ČITANJE (U)SEBI: Djevojčica skuplja praznine

”Djevojčica”, Ana Prolić, VBZ, 2024.

Pjesnička knjiga “Djevojčica” autorice Ane Prolić višestruko je dojmljivo književno ostvaranje, koje pomjera granice poetskog jezika, u potrazi za izrazom koji će kroz vizuru djetinjeg pogleda na svijet progovoriti o mnogim temama odraslosti. Ući u perspektivu infantilnog jezika, koji sadrži u sebi sva iskustva zrelosti, jedan je od najkompleksnijih postupaka u književnosti, sa vrlo skliskim granicama i prelazima na koje se mora obratiti pažnja ukoliko se ne želi otići u prostor banalnog. Prolić u svojoj knjizi, cjelovito koncipiranoj u ujednačenom i prepoznatljivom tonu, uspijeva ostvariti najveće domete ovog postupka, slikajući nam uvjerljivo svijet djetinjstva, sve njegove preokupacije i poglede, strahove i radosti, tako da se čitaoca kroz zaumnu igru, u mnogim navratima upućenu na nadrealističku redukciju, vodi u propadivanja Alisinim zečijim rupama i beskrajnu jurnjavu za smislom onoga što čini život jedinstvenom i neuhvatljivom pojavom.

Sve što ulazi u registar stihova ove autorice, neodoljivo nas vuče da se izmjestimo iz svake vrste udobnosti i očekivanja, skokovitost kojom Prolić iznenađuje, ruši svaku uobičajenost poznatu iz okvira stvarnosne poezije današnjice. Drugim riječima, rasplamsala mašta koja se zrcali iz ove poezije pokazuje nam nedvojbeno šta zapravo jeste ona suštinska moć književnosti, nesputanost riječi koja traži smisao u sebi samoj, boreći se za svoje uobličenje.

Želja da se spozna

Svodeći svoj imaginarij na vizuru dječijeg gledanja pjesnikinja čini da se stvari o kojima piše vide jasnije, direktnije i da u svojim naizglednim neopterećenostima naslagama stvarnosti ono što jeste nepatvoreni život bude još dojmljivije i snažnije potcrtano. U pjesmi “djevojčica i sutra” to se ovako izražava: recite mi, pitala je djevojčica, kakvo mi je to sutra/; kiša, sunce, komarci, požari, kuća, dvorište, žetva,/sjetva, to mi ne gledajte/to mi je svejedno/; recite mi hoće li mi sutra uspjeti kolač/bitno mi je da mi sutra uspije kolač/i hoće li mi se vratiti ono što sam izgubila/ispalo mi je iz džepa dok sam izvlačila ruku da/pokupim kovanicu s ceste/; da trebam crveni tepih u sobi, ogledala za otvaranjanje/mrtvih kutova, sol ispred i plavo oko iznad vrata, to/mi ne govorite, to sam već postavila/; samo mi recite kakvo mi je to sutra/; da znam hoću li nalakirati nokte, postaviti taj stolnjak/i čekati/ili ne/; dat ću vam sretnu kovanicu/a vi meni vratite ono što sam izgubila/.

Djevojčica je ta koja u neprestanom dijalogu sa onim što je okružuje pokušava dati smisao stvarima i događajima, čini to dječije nevino, ali upravo ispod tih slojeva gotovo beslovjesnog poimanja krije se suštinska bit ljudskog, sva njegova muka, sve konvulzije i spoznaje. Jer dijete ne može artikulisati proživljeno jezikom racionalizovane odraslosti, ali u onom svom zaumnom simboličkom povezivanju, u svoj toj neiskvarenosti, neuprljanosti svog viđenja, u malim signalima i iskrzanim kadrovima svijesti, daje najpreciznije detekcije cijelog našeg postojanja.

Ana Prolić uspijeva na majestetičan način ući u tu vizuru, razbiti svaku okoštalost formiranog mišljenja i stava, onog opterećenog svim slojevima iskustva, biti iznova dijete, oživiti onu kontradikciju sadržanu u svakom čovjeku, njegovu želju da grčevito sačuva bit djetinjstva kao pokretačku snagu. A djetinjstvo u tom pogledu prije svega jeste želja da se spozna, da se vidi van svih usvojenih obrazaca, da se očuva radoznalost, da se u poniranja u sebe oživotvori onaj nenarušeni pogled, koji osjećaje ne kamuflira bilo kakvom proračunatošću, već ih saopštava do krajnjih granica direktno i bez straha.

