latentne tragične elemente, ali ne svršava smrću glavnih junaka, već na kraju autor dovede radnju na prilično neočekivan ‘happy end’.
Milost i milosrđe
Na površini je ‘Mjera za mjeru’ komedija sagrađena prema prokušanom receptu, kojim se na primjer Shakespeare poslužio u ‘Mletačkom trgovcu’. Junakinja svojom intervencijom otklanja katastrofu i oštricu mača okreće prema zlikovcu komada, a sve se svršava razotkrivanjem, poslije kojega nastupa izmirenje i praštanje... Čini se da se oko sukoba između pravde i slova zakona, koji predstavlja vojvoda (a licemjerno na nižem planu i Angelo), s jedne strane, i milosti i duha zakona, koji zagovara Isabella, s druge, okreće glavni smisao drame.”
Kao kuriozitet navodim i podatak da je među oduševljenim poklonicima ove drame bio i Puškin, koji povodom nje piše poemu “Andželo” u kojoj je slobodno prepjevao dramu “Mjera za mjeru”. Njenu fabulu Shakespeare, kao uostalom i u drugim brojnim komadima, nije sam izmislio - ta storija o ženi koja nastoji spasiti život osuđenom muškarcu, ovdje je to njen brat, pojavljuje se u svjetskoj književnosti na više mjesta, a Shakespeareu je neposredan izvor bila drama “Promos i Cassandra” njegovog starijeg suvremenika Georgea Whetstonea iz 1578. godine, kao i neka druga onodobna srodna djela - radnja je smještena u Beč, tamo se sve odigrava oko tog glavnog sukoba pravde, odnosno stroge primjene slova zakona i milosti i milosrđa koje bi trebalo tu strogost ublažiti. Torbarina navodi i riječi još jednog Shakespeareovog suvremenika, Williama Perkinsa, koje govore u prilog tomu: “ ...milost i pravda dva su stupa koja podržavaju prijestolje Kneza. Kao što ne može biti milosti gdje je isključena pravda, tako ne može biti pravde gdje je prognana milost; i kao što je milost bez pravde luda dobrota, tako je pravda bez milosti okrutnost”.
U Hrvatskoj “Mjera za mjeru” odigrana je prvi put u Splitu 1955. godine, u režiji Vlade Habuneka i postavljena je, do danas, samo još dva puta: u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Koste Spaića prije točno 60 godina (1964) i potom još 1991. na Dubrovačkim ljetnim igrama, redatelj je bio Ivica Kunčević. Novu zagrebačku izvedbu redateljski potpisuje Ivan Plazibat, njome je ujedno okončana kazališna sezona 2023/2024. u matičnoj kazališnoj kući, dramaturginja je Ivana Vuković, scenografkinja Tea Truta, kostimografkinja Petra Pavičić, skladatelj Damir Šumanović, dok scenski pokret potpisuje Damir Klemenić. U naslovnim ulogama nastupaju Goran Grgić, kao Vojvoda, odnosno prerušeni redovnik, Olga Pakalović je Isabella, Filip Vidović je njen nesretni brat Claudio, kome prijeti smrtna kazna, a Dean Krivačić okrutni je i pohotni Angelo, zamjenik Vojvode, oni predvode brojni glumački ansambl u kojem se posebno ističe grupa žena koja u tom, novom čitanju “Mjere za mjeru”, dobiva na značenju kao “govor nijemih glasova”, to su: Lana Barić, Iva Jerković Oreški, Iva Mihalić, Luca Anić, Jelena Otašević i Tesa Litvan.
