Dok držim smrt za ruku

Ja sam apetit. Ništa više.

- “Nosferatu” (2024)

Da je Robert Eggers jedan od najznačajnijih filmskih autora današnjice, vidljivo je kada uzmemo u obzir sva njegova dosadašnja ostvarenja. Tri godine nakon “Northmana” (2022), njegovog posljednjeg filma, stigao je “Nosferatu” – Eggersov remake istoimenog slavnog filma F. W. Murnaua iz 1922. godine koji se smatra remek-djelom ekspresionističke kinematografije. Na početku moram istaknuti kako je riječ o jednom od vizuelno najboljih filmova koje sam pogledala u proteklih nekoliko godina, što ne mogu u potpunosti reći za njegov narativni dio koji se najčešće iscrpljuje u pomalo lijenom oslanjanju samo na potencijal koji sa sobom nosi figura grofa Orloka.

Žudnja za vampirom

Kao i kod Murnaua, radnja Eggersovog filma je smještena u 1838. godinu i prati Thomasa Huttera (Nicholas Hoult), pomoćnika agenta za nekretnine koji se pokušava izvući iz dugova i svojoj supruzi Ellen (Lily-Rose Depp) pružiti bolji život od trenutnog. Erotski impuls koji je prisutan i kod Murnaua se ovdje stavlja u prvi plan; prva sekvenca filma prikazuje Ellen koja želi biti intimna sa Thomasom, a on je odbija kako bi otišao na posao. Tomasov poslodavac Knock (Simon McBurney) ga šalje na službeno putovanje u zamak grofa Orloka (Bill Skarsgård), misterioznog čovjeka koji živi u Karpatskim planinama i koji želi da kupi kuću u Visburgu. Grof je već odabrao Grünewald vilu, staru ruiniranu kuću za koju će velikodušno platiti, a jedino što Thomas treba učiniti je otići do njega jer Orlok nije u stanju putovati zbog svoje starosti i bolesti. Eggersov film će se dalje razvijati uglavnom u istom pravcu priče kao i Murnauov, jedino će dodatno i gotovo u svakom trenutku naglašavati seksualni i erotski impuls koji veže Ellen i vampira. Thomasova seksualna nemoć se pojavljuje kao važna u kontrastu prema Elleninoj gotovo nezaustavljivoj želji. Ona žudi za vampirom još od perioda prije nego je upoznala Thomasa i prije nego je on uopšte došao do Orloka i kako vrijeme bude odmicalo, njen će delirij postajati sve snažniji i teži da se kontroliše.

Ellen, po Tomasovom odlasku, ostaje kod njihovih prijatelja i supružnika Friedricha (Aaron Taylor-Johnson) i Anne Harding (Emma Corrin). Freidrich njene noćne eskapade pripisuje histeriji, a za koju je Sigmund Freud kazao kako zapravo odražava potisnutu seksualnost. Njeno se tijelo grči, ona pada u trans i doživljava nešto što bismo mogli opisati kao ekstazu. Žudnja za vampirom tako na simboličkoj razini funkcioniše kao najradikalniji primjer ženske seksualnosti koja se potiskuje jer nije poželjna u društvu kojeg je Ellen dio, ali i kao pokazatelj neodvojivosti sila Erosa i Thanatosa.

“To je bilo naše vjenčanje. Ali ne u kapeli. Neprobojni olujni oblak protegao se iza brda. Kiša je širila oštar miris jorgovana. Kada sam stigla do oltara... Tebe nije bilo. Preda mnom, sva u crnom, stajala je... Smrt. Ali bila sam tako srećna, izuzetno srećna. Izgovorili smo zavjete, zagrlili se, a kada smo se okrenuli, svi su bili mrtvi. Otac i svi. Miris njihovih tijela je bio užasan. I... Ali nikada nisam bila tako srećna kao tada dok sam držala Smrt za ruku.”

Detalj iz filma "Nosferatu"/IMDB/

Petro Bianchi je u svom nedavnom tekstu o Eggersovom filmu naslovljenom sa “Nosferatu, or the Orgasm of the Tyrant”, a citirajući Siegfrieda Kracauera, istakao: “Ako je kinematografija Weimarske republike odražavala nesvjesnu želju za Hitlerom, šta onda ovaj remake otkriva o našim današnjim željama? Današnji tirani – od Mileija preko Trumpa do Muska – nisu klasično autoritarne ličnosti. Umjesto toga, oni su očevi jouisseur koji besramno pokazuju nekastrirano uživanje. Oni nas tjeraju da zauzmemo poziciju “sina” posmatrajući primarnu scenu u kojoj se uživanje i smrt preklapaju (kao što se dešava u današnjem pejzažu društvenih medija, gdje zločini u Gazi koegzistiraju sa hiperseksualizacijom našeg kolektivnog imaginarija). (...) Da li danas zauzimamo poziciju imaginarne identifikacije sa tiraninom?”

