ČITANJE (U)SEBI: Sve je manje svjetla i sve više riječi

”Dvorišna vrata zemlje”, Goran Čolakhodžić, VBZ, 2024.

Pjesnička knjiga “Dvorišna vrata zemlje” Gorana Čolakhodžića svojom je unutarnjom melanholijom iznimno dojmljivo lirsko ostvarenje, koje pred čitaoca donosi duboko poniranje u emociju i potragu za odgovorima na egzistencijalne stiješnjenosti svojevrsnim eskapizmom u primordijalnu prirodnost i tišinu. Kada to kažem, ne mislim da je pjesnik izabrao boravak u nekom idiličnom vakuumu pastoralnog bijega od onoga što naš svijet jeste, već prije svega da je u mirnoći izraza, njegovoj preciznosti i jezičkoj širini odlučio zakoračiti na put koji se umnogome razlikuje od doslovičnosti generacijske poezije stvarnosnog tipa.

Sa druge strane ogledala

Iako je sve ono što tišti prisutno u ovoj poeziji, jasno su uočljive sentence svih dilema sa kojima se mladi čovjek današnjice suočava, kod Čolakhodžića postoji jedan odmak koji ono što se vidi, osjeća i doživljava posmatra iz vizure pjesničke potrage za izrazom kojim se može zahvatiti šire, suočiti se sa sebstvom sa druge strane ogledala. Jer tamo, sa one strane, nalazi se pročišćen stih, onaj zaumni proplamsaj mašte, koji poeziju čini umjetnošću sa kojom možemo zaploviti ka pučini koja ne daje nikakve odgovore unaprijed, već nas svojim burama mami i zavodi, krši nam jedra, potapa nas i izranja sa nama po spasonosni dah. Ono što poeziju ovog pjesnika čini autentičnom jeste taj dojam da ništa nije unaprijed zadato, da se skokovite izglobljenosti stiha događaju u zakrivljenjima iza pojavnosti, nesputanoj želji da se čuje glasnije i vidi dalekosežnije.

U tom smislu najveći dio knjige “Dvorišna vrata zemlje” jeste potraga za vlastitim identitetom sadržana u odlasku onih koji su činili osnovu našeg postajanja, onima koje nosimo u sebi, a čijem nestanku svjedočimo, u čemu se prelama sva dramatika odrastanja i stupanja na pozornicu postojanja van zaštićenih okvira roditeljskog. Evo kako je to u pjesmi “Pomajka”: Nikad ne pamtiš snove, ali sinoć je dijete postalo žarulja,/iz užarene glave sijevao je plač,/panika je imala noge i tek ih naučila pokrenuti,/zašto da ih odmah vrati tami/; Tvoja ruka, dvaput ženska,/napola je prerasla u spas. Pipala je rub,/tragala kako da staklo skine s glave,/razdvoji biće i stvar/; Po oštrom bridu razlike/potekla je krv i plavičaste usne,/sad crvene i mokre, slile su se na pod/; Odakle je došlo i kamo je išlo,/kamo je otišlo dijete,/žarulja bez svjetla/; Koliko si se puta vraćala u sobu/i imala noge, ruke, oči,/bila opet tu, a njega nigdje/; Je li moglo povesti/da si ga slijedila/Je li stiglo živo/Je li mu tko pomogao putem/i hoće li pomoći tebi;/. Ili u pjesmi “Zadnja soba”: Ne manje raznovrsna od života,/smrt je bujala livadama oko staračkog doma./Tebe je, izgleda, zapala spora. Smrt-zmija,/koja zgrabi komad živog i proguta,/pa onda tjednima spava. Polako. A/tebi se žuri./; Smrt je rasla sporo kao stablo./Oporo voće nikako da sazri./Na prozoru uporno zeleno lišće./; Nakon toliko ponavljanih rastanaka,/ne pogađamo više posljednji./Ti ćeš se, kao i stablo, do sljedećeg puta/uvinuti možda na ovu/ili onu stranu sjene/koja ti pada na krevet./; Svakako ćeš trajati. Kad više nisi/onaj čovjek u svojem prostoru i smislu,/tad si novost, privremena sila/koja nam steže čvorove u grlu./; Još jednom tvoja žena, sa mnom pod ruku,/uzbrdo napušta tvoju zadnju sobu/i pribrano plače. Još jednom čeka te noć:/nikakav pregib, nikakvo jutro na suprotnoj strani./Mi smo uvijek drugdje.

