Komedije sa satiričnim eksplozivom

“Kovačevićeve komedije su napunjene satiričnim eksplozivom, ali se njihov opseg i domet ne iscrpljuju satirom. Nije Kovačević slučajno ili tek vica radi jednu od svojih najurnebesnijih komedija nazvao tragedijom. Oni ludaci u ‘Urnebesnoj tragediji’ kojima se grohotom smijemo nisu smešni, nego tragični...” Tako je svojedobno njegov dramski opus sažeto okarakterizirao Jovan Ćirilov, kultno ime Bitefa i ovih naših, i ne samo naših, kazališnih prostora. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu tokom ovog mjeseca gostovali su ansambli teatara iz Osijeka i Varaždina, a nešto prije toga u Beogradu je premijerno ponuđena nova inscenacija jednog njegovog dobro poznatog komada - što nam to Dušan Kovačević danas, više od četiri desetljeća od nastanka tih dramskih tekstova i njihove praizvedbe, može poručiti, koje kopče ga vežu uz vrijeme u kojem živimo?

Iskrena emocija

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu mladi glumac, lutkar i redatelj Vanja Jovanović postavio je “Balkanskog špijuna”, tekst napisan 1983, točno deset godina prije nego se on rodio. Suradnici u projektu bili su scenograf Matej Kniewald, kostimograf Mario Tomašević, autor glazbe Šimun Matišić, u ulozi Ilije Čvorovića nastupio je Ljubomir Kerekeš, Ljiljana Bogojević, Elizabet Brodić i Marinko Leš u rolama su ostalih članova porodice Čvorović, a podstanara optuženog za špijunažu igra Robert Španić. Govoreći o samoj drami, redatelj će istaknuti da ne misli da je ovdje riječ o izrazito univerzalnom tekstu koliko o vrlo integralnom i vremenski vrlo određenom u mišljenju. Pa dodaje: “Mi danas nemamo tu vrstu paranoje koju su ljudi doživljavali u tom vremenu, odnosno koju na neki satirički način doživljava Ilija Čvorović. No, u nekom osjećaju straha, paranoje cijelog društva, apsolutno da, u doživljaju teksta i same predstave može se reći da je riječ o univerzalnoj priči. Za predstavu nisam uzimao dramaturga niti sam mnogo polagao na adaptaciju, samo sam postojeći materijal prilagođavao i ‘štrihao’ tekst, isključivo u funkciji ritma i brzine predstave. Jer, radi se o vrlo brbljavom tekstu, što je ono vrijeme možda bolje trpjelo nego današnje. Zato sam stavio veći akcent na akciju, a ne na lamentaciju. Dijalozi su u originalnom obliku i igra se na srpskom jeziku, kako je i napisano, samo je ovdje na pozornici jedna sublimiranija verzija... A paranoja na neki način tu je i danas, ne živimo li u ‘cancel kulturi’, uvijek možeš biti ‘otkazan’, znači taj osjećaj paranoje i nekog neodređenog, a ipak sveprisutnog straha, postoji i danas, taj osjećaj je praktički isti, samo su načini zastrašivanja malo elegantniji nego prije...”

Vanja Jovanović (Osijek 1993) diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u rodnom gradu, potom magistrirao kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i uvijek naglašava: “Moja poetika prije svega je usmjerena na glumca jer sam i sam bio glumac pa vjerujem da nešto o tome znam. Jedino što me u kazalištu zanima jeste iskrena emocija, a autorski projekti pritom su nešto što me istinski najviše raduje u teatru. Općenito se osobno ne bavim ogoljavanjem društva, jer svaka vrsta generalizacije dovodi do zamke upadanja u opća mjesta. Kroz svoje predstave jedino mogu ogoliti sebe i pokušati na isto navesti svoje umjetničke suradnike...” Njegov Ilija Čvorović zahvaćen je u začarani krug iz kojega nema izlaza, svaki pokušaj da se to postigne samo je pad sve niže, kao da se u tom beskonačnom krugu sastavljenom od paranoje i strahova spas doista ne može niti naslutiti, a kamoli pronaći. On je, kako sam redatelj kaže “savršena satirička metafora velike većine ljudi koji su žrtve vlastitih strahova prouzrokovanih dezinfomiranošću...” Ili, kako to u programskoj knjižici predstave zapaža Vesna Đikanović, umjetnička ravnateljica HNK-a Varaždin: “U ‘Balkanskom špijunu’ vidljiv je autorov uzorak terora države nad jednim čovjekom koji se kapilarno širi na teror čovjeka nad obitelji, stupnjuje se i konačno transformira lik Čvorovićeve žene Danice. Obuzet paranojom kojom svijet percipira kao sistemsku zavjeru protiv svoje pozicije i sustava vrijednosti koje zastupa, Čvorović istovremeno stvara svoj mali, dobro organiziran totalitarni poredak...” Predstava se gradi na isprepletenosti tragičnog i komičnog, što jeste u samom biću dramskog opusa Dušana Kovačevića i kao da se povremeno pita mogu li nas humor i smijeh spasiti od nesavršenosti i zla svijeta u kojem živimo.