Zašto je ta grupa žena “govor nijemih glasova”? Ivan Palzibat, otkrivajući čime su se on i dramaturginja bavili istražujući što bi danas bilo posebno zanimljivo u ovoj više od četiri stoljeća staroj Shakespeareovoj drami, kaže: “Dvije teme koje su nam se nametnule jesu tema moći i tema šutnje. Ili bolje rečeno, riječ je o istoj temi koja je poput lica i naličja istog novčića. Jer oni koji imaju moć kod Shakespearea, imaju i moć govora. Nemoćni imaju samo šutnju. Promišljanje komada, tu mislim kako na sebe tako i na dramaturginju Ivanu Vuković, krenulo je iz jedne od znakovitijih šutnji. Otuda je krenulo naše promišljanje tišine u ‘Mjeri za mjeru’ i dramaturški pristup u kojem dajemo glas nijemim likovima. ‘Mjera za mjeru’ jest komad u kojem smo slušali utišane glasove, nijeme glasove. Uz glavnu liniju radnje koja ostaje Shakespeareova i koja se bavi pitanjem moći, nasilja i pravde, dramaturški i izvedbeno razvijali smo liniju pozadinskih priča sporednih likova komada, i to u prvom redu ženskih likova. Dali smo glasove tim ženama i zanimalo nas je što imaju reći o svojim društvenim pozicijama i pravima, a posebno o braku kao ekonomskoj transakciji kako je postavljen kod Shakespearea u ovom komadu. Adaptacija je bila nužna kako bismo dali glas - nijemima”.
Osvajanje prostora izvedbe
A dramaturginja Ivana Vuković dodaje: “U našem dramaturško-režijskom čitanju upravo ta tišina postaje najuzbudljivije mjesto. Što bi sve te žene rekle, što su uopće tada mogle reći i što pretpostavljamo da su rekle? S obzirom na to da su nedorečene i nenapisane, glumicama se otvara širok prostor slobode reagiranja na izvedbeni zadatak - osvajanje prostora izvedbe”.
A da bi to saznali, redateljsko-dramaturški dvojac Plazibat/Vuković sam ili u suradnji sa glumicama “nadopisuje” Shakespearea, čitavi pasusi novog teksta dodaju se izvorniku, predstava nastaje kao miks originala i novonapisanog, ideji predstave podobnog sadržaja, ne bez prisutne note neprikrivenog feminističkog naboja kojim bi se, eto, i tim “nijemim glasovima” dalo mjesta i prostora i otkrilo njihovu sputanost i okovanost društvenim normama i ograničenjima koja im ne dozvoljavaju da se oglase i iskažu u svoj punoći!
U tome je, najkraće, suština nove, četvrte hrvatske izvedbe Shakespeareove drame “Mjera za mjeru” što je u prvoj polovici lipnja odigrana u HNK-u u Zagrebu na kraju tekuće sezone. A sljedeću je najavila nova ravnateljica Drame, renomirana i poznata suvremena dramska spisateljica Tena Štivičić, i tim nas povodom podsjetila: “Svijet je u nekom febrilnom stanju, kao da je stalno na samoj granici erupcije. Kazalište zahtijeva da od toga frenetičnog ritma, plitkog disanja i stalne napetosti uzmemo predah. Samim svojim fizičkim zakonitostima, mrakom, tišinom i zajedničkim sudjelovanjem u živom događaju zahtijeva drukčiju disciplinu bivanja. Kad pomislim na kazalište u najboljoj inkarnaciji, pomislim na disanje publike koje od kaotičnog žamora polako prelazi u zajednički ritam čiju usklađenost diktira čin na pozornici. Pomislim na protuotrov poražavajućoj svađalačkoj površnosti javnog diskursa. Pomislim na one dragocjene trenutke u mraku kad intenzivan osjećaj polarizacije, nekog stalnog stava ‘na gotovs’ zamijeni osjećaj povezanosti i prepoznavanja nečeg zajedničkog u ljudskom iskustvu. Osjećaj da nisam sama, kao ljudsko biće, kao žena, kao građanka, kao pripadnica jednog trenutka povijesti u kojem se batrgam kako znam i umijem, osjećaj da pripadam nečemu većem od sebe, a što je plemenito u svojoj potrazi i nastojanju da me suoči sa samom sobom, sa svojom osobnom i kolektivnom odgovornošću”.