Knjiga "Dvorišna vrata zemlje"/

Drugim riječima, pjesnik nas ovdje neprestano suočava sa jednom metagenealoškom potragom, otkrivanjem naslaga onih čije pokrete i svjetove nosimo kao ovojnicu vlastite kože, ali i pomirenjem sa tom spoznajom. Mi jesmo autonomna bića, međutim, u nama se kriju cijeli slojevi onoga što su nam transgeneracijski prenesena radovanja i traume. U pjesmi “Proročica” to je ovako izraženo: U dubini noći, kad konačno/završi pečenje kolača, majka skupi/sa stola prazno, prljavo posuđe:/na njezin znak u podu se otvara/ponor stjenovitih strana, do središta zemlje./Ona/; načas sve drži visoko u zraku, kao pehar,/; pa baca unutra zdjele koje zvone/i zvone, i zvone i sve tiše odjekuju kako/; nestaju,/miljama daleko,/u hladnom mraku do/; sljedećih praznika./

Otimanje od vremena i smrti

Sa druge strane, kako nam izmiču oni prvotni orijentiri naše spoznaje, mi neprestano tražimo nova utočišta, ona koja nudi ljubav, kao zavjetrina pred svim nevoljama gorke spoznaje da smo ipak sami i bez bilo kakve sigurnosti. Sve izmiče, sve je poput vjetra neuhvatljivo i nedohvatno, čime se potreba da se nađe otok na kojem se može iznova susresti sa sobom transcendira u čežnju za drugim kao nužnom toplinom uz čiju se kožu može osjetiti vlastito bivanje. U pjesmi “Kad odeš” ta se neprestano izmičuća podloga na koju želimo stati ovako izražava: Kad odeš, ponekad ne mičem ništa/na dvosjedu gdje smo se stiskali. Dok ne prođe pola tjedna/čak i izbjegavam tu sobu, da bih se u rijetkim/trenucima ulaska mogao baciti u jastuke, još uvijek/pune lukovica tvojeg mirisa, koje u mraku procvatu./; Drugi put odmah sve vratim u stanje prije/tvojeg dolaska, brzo i britko izravnam deke, otvorim/prozor i zatvorim za sobom vrata. Tako je iznova/kao da te nije ni bilo, kao da je opet jutro petka pred vikend,/onaj kasni svibanj tik do lijenog sunca ferija./ Da bi se u pjesmi “Badiou na Öresundi” navedeno iskazalo još direktnije: I kad govoriš i kad ne govoriš ti gradiš/most. Recimo, kad izgovaraš:/visoko na zapadu crveni most prelazi ušće/sjajno od oseke. Valići od vjetra polažu mrežu/sjena na školjke/skrašene u mulju. Na sjeveru svijeta/bijeli most liježe/u ravninu sivog mora, uranja i onda/izranja ptičje, stigavši u Švedsku./Kad šutiš, tvoj most se izvija kao tvoja leđa/pod prstima, ujutro, na najdužim lukovima, lijepo građen/od običnih dana i podržan kratkim/bljeskovima svjetla./I kad je tišina, ti ga gradiš. Okreneš se/na drugu stranu i protežeš još jedan luk. Tjedan,/mjesec, pola doba, zelenog ili sivog. I onda,/kad se ustremi dolje u dubinu i hladno hujanje načne/kožu mojeg lica, bukne/stup neke tihe istine, kao one/da me čuvaš i da je moja ruka tu. Na toplom/kamenu tih potpornja odmaraju galebovi,/a morska voda, umirena suncem, uzalud se crni./Most se gradi u daljinu, iako se nužno/ne nazire kopno. Još sekundu, pola/popodneva, onda odskok i opet smo luk/propet iznad slučaja. 

“Dvorišna vrata zemlje” Gorana Čolakhodžića su po nizu svojih stihova knjiga koja ostavlja vrata nade otvorena. Bez obzira na to što ta sanjana nada ni u kom trenutku nije nešto čvrsto za što se možemo uhvatiti, ona neprestano izražava grčevito htijenje čovjekovo da nađe vlastito utemeljenje u drugom. Tamo gdje nestaje ono što nas je prvotno ukorijenilo, u čemu smo spoznali kakvu-takvu sigurnost da mi jesmo, otvara se cijeli horizont potrage za onim novim, drugačijim korijenima, koje iskopavamo i za koje se držimo u nemogućnosti da se suočimo sa gorkom spoznajom samoće i nužnosti stalnog otimanja od vremena i smrti.