Predstava "Balkanski špijun"/HNK Varaždin/

Iz Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku stigla je prva komedija što ju je Dušan Kovačević napisao još za vrijeme studija, na Odsjeku dramaturgije Akademije za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, daleke 1972. i koja je od tada igrana i kao mjuzikl, opereta i opera, ujedno je ekranizirana, a izvan Srbije postavljena je više od 150 puta. “Maratonci trče počasni krug” komad je što potpisuje autorski tim: redateljica i autorica adaptacije Olja Đorđević sa suradnicima - scenografkinjom Ljubicom Petrović, kostimografkinjom Dubravkom Skvrce, koreografkinjom Andrejom Kulešević, glazbu potpisuju Irena Popović i Nikola Dragović, a u sklopu predstave odvrti se i kraći crno-bijeli igrani film snimatelja i montažera Josipa Grizbahera i direktora fotografije Tomislava Šilovinca. Nevjerovatnu, otkačenu i začudnu obitelj Topalović donose Aljoša Čepi, Miroslav Čabraja, Duško Modrinić, Antonio Jakupčević i Ivica Lučić, u roli Đenke Đavola je Vladimir Tintor, Bili Pitona igra Matija Kačan, a tu su i dvije ženske uloge Kristina Petre B. Blašković i Olja Ivane Soldfo Čabraja. Olja Đorđević, redateljica, koja je diplomirala na Odsjeku za multimedijalnu režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, o samom tekstu kaže: “Ono što je bila pobuna mladog Kovačevića sedamdesetih godina prošlog stoljeća može biti i sredstvo nekih naših pobuna danas. Nažalost, okolnosti su se donekle promijenile u odnosu na vrijeme događanja, ali svijet je ostao isti, možda čak i gori. U ‘Maratoncima...’ predstavnici muškog, konzervativnog svijeta ogrezlog u korupciju i kriminal gaze sve pred sobom i ne biraju sredstva da dođu do svojih, naravno financijskih ciljeva, pa makar to značilo da će u tom procesu sahraniti cijeli svijet...” No, predstava tu stravu groteske o zlu i manipulaciji ne slijedi: više je nalik na neki dobroćudan vodvilj koji ismijava ljudske mane i stranputice, Kovačević je to iz nekog drugog svemira, paralelnog svijeta sa ovim našim, ali umivenog i presvučenog velom neprepoznatljivosti, preobraženog u suštu suprotnost onomu čime autorova tragika komičnog tako moćno odzvanja pozornicom.

Haos u kojem živimo

Nešto prije negoli će ove dvije predstave stići na daske HNK-a u Zagrebu, u Beogradu krajem prošle godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu Milan Nešković režira dramu “Sveti Georgije ubiva aždahu” (dramaturginja je Jelena Mijović), praizvedenu u tom istom gradu 1986. u Ateljeu 212. Autor (Mrđenovac kod Šapca 1948) iz današnje perspektive o komadu kaže: “Ovo sada što su uradili moji dragi prijatelji glumci je jednostavno približavanje ovom vremenu, a negde na nesreću ide naruku to što mi svaki dan gledamo rat. I priča o ratu je toliko aktuelna da mešavina nekog skoro panka i rok-muzike u ovom komadu sa strašnim događajima 1914. godine je sublimacija našeg haosa i života u kome živimo, tako da na televiziji gledate direktan prenos smrti iz Gaze ili Ukrajine, a posle toga ide zabavna muzika. Taj miks je nepodnošljiv, ali se čovek privikne na sve. Ima ono staro pravilo - na početku svakog rata samo se pamti ime prvog poginulog, a onda dolaze milioni...” Već spomenuti Jovan Ćirilov o drami je zapisao: “U komadu ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’ Kovačević u velike okvire Prvog svetskog rata smešta dramu jednog neobičnog bračnog trougla koja se prepliće sa ratnom dramom mačvanskih vojnika i seljaka; u toj priči o promašenim i nesrećnim porodicama i o osujećenim ljubavima ima melodrame, ima rodoljubive patetike, ali, što je najvažnije, ima ironije i humora...” Predstavu još nisam pogledao, naišla je uglavnom na vrlo povoljne osvrte beogradskih pozorišnih kritičara, samo ću citirati Marinu Milivojević Mađarev iz tjednika “Vreme”: “Dušan Kovačević je u podnaslovu komada napisao da je to dramatizacija nenapisanog romana.

Na neki način ‘Sveti Georgije...’ to i jeste jer se u drami mnogo pripoveda: čitaju se pisma, pišu se proglasi, pričaju priče, drže govori... Sva ta naracija je natopljena paradoksom, humorom i spoznajom da velika patnja nije veličanstvena već groteskna. Upravo ta dva motiva komada - ljubavni trougao i patnja naroda usled dejstva vlasti koja ga zloupotrebljava u svoje svrhe su aspekti komada koji danas najbolje funkcionišu. Drama ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’ definitivno pripada jednom vremenu i jednom viđenju naše istorije, ali uspeva da uhvati korak i sa savremenim trenutkom.” Kao uostalom i jedna replika iz komada koja do danas ništa nije izgubila, iz ugla teatra apsurda i neke specifične nadrealnosti kojom je obavijen dramski opus Dušana Kovačevića i koja glasi: “Bolje da umrem, nego da mi se nešto desi!”