Neiskorišteni potencijal

”You think you know devotion? Real devotion isn’t preached; it’s enforced.”

- Mr. Reed, Heretic (2024)

Godinu privodimo kraju još jednim ostvarenjem iz horor-žanra - filmom “Heretic” Scotta Becka i Bryana Woodsa, koji se bavi propitivanjem religije i njenih uvjerenja kroz nekonvencionalne, ali žanru prikladne metode. Kyle Smith (The Wall Street Journal) je istakao da film “nije samo majstorski izveden već i vješto strukturirana priča o ustaljenim sistemima vjerovanja”, a James Dyer (Empire) ga opisao kao “nevjerovatno napet, klaustrofobičan horor-triler, sa jezivim Hughom Grantom u glavnoj ulozi”.

Klaustrofobična atmosfera

“Heretic” u cjelini nije dosadan film, ali nije ni naročito dobar, a posebno nije remek-djelo. Kako sam već u nekom od svojih tekstova spomenula, 2024. godina je zaista donijela mnogo horor-filmova koji su u medijima bili toliko zastupljeni da bismo mogli pomisliti kako je svaki od njih jedno pravo malo remek-djelo. Što se ispostavilo i kao netačno, te nam je pokazalo da veliki broj njih nije donio nikakvo osvježenje niti autentičnu priču (iako su nerijetko filmovi opisivani kao jedinstveni i originalni) koja bi nas uz sebe snažnije vezala. “Heretic” tu nije izuzetak, uz nekoliko pristojnih izvedbi koje ću u nastavku spomenuti.

Sestra Barnes (Sophie Thatcher) i sestra Paxton (Chloe East) su misionarke iz crkve Isusa Hrista svetaca posljednjih dana - Mormonska crkva. Barnes je dijete konvertita pa samim tim i nije odmalena uključena u život Mormona, dok se sa druge strane čini kako sestra Paxton ništa izvan Crkve i religije ne poznaje, vrlo je posvećena, ali i srećna svojim životnim izborom. Njih dvije šalje starješina Kennedy (Topher Grace) da posjete domove ljudi koji su pokazali interes za Crkvu, a jedan od njih je i gospodin Reed (Hugh Grant), srdačni stariji gospodin na čijim se vratima nađu na putu i tokom nadolazeće oluje. On ih pozove da uđu kako bi se sklonile od kiše, govoreći im da njegova žena upravo sprema pitu. Sestre po načelima Crkve ne smiju biti same u prisustvu muškarca, pa se čini kako će Reedova supruga pomoći prevazilaženju te nelagode. Osim što neće jer, kako možemo i pretpostaviti, ona nije u kući i to je bio samo izgovor kako bi ih Reed uveo u nekada će se činiti beskonačnu debatu o religiji, vjeri i sličnostima između različitih uvjerenja poznatih kroz povijest. Ovaj naivni i, priznaćete dosta klišeizirani “O, da uđite - nisam sam, moja je supruga tu” trenutak, jedva da nas uspije zadržati i zainteresovati za nastavak. Reed će u klaustrofobičnoj atmosferi koja odaje da je on ustvari izopačeni jeretik, sestrama pokušavati objasniti što je to i gdje se krije prava religija i kako do nje doći. Najveći dio filma ustvari zauzima Reedovo “brbljanje” i pokušaj da suprotstavi različite filozofije kako bi objasnio svoje viđenje religije - kao opresivne i željne potpune kontrole nad vjernicima. Načini na koje će to željeti objasniti će varirati od benignih i banalnih do onih krajnje brutalnih. Rekli bismo da je inicijalna ideja zapravo natjerati gledatelje da i sami preispitaju prirodu svojih uvjerenja i prihvate da postoji mnoštvo onih koji religije doživljavaju potpuno drugačije, uprkos sličnostima između njih - i bili bismo u pravu. Osim što se ta ideja iscrpila pa skoro na samom početku Reedovih monologa.

“Heretic” ima nekoliko problema. Prvi je svakako vezan za dijalošku prirodu filma gdje se cjelokupni siže oslanja na erudiciju i retoričku sposobnost gospodina Reeda. Što po sebi nije loše da je dijalog mogao podnijeti teret glavne ideje, ali nije i pukotine su se počele nazirati već nakon polovine. Reedovo dobro poznavanje religijskih načela, istorije i posljedica, analogije koje pravi naprosto nisu dovoljne i jako brzo postanu zamorne, a sa druge strane pravi horor aspekt radnje nam se razotkriva tek negdje pred kraj. Da bi film u potpunosti opstao oslonjen samo na verbalno, bilo je neophodno drugačije strukturirati priču, a ne osloniti se na nekoliko preokreta koji prave odmak od razgovora i odvode nas u mračne dijelove Reedove psihe. Sa tim u vezi, dakle, dešava se nekolicina preokreta, ali nas nakon prvog i ostali počnu manje zanimati, ako ništa drugi postanu poprilično predvidivi i ustvari ne uspijevaju dodati mnogo na već postojeći temelj koji je Reed postavio kada je sestre Barnes i Paxton pozvao u kuću i rekao da njegova supruga samo što nije napravila pitu od borovnica.

Razvodnjeni ritam

Možda je ovo još jedan u nizu filmova koji je pao pod teretom velike teme i još većih očekivanja pa je sve što smo dalje dobili ustvari polovična slika onoga što smo mislili da ćemo dobiti. Reedovi argumenti protiv monoteističkih religija koje iznosi samouvjereno katkad zvuče pametnije nego što to ustvari jesu. U jednom će trenutku i sestra Barnes reći kako on ignoriše velike istorijske događaje i kontekste, prije svega, te od religije uzima ono što mu je neophodno kako bi objasnio da su sve postojeće ustvari iteracija neke druge monoteističke religije ili nekog kulta, poznatih kroz povijest. Nije čak ni problem u rupama i nedosljednostima o koje se Reed spotiče sve više kako se film bliži kraju, nego u tome što njegovi monolozi i ovakva objašnjenja drže najveći dio priče. Pop-kulturne reference koje koristi kako bi dekonstruisao vjersko mišljenje i uvjerio dvije Mormonke da je i njihova sveta knjiga samo varijacija na temu poznatog se čine radije lijenim nego li inovativnim rješenjem, dok niz zbunjujućih rečenica ustvari čini da se cjelokupni ritam filma razvodni ili makar ne bude u kontinuitetu/saglasju sa njegovim drugim dijelovima.

“Heretic” nesumnjivo barata zanimljivom i intrigantnom temom, odnos između dvije djevojke koje se nađu na putu gospodinu Reedu se gradi i učvršćuje sa odmakom vremena i to valja pohvaliti. Kao i režiju koja nam ostavlja nekoliko zanimljivih i efektnih sekvenci stvarnog horora i straha koji ga pokreće. Što i jeste suština žanra, ali je takvih trenutaka moralo biti više. Tekst privodim kraju i shvatam da je spomenuto jedino što mogu reći o ovom ostvarenju a da ima afirmativni predznak. Tek usput, jasno je da je “Heretic” film koji puno više želi da bude nego što uistinu jeste, ali u svom haosu ipak ne propušta upozoriti na opasnosti indoktriniranog religijskog mišljenja koje nijedna generacija u povijesti nije uspjela izbjeći i pokazati da su sumnja u sve i autorefleksija i dalje možda jedne od važnijih instanci neophodnih za život.