Knjiga poezije "Djevojčica"/

Pjesma “djevojčica i veo” pokazuje nam to u potpunoj direktnosti: plesali su cijelu noć./njezina bijela košuljica bila je potpuno mokra od znoja i/lijepila se za leđa./njemu se izuvala lijeva cipela i svaki put kada bi snažnije ušao/u okret, gotovo da bi ispala./vršci kose bili su im slijepljeni i padali niz vratove./vrtjeli su se i vrtjeli./ružmarin o reverima nadigrao je miris sarme koja je upravo/stizala na stolove./on ju je sve vrijeme gledao u oči i ni na trenutak nije ispuštao/njezinu ruku, pa čak ni kad je stigla torta na tri kata./; kako su lijepi ti svatovi!/; pomislila je promatrajući mladenku koja se spoticala o veo./; i mi ćemo tako, zar ne?/; on je kimnuo./njezin gluhonijemi dječak kimnuo je nastavio se vrtjeti./

Sve navedeno bi se moglo shvatiti kao svojevrstan bijeg od stvarnosti, kao jedna izmještenost i nemogućnost da se suoči sa postojanjem u svoj njegovoj kompleksnosti. Međutim, autorica knjige “Djevojčica” uspijeva upravo u suprotnom, ostaje najdoslovnije prisutna u spoznajama odrasle osobe, ali to saopštava sa potpuno živim duhom djeteta, koje nema ogrančenja, koje će sve imenovati kao da se imenuje prvi put. U tom pogledu postupak koji je pjesnikinja izgradila unutar ove knjige autentično i do kraja dosljedno veliki je zamah, oživotvorenje one skrivene biti u nama, onog djeteta koje nosimo duž cijelog svog bivanja. Pritome iz te naizgled naivne vizure do čitaoca dopiru neka od najdramatičnijih suočavanja, pitanja ljubavi, straha, nasilja, samodstrukcija, pitanje šta znači biti odrastao, dileme vezane za smrt, gubitke, roditeljstvo, nelagodu vlastite kože, sva kompleksnost i cijeli niz osjećanja sa kojima se čovjek suočava na svom putu kroz nepreglednu i prijeteću šumsku stazu svakodnevne borbe. U stihovima pjesme “djevojčica i ptica” to se ovako izražava: stajala je tako bosonoga, nepomična i nepočešljane kose/na rubu balkona/na rubu ljubavi/a bilo je hladno/i ljudi su prolazili/brodovi, oblaci, sati, afere, ratovi, psi, misli, kamioni/čistoće, isto/polako je padao mrak/već je pao mrak/stajala je tako i čekala da čuje visoko je opasno je, glupo/je i neodgovorno, volim te, skuhana je kava/umjesto glasa, survala se ptica, zamahnula krilom/; i djevojčica više nije bila na ivici/; letjela je, ili u pjesmi “djevojčica i jugo”: toga dana/jugo je puhalo zauvijek/nosilo je sve pred sobom/plastične vrećice, lišće, šešire, balone, sve/a što sad, rekla je djevojčica/bolje da rastvorim sve što se rastvoriti može/da ne lamataju ta stakla, ne vijore zastave, zavjese, taj bakin veo/još ću se udaviti njime/neka puše što otpuhati može/; ja možda i ostanem/nisam ja tako laka, rekla je djevojčica džepova punih tame.

Dijete u sebi

Pjesnikinja Ana Prolić uspijeva kroz vizuru djetinjstva ispisati neke od najljepših stihova o ljubavi, o čežnji, o nemiru zaljubljivanja. U tom smislu, pjesma “djevojčica i sladoled” nudi čitaocu jednu potpuno nestvarnu viziju samog tog čina, kroz koji se dosežu najveći naponi u knjizi “Djevojčica”: (...) bosonoga, na gotovo proključalim kamenim pločama/terase, djevojčica ga je promatrala kroz procjep/lanenih plahti iz kojih su nježni zapusi vjetra istiskivali/slatkasti miris omekšivača i otkrivali krhkost njezina/teatralnog zaklona od čega se branila žustrim/povlačenjem haljinice prema koljenima i snažnim/privijanjem košarice s kvačicama na prsa/; sunce je bilo visoko, vjetar u snazi, automobili su/prolazili cestom, čokolada je kapala niz štapić, kvačice/su poskakivale u košarici, njezina baka je mela/dvorište, njegova mama je vikala s balkona, djeca iz/ulice su sjedila ispod tamarisa na zidiću, plahte su se/sušile, prolaznici su vukli japanke po vrućem asfaltu,/grožđe je još uvijek bilo zeleno, breskve su već prošle,/dječak je koračao unatrag poput raka, djevojčica se/uklanjala u stranu poput bršljana/; svakim uzmakom bivali su sve bliže jedno drugom,/dok se nisu potpuno otopili u polju mogućeg okusa i/neiscrpne naslade/; jeo joj se sladoled.

Treba na kraju kazati, posrijedi je knjiga koja svakom svojom pjesmom nudi nešto više, pomjeranje granica i iskušavanje dosega riječi, bez obzira što se radi o perspektivi djetinjeg koja je unaprijed uzeta kao njeno obličje. Ana Prolić knjigom “Djevojčica” pokazuje one najmajestetičnije zanose koje poezija može postići, zavodeći nas iz stiha u stih, vraćajući riječ u ono njeno nemušto značenje, kako bi se došlo do punine i jasnoće koje prenebregavaju svako očekivanje, svaki ustaljeni tok. Dakle, ovo je poezija koja se ne čita jednom i ostavi postrani, nego poezija koja će iznova uznemiravati i pozivati nas da nikad ne zaboravimo dijete u sebi.