Svakako da pitanja koja Bianchi postavlja u svom tekstu prevazilaze okvire Eggersovog filma i njima bi se valjalo pozabaviti, ali mi je važno istaknuti da i ovaj “Nosferatu” svakako računa na simbolički potencijal figure vampira (iako Eggers ne pridaje toliko pažnje političkom/društvenom angažmanu estetskog). Odnos između Ellen i Orloka je snažno erotski; ona se sprema za susret i žudi za njim, tako da isticanje njega kao predatora koji čezne za mladosti i nevinošću kod Eggersa nije iskorišten na taj način, naprotiv. Kada razmišljamo o Elleninoj žrtvi – jer će se grad osloboditi kuge ako se ona preda vampiru – ne razmišljamo nužno o žrtvi za domovinu i njen narod jer Ellen kod Eggersa nedvojbeno pokazuje da želi osjetiti ekstazu koju nikada nije mogla osjetiti sa svojim, pretpostavljamo impotentnim suprugom. Kritika je filmu zamjerila upravo prenaglašeni erotizam i činjenicu da kod Murnaua Ellenina žrtva jeste građanska dužnost, a ne odraz bujajuće strasti prema vampiru. Thomasova impotentnost kod Eggersa manje je simbolička, a više doslovna, što ima smisla s obzirom na to da, ponavljam, reditelj nema namjeru kroz priču o Nosferatuu dati neki društveni komentar.

Za autoricu ovog teksta to nije dio koji je predstavlja problem filma, već nešto drugo. Scenarij je iscrpljen u pomalo dosadnjikavim ponavljanjima, najavi Nosferatuovog dolaska i misteriji oko tog događaja. On dolazi, on je i došao, a mi smo i dalje poprlično dezorijentisani u pokušaju da sklopimo sve događaje u koherentnu cjelinu. Poetski potencijal je ovdje, bojim se, radikaliziran do mjere u kojoj nam sva misterija obavijena oko Elleninih košmara i Nosferatuovog dolaska u grad postaje više artificijelna, umetnuta, a ne stvarno dio priče.

Zastrašujuće i upečatljivo

Još, i pored impresivnih vizualija, žalim što nije bolje ili makar efektnije predstavljen Nosferatuov fizički izgled i njegovo ukazivanje budućim žrtvama. Njegova se slika često pojavljuje sa sjenom koja se penje uz stepenice, pružajući sablasno dugu ruku ka vratima. Kod Murnaua Nosferatu je visok, mršav, blijed, izduženih noktiju (kandži), zbog zubi nalikujući više na glodara nego na čovjeka, što je opet u direktnoj vezi sa pacovima sa kojima donosi kugu u grad. Njegova je monstruoznost tako potpuno vidljiva i u njegovoj slici – što je kod Murnaua odraz ekspresionističkih tendencija i estetike bizarnog. Sa druge strane, kod Eggersa je Nosferatu ogromno čudovište, nestvarne fizičke snage i ustvari ga ne vidimo mnogo tokom cijelog filma, niti njegove zastrašujuće kandže koje se nadvijaju nad gradom. Što je uistinu šteta jer su one scene koje to prikazuju nesumnjivo jako efektne i ustvari odražavaju ono što Nosferatu u svojoj suštini jeste. Nije mi namjera kritikovati Eggersa zbog odstupanja u odnosu na Murnaovog vampira, ali se ne mogu oteti dojmu da je takvim fizičkim predstavljanjem oduzeo onu bestijalnost koja izvire iz Nosferatuovog bizarnog izgleda, sablasnih kandži i sjenke sa kojom je saživljen. Zastrašujući i vrlo upečatljiv nastup Maxa Schrecka, ali i Klausa Kinskog nadilaze nastup Billa Skarsgårda koji ovdje ne dolazi do izražaja na način na koji bi trebao.

Sveukupno, možda trebamo sačekati neko vrijeme da vidimo kako će Eggersov remake “ostariti” da bismo ga u cjelini mogli smjestiti na zasluženo mjesto, ali u ovom trenutku svakako moramo pohvaliti izuzetan rad na izazovnom predlošku. “Nosferatu” je film koji istovremeno nastanjuju užasi i izuzetno lijepe slike, tik uz koje ide priča o jednom od intrigantnijih monstruma filmske povijesti, snažno prožeta seksualnošću i zadovoljenjem poriva zbog kojih postajemo spremni na sve. Eggersova interpretacija je odmaknuta od snažnog kritičkog komentara i sklonija psihoanalitičkim čitanjima, ali je nesumnjivo efektna u odražavanju jedinstvene rediteljske zamisli.