Eva Simčić za Oslobođenje: Test svakoga društva je kako tretira najranjivije

“Četiri lakta unutra” su Vaš debitantski roman. Odakle se javila ideja za temu mentalne bolesti, ozbiljnog oblika depresije, i kako ste uopšte konstruirali lik Vaše junakinje Mirte kroz tu borbu? Šta Vas je privuklo i zbog čega ste osjetili izazov da o tome pišete?

- Pišem ako čitam i ako uživam u onome što čitam. “Četiri lakta” započela su sa čitanjem “Staklenog zvona” jer sam kod Sylvije Plath pronašla jezik za pristup mentalnoj bolesti koji nije bio apstraktan. Zanimljivo je kako sam godinama za čitanje birala književnost koja se bavi traumatičnim iskustvima a da sam pritom imala veliki zazor od teme mentalnih bolesti kao takve i da mi je odmak onemogućio da uistinu pročitam neke knjige kojima sam bila opsjednuta.

Proces učenja

Mnogo knjiga je bježalo mojoj percepciji, najdraže pasuse Sebaldova “Austerlitza” prvi put sam uspjela vidjeti tek godinama nakon prvoga čitanja iako sam sam ga dotad pročitala barem četiri puta. Naprosto su postojala mjesta u tekstu kojih se nisam sjećala a da je istovremeno privlačnost prema spomenutom romanu bila takva da nisam htjela izaći iz kuće ako “Austerlitz” nije bio u torbi. Kada sam osvijestila slijepe pjege u vlastitu odnosu prema mentalnoj bolesti, osjećala sam potrebu da ih učinim opipljivima i da na neki način prevedem nemogućnost u nešto razumljivo.

Iz čega je iznikao ovaj roman i kako je izgledalo njegovo pisanje? Koliko dugo ste na njemu radili, kakav je bio odnos sa uredništvom i uopšte jeste li zadovoljni konačnim?

- Teško je govoriti o zadovoljstvu napisanim, mislim da ću roman nekoliko godina držati po strani jer sam prema njemu jako kritična, ali nastojim prihvatiti da je u pitanju proces učenja. Prije “Četiri lakta” nisam znala kako izgleda objavljivanje, kako se uređuje tekst i što kao autorica mogu tražiti i očekivati. Sada imam jasniji uvid u tehnički život pisanja, pa je i vizija za buduće knjige jasnija. Jako me zanima mogućnost da se knjizi pristupa cjelovito, dakle ne samo kao riječi na papiru nego i kao umjetničkom objektu, predmetu koji komunicira na različitim razinama koje nisu samo tekstualne.

Roman ima vrlo zanimljiv naslov. Objašnjenje za “Četiri lakta” nam dajete odmah na početku kada Vaša junakinja mjeri prtljag s kojim će krenuti u novi život, četiri lakta je Spinoza trebao biti udaljen od svih po svojoj ekskomunikaciji. Četiri lakta, smatrali su u Spinozino doba, dovoljno je za socijalni ostracizam, izolaciju. Kako ste se odlučili da ovo bude naslov koji će odražavati glavnu priču, nit romana?

- Naslov odražava materijalističku potku teksta, pa je tako i mentalna bolest naznačena prostorno, jezikom predmeta, sustava, veličina, tehnikalija. Protagonistkinja je izolirana i višestruko izmještena - izvan poznate zajednice, izvanjska karijeri za kojom je otišla, izvan poznatoga jezika. Zadnji odmak je unutarnji i kada više nije bilo vanjskih točaka bijega, ona se izmaknula iz sebe. Bilo bi mi drago da mogu reći da sam o naslovu, kao i potrazi za konkretnim kao poetičkim uporištem teksta, pristupala promišljeno, ali mi se čini da u praksi tekst ima svoju logiku i svoj poredak koji postane jasniji tek nakon dugih srljanja u grandiozne planove. Tekst je uvijek pametniji od mene, da nije tako, vrlo vjerojatno ne bih tako uživala u procesu stvaranja.

Mi ljude poput Mirte emotivno prepoznajemo. Ona u jednom trenutku odlazi na sjever Europe kako bi pronašla izgubljeni dio sebe - “mene je u meni bilo sve manje”, govori ona. Norvešku Vaša junakinja naziva “Najboljom državom na svijetu”. Vrlo iscrpno opisujete borbu sa zdravstvenim sistemom, zaključujući da ona na tom polju nije daleko od Hrvatske i sve više ironizirate taj epitet dat toj državi. U romanu imamo snažne opise uslova boravka u bolnici, staračkom domu. Kako se ona s time nosi?

- Mislim da je test svakoga društva kako tretira najranjivije. Prihvatiti pomoć znači izložiti se. Bolest podrazumijeva prostor pregovora s granicama, dakle osjećajem autonomije. Problem je kako hrvatskog, tako i norveškog i inih sustava, na koji način pristupati njezi a da se pritom inzistira na dostojanstvu i da se situaciju onih koji boluju ne pogoršava pomakom iz ranjivosti u brisanje subjektivnosti. Bolnice i starački domovi vrlo nam jasno pokazuju koje su opasnosti transformacije iz osobe u broj, iz imena u objekt, u tijelo. Moja protagonistkinja u odnosu na takve prizore u povlaštenoj je poziciji, ali ulazi u proces u kojem se njezino stanje iz osobne priče prevodi u dijagnozu ili birokratski postupak. U pjesmi “Ptice” Danijela Dragojevića spominje se sintagma ljekovita nemoć i taj je termin značajno oblikovao način na koji pišem o ranjivosti. Svijest o delikatnoj, efemernoj naravi zdravlja straši, ali i povezuje. Prizor margine, kojoj moja protagonistkinja pripada, nije slika ograničenja u djelovanju, nego istraživanje mjesta na kojem je nemoći mnogo i takve nemoći su skupne. Sama mogućnost da ih prepoznamo, transformira nemoć u nešto sasvim drugo.

Od nemoći do nade, rekla bih. Roman otvarate stihovima pjesme “Hope of Deliverance” Paula McCartneyja: “We live in hope of deliverance from the darkness that surrounds us”. Mirta je u tamu duboko uronjena. Gdje se krije uzrok njene tame i zašto je važno rasvijetliti ga? Koliko Vam je ovo pitanje inače važno, koliko često razmišljate o odnosu društva prema ljudima sa mentalnim oboljenjima? Jesmo li spremni suočavati se s ovim velikim problemom ili je, bilo da smo u Hrvatskoj ili Norveškoj, ovo pitanje temeljne empatije čije prisustvo Mirta nigdje nije pronašla?

- Specifična dijagnoza i uzrok u romanu namjerno nisu navedeni. Iako je pisan u prvom licu i duboko introspektivan, tekst protagonistkinju minimalno izlaže u podacima. O njezinu poslu, o njezinoj povijesti i o životu saznajemo samo detalje, dok je ono što dobiva najviše prostora njezino stanje i niz različitih prepreka koje u stanju neuračunljivosti treba savladati. “Četiri lakta” u velikoj su mjeri sociološki roman jer cilj potrage nije rješenje njezine osobne priče, nego razumijevanje granica, suženog prostora koji joj je dostupan da bi preživjela, načina na koji sustav stvoren za pomoć mentalno bolesnima onemogućuje pomoć.

Povod za intervju je svakako i to da je ovaj roman osvojio regionalnu književnu nagradu “Štefica Cvek”, koja je pokrenuta u svrhu afirmacije ženskog i ostalih marginaliziranih stvaralaštava. Šta Vama kao spisateljici ova nagrada znači i uopšte na koji način posmatrate i književne nagrade i nagrađivačke prakse?

- Nagrada “Štefica Cvek” mnogo mi znači. Osim što njeguje nasljeđe velike Dubravke Ugrešić, koju za svoj rad smatram formativnom, riječ je o nagradi koja problemski razmatra svoj utjecaj na scenu i tako otvara put prema drugačijim sustavima vrednovanja književnog rada. Svi smo svjesni asimetrije koja vlada u domaćoj književnosti - žene više čitaju i pišu, nagrađuju se najčešće muškarci. Nagrade su samo jedan segment problema. Mislim da je tema koju tek treba sustavno obraditi pitanje gatekeepinga (pitam se kako adekvatno prevesti - možemo li reći kapiranje?), dakle načina na koji autorice, drugi i drugačiji mogu pristupiti sceni. Hrvatska književna scena nije velika, ali je centralizirana, zatvorena i duboko podijeljena. Većina izdavača ne zaprima rukopise, književnih agenata nema, a novi glasovi teško pronalaze put ako prije objave već nisu na neki način ukorijenjeni u književni milje.

Svijet mijenjaju čitatelji

Natječaji za neobjavljenu prozu ili poeziju jedan su od mogućih načina iskušavanja vlastitog rada, ali su spori, vrlo često traže da se ne prijavljujete nigdje drugdje i ne nude konkretnu povratnu informaciju. Književnost kakvu trenutno imamo značajno odražava ukus čitatelju nevidljivih dijelova književnog svijeta - urednika i uređivačkih politika izdavača, nositelja nagrada i arbitara u nacionalnim natječajima za financiranje izdavaštva. Drugim riječima, ako kažemo kako smo umorni od ciničnih postratnih romana u kojima neshvaćeni genij za šankom govori o propuštenim prilikama svoje mladosti, trebamo se baviti načinima na koje će se u spomenutim ulogama naći i one i oni drugačijih ukusa.

U našoj svakodnevnici ubrzanog načina života psihoze i različiti burnouti su postali njen sastavni dio. Gdje su tu mjesto i uloga književnosti? Koliko se piše o ovim temama?

- Nakon pandemije razgovor o mentalnim bolestima postao je dio mainstreama, tako da su pomaci veliki, a stigma je nešto manja. Književnost otvara nova problemska čvorišta i potiče na razgovor, ali ne bih rekla da je to njezina uloga, nego važna posljedica. U tom se smislu slažem s nedavnom tvrdnjom Kristiana Novaka prema kojoj onaj tko želi mijenjati svijet treba pisati pamflete, a ne knjige. Svijet mijenjaju čitatelji - oni koji raspravljaju, kritiziraju, obožavaju neki tekst ili se svađaju s rečenim.

Koliko pratite savremenu hrvatsku književnost? Imate li neke preporuke, favorite?

- Rado pratim i hrvatsku i regionalnu književnost. Vesele me promjene u tematskim matricama i nastojim dati šansu najrazličitijim glasovima. U posljednjih nekoliko mjeseci na mojoj listi čitanja ističu se “Strvinari starog svijeta” (Tea Tulić, HR), “Strah od barbara” (Petar Andonovski, MK), “Mazohistkinja” (Katja Perat, SLO) i “Previše truda” (Dunja Matić, HR). Nekome tko želi vidjeti koliko je različitosti moguće pronaći u domaćim okvirima preporučila bih trilogiju Luke Bekavca, “Sladostrašće” Asje Bakić, Šeparovićevo “Pristanište”, Perišićev “Brod za Issu”.

U kojem pravcu će se dalje razvijati Vaša spisateljska karijera? Na čemu radite?

- Trenutno pišem “Dvojine”, konceptualni nastavak “Četiri lakta”. Trudim se usporiti rad na rukopisu jer kroz odmake uspijevam prepoznati kako tekst diše. Kako preferiram ludistički pristup tekstu, pokušavam izbjeći ograničenost zahvata do kojih dolazi kada mi je sve što pišem poznato. Primijetila sam da mi je u takvim slučajevima lako pisati, ali ono što nastane, ne uzbuđuje me kao čitateljicu. Mogu reći da u zamišljanju onoga što slijedi i dalje uživam u naivnostima spisateljice-početnice - planovima da se poigram različitim žanrovima i formama, a velika mi je želja raditi na scenariju za dugometražnu seriju.

Intervju je nastao u sklopu regionalne inicijative Štefica Cvek #3 koju provode Naratorium (Bosna i Hercegovina), Pobunjene čitateljke (Srbija), Kulturtreger/Booksa (Hrvatska) i Koalicija MARGINI (Sjeverna Makedonija).